Ksenija Marinković, prvakinja drame HNK u Zagrebu, igra u novom filmu Srđana Dragojevića ‘Nebesa’, prvom filmskom koprodukcijom svih zemalja Jugoslavije. U matičnom kazalištu priprema predstavu ‘Genijalna prijateljica’ koja će premijeru imati 30. prosinca

Nebesa”, novi film Srđana Dragojevića, redatelja hitova “Parada”, „Mi nismo anđeli“, “Rane” i “Lepa sela lepo gore”, prikazivat će se od 23. prosinca u hrvatskim kinima. Glavne uloge u toj neobičnoj filmskoj alegoriji s elementima crne komedije tumače Goran Navojec i Ksenija Marinković, dok ostatak ekipe čine Srđan Žika Todorović, Bojan Navojec, Miloš Samolov, Nataša Marković, Radoslav Milenković, Dejan Aćimović… Inače, to je prvi film rađen u koprodukciji svih zemalja bivše Jugoslavije. Producenti su Biljana Prvanović i Srđan Dragojević, hrvatski koproducent filma je Studio Dim, a koproducentica je nedavno preminula Darija Kulenović Gudan. „Nebesa“ se sastoje od triju čarobnih priča smještenih u postkomunističko društvo puno praznovjerja, korupcije i nade, a donose dirljiv i osebujan prikaz božjih čuda.

Uoči premijere filma nagrađivana filmska i televizijska glumica Ksenija Marinković, prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, ima pune ruke posla u svojoj matičnoj kazališnoj kući, gdje se upravo održavaju probe za novu predstavu „Genijalna prijateljica“ u režiji Marine Pejnović, prema romanu Elene Ferrante, koja će premijeru imati 30. prosinca. Deset dana prije toga, točnije, 20. prosinca, ima premijeru diplomske predstave Christiana Jalžečića „Homesick“.

Nakon što je diplomirala glumu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, Ksenija Marinković postala je stalna članica ansambla Zagrebačkog kazališta mladih i tamo ostala sve do 2015. godine. U međuvremenu je snimila brojne filmove i televizijske serije, a publika je posebno pamti po ulogama u filmovima “Ljudožder vegetarijanac”, “Šuti”, “Snivaj, zlato moje”, „Iza stakla“ “Rusko meso”, “Sve najbolje”, “S one strane”, “Ministarstvo ljubavi” i “Ustav Republike Hrvatske”, a mogli smo je gledati i u televizijskim serijama poput “Bitangi i princeza”, “Naše male klinike”, “Odmori se, zaslužio si”, „Tko te šiša“…

Dobitnica je niza nagrada, među kojima se ističe Zlatna arena za najbolju žensku ulogu u filmu “S one strane” režisera Zrinka Ogreste na Pulskom filmskom festivalu 2016. godine. U HNK-u je ostvarila značajne uloge u predstavama „Ciganin, ali najljepši”, “Ljudi od voska”, “Ivanov”, “Tri zime” te „U agoniji“, koja je premijeru imala početkom lipnja ove godine. Krajem studenoga izabrana je za novu predsjednicu Hrvatskog društva filmskih djelatnika.

NACIONAL: Hrvatska premijera nove crne komedije Srđana Dragojevića „Nebesa“ tempirana je – vjerojatno, ne slučajno – u blagdansko vrijeme. Pa kakva se to čuda događaju, ima li to više veze s Bogom ili nama samima i društvom u kojem živimo?

Cijela ta priča zapravo ima puno više veze s nama samima nego… čudima. Taj su film nazvali „kršćanskom alegorijom“, a on nas zapravo poziva da se vratimo sebi samima, odnosno, nekoj skromnosti, introspekciji, propitivanju vlastite ljudskosti. U filmu se dogode tri čuda – u prvoj priči moj filmski muž Stojan, bivši oficir – kojeg igra Goran Navojec – dobije aureolu nad glavom. Mi igramo bračni par izbjeglica – ili kako se to danas kaže, migranata – koji nakon svega što su u životu prošli, u čuda ne vjeruju. Reakcija lika koji ja tumačim, a to je njegova supruga Nada, otprilike je ova: „Sklanjaj to pod hitno, što će ljudi reći!“ Nakon konzultacija s babama vračarama i ostalim ekspertima za ta pitanja, Nada radi sve da on počne griješiti. Jer ako griješi, više neće imati aureolu. Da ne otkrivam previše priču – Nada ga doista i natjera na zlo, ali se zato kasnije u filmu gorko pokajala. I u drugoj priči događaju se čuda, ovoga puta s jednim poremećenim slikarom koji je osuđen na smrt. U trećoj priči čudo su slike koje imaju hranidbenu vrijednost, jer umjetnost je hrana za dušu. Alegorija dovedena do apsurda. Sve to skupa je i smiješno, i tužno, i tjera na razmišljanje. Zapravo, započne kao sprdanje, a završi kao čuđenje nad tim u što se svijet pretvara, pa čak i u budućnosti, jer se zadnja priča događa 2028. godine. Mislim da film na kraju tjera publiku da sjedi i misli. Dobro je napisao jedan gledatelj na Twitteru: „Ovo je film koji se ide gledati sam, a nakon njega čovjek ima potrebu još malo sam prošetati.“ To i jest ono što mi se najviše sviđa u ovom Dragojevićevom filmu, jer nas potiče da se vratimo na svoje vlastito, elementarno ljudsko poštenje, da se vratimo sebi…

‘Da bi žena bila realizirana, mora se boriti protiv predrasuda. A to je teško. No ako odustaneš od te borbe, nema te više. Kada žena pristane na potlačenu ulogu, više ne mora misliti’

NACIONAL: U svim zemljama ove regije ljudi su prije trideset godina iznenada postali jako religiozni, iako je većina njih svojedobno isto tako vjerovala u Komunističku partiju. Koliko se ove priče poigravaju s ulogom religije u postkomunističkim društvima?

Ta nova religioznost je čisti oportunizam, kao što je oportunistica i moja Nada, koju u filmu igram. Film se svakako poigrava s tom novom ulogom religije, ali ne na razini dosjetke, nego na razini apsolutnog i totalnog apsurda. Dakle, Dragojević u analizu naše stvarnosti ide bez okolišanja, ravno do apsurda. Ipak, čini mi se da se različite Crkve neće naći uvrijeđene tim pričama – ako imaju imalo duha.

NACIONAL: Kako to da je Srđan Dragojević izabrao baš vas?

Nazvao me je davno prije nego što je počeo snimati i rekao da me gledao u različitim filmovima, da mu se sviđa kako radim i da bi volio da igram ulogu Nade. Mi do sada nismo surađivali. Vrlo studiozno radi – vrlo brzo počeo nam je slati razne verzije scenarija, pa čak i knjigu snimanja, tako da smo i prije nego što smo počeli snimati, znali otprilike kako film izgleda. Bilo mi je jako lijepo raditi s Dragojevićem jer se on bavi samo filmom. Nema potrebu ni za kakvim iskazivanjem pozicije moći – njega zanimaju samo kadar, glumci i kako će film na kraju izgledati. O svemu se razgovara i na kraju se zajednički nađu rješenja za neka otvorena pitanja.

NACIONAL: Što nam možete reći o svom liku?

To je prosječna, ograničena, brižna žena koja se ulovila ukoštac s nečim što je jače od nje, a nema mentalne sposobnosti uopće to pojmiti. Ona se pojavljuje i u trećoj priči i na kraju je jedina njena realizacija samo to da živi, a uopće nije bitno kako. Jer ona ni nema neku viziju. To je, nažalost, prosječna slika jedne srednje generacije žena na ovim prostorima. Njena kći u filmu, koju igra Nataša Marković, predstavlja novu generaciju žena koja je sama sve napravila, ostvarila karijeru, odvojila se od svojih roditelja, jer je od njih pobjegla, i ima svoj put. Ja igram ovu generaciju žena prije nje, koje su prihvatile svoju ulogu zato što je to oportunije, jednostavnije, lakše. Da bi žena bila samostalna i realizirana, ona se stalno mora boriti protiv predrasuda. A to je teško. No ako odustaneš od te borbe, nema te više. Kada žena jednom pristane na potlačenu ulogu, ona više ne mora misliti. Uostalom, već trideset godina sustavno se radi na retradicionalizaciji i novom konzervativizmu kako bi se opet vratile te rodno neravnopravne uloge. Jer, navodno, Bog tako hoće i onda sve oprašta. Te su žene krenule linijom manjeg otpora. Za trenutni mir u kući one puštaju da sve ide kako ide, samo da bi naizgled stvari štimale. I život ode. E, tako i ova moja Nada u filmu „Nebesa“.

NACIONAL: Ovaj film je prva koprodukcija svih zemalja s područja Jugoslavije. Kako je bilo raditi, kojim jezikom se govori i jesu li koprodukcije jedini put na šira tržišta?

Ta koprodukcija svakako je zasluga Srđana Dragojevića i povjerenja koje glumci i producenti s ovih prostora u njega imaju. Inače, u filmu govorimo nekim miješanim jezikom, koji manje-više svi razumijemo. I u jezičnom i u svakom drugom smislu to pomalo izgleda kao Babilon, sve je pomiješano i natrpano. Inače, prirodna je potreba umjetnika da se rašire gdje god ih se razumije, kao i da rade zajedno. Jer svaka ekipa donosi neku svoju novu energiju. Iako se mi svi odnekud znamo, nismo prije radili zajedno i mislim da se svatko na neki način imao potrebu dokazati. Zato takvo snimanje i jest zabavno i nimalo učmalo, a i svi smo mi svjesni da trebamo sva ta tržišta. Točno je da se koprodukcije već dugo rade, prije svega iz financijskih razloga, i moram priznati da je većina hrvatskih glumaca poznata u regiji. Mene, naprimjer, jako vole u Leskovcu. Tamo sam na njihovu festivalu dobila već tri nagrade. Stalno se dogovaram da konačno odem tamo.

NACIONAL: Na kojim ste lokacijama snimali film „Nebesa“?

Snimano je u blizini Beograda, u jednom napuštenom radničkom naselju, zatim u Skoplju, na jednom od najkoloritnijih setova u ovom dijelu Balkana. Skoplje je i inače prepuno raznih skulptura i hramova, a sve to djeluje kao scenografija koja paralelno želi glumiti antičku Grčku i Hollywood. Snimali smo u velikoj svečanoj dvorani za vjenčanja, u kojoj je svaki četvorni metar drugačiji. Sve je jako ukrašeno svime i svačime, potpuno ludilo. A na kraju su snimali u jednom zatvoru u Njemačkoj, u kojem se događa druga priča, jer je jedan od koproducenata iz Njemačke.

NACIONAL: Iako se glumice i u Hrvatskoj i u svijetu često žale na to da u određenim godinama za njih više nema uloga, čini se da ste vi sve traženiji. Zašto mislite da je tako?

Zato što spadam u takozvane obične žene. A režiseri znaju da mogu odglumiti gotovo sve. Rekla bih da sam šestim čulom došla do te pozicije, čak i ne potpuno svjesno. Znam samo da nikako nisam željela igrati uvijek iste uloge i da nisam željela biti kao sve ostale glumice. No ne mogu tvrditi da sam na tome nešto posebno radila. Samo sam se svaki put trudila što bolje napraviti svoju ulogu. Još dok sam bila na Akademiji, shvatila sam da neću igrati uloge poput barunice Castelli, ali shvatila sam i da je to svrstavanje u tri vrste uloga meni jako dosadno i da me to ne zanima. Bilo mi je odmah jasno da želim izbjeći bilo koji kliše. Kod bilo kojeg lica koje igram nastojim pronaći nešto po čemu bi ono bilo najuvjerljivije i najduhovitije. Osim toga, svakoga dana vozim se u tramvaju i gledam žene oko sebe. Kada radim neku ulogu, nađem neku konkretnu ženu koja mi je predložak, ili pokupim nešto od više njih. Moram reći da na svom putu nisam nikada išla nekom utabanom stazom, osim što sam se odmah nakon Akademije zaposlila u kazalištu. Ali, bilo mi je jako važno da radim sve, jer me zapravo zanimalo sve. Za glumca je jako važno da glumi. Posebno je to važno za mlade glumce.

‘Još na akademiji shvatila sam da neću igrati uloge poput barunice Castelli, ali i da me to svrstavanje u tri vrste uloga ne zanima. Bilo mi je odmah jasno da želim izbjeći bilo koji kliše’

NACIONAL: Nakon preko dva desetljeća rada u ZKM-u prešli ste u HNK. Kolika je to bila promjena, jeste li na nju bili spremni?

Promjena mi je bila potrebna. To sam shvatila na jednom gostovanju sa ZKM-om, kada su nas pitali: a zašto se vi zovete Zagrebačko kazalište mladih, kada ste svi stari? Iskreno, ta primjedba natjerala me na razmišljanje i došla sam do zaključka kako je možda doista vrijeme da se mi stariji maknemo i dopustimo mlađim kolegama da nastave razvijati tu priču kolektivizma, timskog rada, duha ZKM-a. Tada me Dubravka Vrgoč pozvala u HNK i mislim da je to bio pravi trenutak. Doduše, to vrijeme sam i puno snimala, pa taj prelazak nisam pretjerano ni osjetila. No, u principu, glumci su glumci. Naravno da je HNK puno veći kolektiv, u kojem zasebno funkcioniraju opera, drama i balet, dok je u ZKM-u je bilo nas 20 glumaca, oko 120 zaposlenih, a u HNK je 540 ljudi, od toga 40 glumaca u ansamblu. Rad u HNK izgleda kao rad na projektu – kada se radi na zajedničkoj predstavi, onda se svi uključe.

NACIONAL: Posljednjih godina HNK je često bio u središtu skandala zbog unutarnjih nesuglasica, optužbi na račun intendantice Dubravke Vrgoč. Kako ste vi to proživljavali?

Naravno da nije bilo ugodno i naravno da je to utjecalo na radnu atmosferu. Jedno vrijeme je izgledalo kao da se bavimo špijunskim igrama – često nisam znala tko na koga puca i s kojim ciljem. Što se tiče nas kao glumačkog ansambla, mi se nismo uključivali ni u kakve akcije protiv intendantice, s kojom godinama dobro surađujem. Uostalom, ona me i pozvala u HNK. Dubravku Vrgoč i Ivicu Buljana znam godinama i nisam s njima nikad imala problema. Što se tiče optužbi za mobbing, neka oni koji su je tužili to dokažu na sudu. Protiv intendantice rovarili su i neki članovi Kazališnog vijeća, u kojem, vrlo zanimljivo, nema predstavnika drame. Tamo su predstavnici baleta i opere, koji su znatno brojniji, pa drama nikako ne može doći na red. Svakako bismo voljeli da se to promijeni.

NACIONAL: Tridesetog prosinca tradicionalno će se održati posljednja ovogodišnja premijera u HNK, dugo najavljivana „Genijalna prijateljica“. I vi ste u predstavi, kako idu probe, što publika može očekivati?

Predstavu režira Marina Pejnović, prema tekstu Elene Ferrante. Dakle – žensko pismo i ženska redateljska ruka, iako ja ne volim na taj način dijeliti režisere. Ne volim pričati o ženskoj ili muškoj ruci, više volim pričati o tome radi li netko dobar ili loš posao. Glavne uloge igraju Iva Mihalić i Jadranka Đokić, a ja glumim učiteljicu Olivericu i njenu sestričnu Nelu Naiski. Velik je ansambl, 29 glumaca i miriši na dobru predstavu.

NACIONAL: Nedavno ste izabrani za predsjednicu Hrvatskog društva filmskih djelatnika. Zašto ste se kandidirali i na što ćete se fokusirati?

HDFD je najveća udruga filmskih profesionalaca i mjesto okupljanja filmaša svih profesija. Funkciju predsjednice prihvatila sam kao veliku čast i odgovornost i nastavit ću rad na projektima koje je uspješno započelo prethodno vodstvo društva. U društvu se može dobiti stručna pomoć i zaštita. I mjesto na kojem se mogu rješavati problemi iz struke. Moja želja je da za vrijeme svog mandata učinim što više na razvoju tog društva i okupim još veće članstvo, pogotovo mlade.

NACIONAL: Zagrebački HNK od sljedeće će sezone imati novu intendanticu – Ivu Hraste Sočo. Kakva su vaša očekivanja?

Ivu Hraste Sočo osobno ne poznajem. No, očekujem da će nastaviti s dobrim projektima koje je Dubravka Vrgoč započela. Jedan od njih je i druga scena HNK, koja je drami nasušno potrebna.