U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu premijerno će se 8. lipnja izvesti dramski diptih drama Miroslava Krleže “U agoniji” i “Aretej”, u režiji Ivice Buljana, ravnatelja Drame HNK u Zagrebu. Iako “Areteja”, scensku fantaziju, praizvedenu 1959. i dramu “U agoniji”, praizvedenu 1928., razdvaja trideset i jedna godina, oba djela zaokružuju dramski opus Miroslava Krleže, obuhvaćajući potpuno različite tematike i dramaturgije. Tekst “U agoniji” je dio ciklusa o Glembajevima koji osim dramskih djela sadrži i prozu u kojoj Krleža stvara raznolike freske o obitelji Glembay uz kronološke i obiteljske poveznice osoba i životopisa koja tvore sudbinsku povezanost prošlosti i sadašnjosti. Radnja drame “U agoniji” događa se 1922. u Zagrebu. Lenbach, propali austrougarski oficir, pijanac i kartaš, traži od svoje žene Laure novac koji mora vratiti toga dana do sedam sati navečer, no ona ga nema. Lenbach joj prijeti samoubojstvom, Laura se ne obazire; u njihovu se svađu upliće i advokat Križovec, Laurin ljubavnik, da bi se na kraju prvoga čina Lenbach ubio. U drugome činu, otkriva se ljubavna priča Laure i Križovca, a nakon uzaludnih molbi upućenih Križovcu, Laura, shvativši da ne može računati na njega, grabi Lenbachov pištolj i ubija se. No taj melodramatski zaplet samo je ljuštura sjajne psihološke studije o braku, vjernosti, prevari, zaljubljivanju, odgoju, društvenim običajima, položaju žene i borbi za financijsku sigurnost.

“Aretej” je nešto posve drugo – liječnik iz trećega stoljeća koji ne pristaje na ucjenu putuje kroz vrijeme otkrivajući kako se ljudska priroda tijekom povijesti nije promijenila. Izdaja, ucjena, ubojstvo, sve se to ponavlja unedogled. Krleža miješa događanja odvojena stoljećima, spajajući zbivanja iz 3. stoljeća i ona iz 20., točnije iz 1938. godine; oni koje pratimo na tom fantazmagoričnom putovanju obraćaju nam se u parabolama, uz mučan završetak.

Glumica Ksenija Marinković, prvakinja Drame HNK u Zagrebu, igra rusku groficu Madeleine Petrovnu u “U agoniji”, a europskog medicinskog disidenta u političkome egzilu – apatrida B – u “Areteju”. Ksenija Marinković rođena je 18. travnja 1966. u Virovitici. Glumu je diplomirala 1988. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a od 1989. je stalna članica ansambla Zagrebačkog kazališta mladih, u kojemu je sudjelovala u pedesetak predstava. Glumila je u dvadesetak televizijskih serija, filmova i televizijskih drama. Od početka sezone 2015./16. angažirana je kao prvakinja Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

NACIONAL: Posljednja dramska premijera sezone su dvije Krležine drame, “U agoniji” i “Aretej” koje su povezane u jednu cjelinu. Kako je sve zamišljeno?

Bilo je zamišljeno da se igra u jednu večer, mislim da se po najnovijem od te ideje odustalo zbog duljine trajanja. Prikazivat će se povremeno, za kazališne sladokusce, za ljude koji mogu i žele sjediti 4 i pol sata u kazalištu, tako kako je originalno zamišljeno. Ideja je bila da se prvo igra “Aretej”, fantastičan Krležin komad koji nije često igran. Govori o politici, zvjezdanom nebu nad nama i moralnom zakonu u nama…. O putovanju kroz tisućljeća, o mašti, naravno. I tu ideju Krleža dovodi na scenu.

Kada završi “Aretej”, počinje “U agoniji”, tako da iz kaotičnog svijeta “Areteja” dolazimo u intimni, dočekaju nas isto tako prenapregnuti odnosi. To bi dalo sasvim novi pogled na “Agoniju”.

NACIONAL: U “Areteju” igrate apatritkinju, ženu bez državljanstva, političku emigranticu, a u “U agoniji” igrate ponovno emigranticu, groficu Madeleine Petrovnu. Očita je poveznica, kako ste doživjeli te uloge, na što ste stavili fokus?

Ono što im je zajedničko jest to da su emigrantice i da se moraju snalaziti kako bi preživjele. Dok je Apatrid B svoje siromaštvo prihvatila i bavi se filozofskim temama i idejama, luta sa svojom kolegicom doktoricom (igra je Alma Prica), Petrovna je praktična i brine se isključivo o materijalnom. Ubacila se u zagrebačko visoko društvo, radi kao manikirka, predstavlja se kao ruska grofica, preprodaje sve i svašta.

NACIONAL: U “Areteju” uloga apatrida je, između ostalog, da je pasivan promatrač ili sudionik u promatranome, Krleža i takvo ljudsko ponašanje vidi kao dio razloga zbog kojih je Europu zadesila tako zlokobna ratna stvarnost. Biste li se složili s njim? Jer mnogi zaista radije šute nego da poduzmu neke akcije.

Slažem se. Često sam se, radeći na “Areteju”, sjetila izreke: Dođu divlji i pokose pitome. U svakom smislu. Napadački, agresivni pristup životu svakako nije za naše apatride opcija. Imati obzira prema svakome, razumjeti svačije motive, želje i razloge za neko djelovanje – to je ono što je njima izazov. Dozvati nekog liječnika iz trećeg stoljeća, svojom maštom i pokušati proniknuti kako je to zapravo tada bilo, jesu li se i oni klanjali imperatorima, jesu li imali “prigovor savjesti”, kakva je bila pozicija liječnika tada. Krleža nam objašnjava da je svaka pozicija i tada i danas skupo plaćena.

NACIONAL: Imate iskustva u igranju u Krležinim tekstovima, što on daje, a da mu se stalno vraćamo? Krleži se neprestano vraćamo, bezbroj puta su izvedene njegove drame i u HNK i u drugim kazalištima, zašto je on toliko važan, što vi volite kod njega?

Krleža je prije svega fantastičan pisac, on duboko ponire u sve kutke ljudske svijesti, bavi se ljudima i nemilosrdno i uzvišeno. Tako se isto bavi i svijetom oko sebe, državama u kojima živi, politikama koje se oko njega događaju, odnosima među ljudima, odnosima moći….. Njegova rečenica je izazov za svakoga. Primjerice, dok sam studirala, postojale su neke stvari na kojima su se lomila koplja – i jezici- Shakespeare, Dante i Krleža. Odlazili smo gledati poznate glumce koji su igrali Krležu po kazalištima i analizirali kako su rješavali zahtjeve koje on stavlja pred njih.

NACIONAL: Nevjerojatno je da Krleža krajem 1920-ih piše o turobnoj atmosferi, o osobnim nezadovoljstvima, ali i kompliciranim obiteljskim odnosima. Sve to prati nas stalno i u svim vremenima?

Zašto nevjerojatno? Upravo to, pa sve to postoji već tada, a on je znao sve!

NACIONAL: Grofica Madeleine Petrovna zapravo je grofica u Rusiji, a kao emigrantica radi kao manikirka, jednako kao što Laura Lenbach šije za žene čijem je visokom društvu nekad i sama pripadala, a danas o tome samo sanja. Često vidimo te lažne osobnosti pune samohvale bez nekog stvarnog pokrića, frustrirane ljude koji se ne mogu pomiriti sa stvarnošću, kako gledate na takve ljude – falschspielere, kako bi ih Krleža nazvao?

Oni su tih godina naglo propali. Ne mogu ni zamisliti kako je to kad ostaneš bez svega, iz bilo kojih razloga; propasti burze, kocke, promjene društvenog uređenja, alkoholizma. Ali sve se to isto tako može dogoditi i dobrim i lošim ljudima. Krleža se prilično nemilosrdno poigrava njihovim nesrećama. Izmišlja gospodu da bi ih rušio, rugao im se, a kad im se naruga, okrene ogledalo prema nama. I mi se prepoznamo u tim licima. Svaka njihova mana kojoj se rugamo, postane naša. Svi smo mi katkad falschspieleri.

NACIONAL: Oni su neostvareni, a za vas se može reći baš suprotno – apsolutno ste jedna od najcjenjenijih, najaktivnijih i najkvalitetnijih glumica u Hrvatskoj, puno radite u kazalištu, uvijek puno snimate, koliko posao može zadovoljiti vaše duhovne potrebe, koliko ste uz posao zadovoljniji, sretniji?

Jako volim svoj posao, nekako se više ni ne vidim odvojeno od njega. Kad počnem raditi nešto novo, kao da se otvori novi portal kroz koji odlazim u neki drugi svijet. Mašta je izvrsno utočište, uz nju život nikada nije banalan.

NACIONAL: Kakva je bila protekla pandemijska godina za vas izvedbene umjetnike?

Ha, vidjelo se u zadnjih godinu dana kako je bilo. Nastojali su svi preživjeti kako su znali i umjeli. Mi koji imamo plaće u kazalištu, pokušali smo dati sve od sebe da je opravdamo i da ne izgubimo kontakt s publikom. Nastupali smo po kvartovima, imali puno manjih projekata, online probe i predstave. Nešto se jako zanimljivo dogodilo u HNK, kad smo bili zatvoreni po kućama – otkrili smo poeziju. Puno je ljetnih večeri bilo u kojima smo otkrivali stare pjesnike, i još puno će ih biti. I starih i novih. Pjesnika. I pjesama.

NACIONAL: Kako ste vi doživjeli činjenicu da najprije jedno vrijeme ne možete nastupati, a sada da nastupate pod epidemiološkim mjerama?

Nakon što nismo mogli nastupati, kad smo počeli igrati, imali smo tremu i osjećali da smo ispali iz kondicije. Počeli smo s “Mačkom na vrućem limenom krovu” i trebalo nam je vremena da se mozak, a i govorni aparat vrati na staru brzinu. Kad smo vidjeli koliko je malo publike, automatski smo se utišali, naćulili uši da čujemo reagira li publika uopće. I po malo se razvila nešto nježnija komunikacija između nas i njih. Nije bilo “kao inače”, ali nije uopće bilo loše, dapače.

NACIONAL: HNK je jedno od rijetkih nacionalnih kazališta koje je bilo otvoreno, ali bilo je dosta otpora unutar kuće, posebno od opernih umjetnika. Je li se išta od tih problema odrazilo na vas i vaš rad, ili se ne opterećujete time?

Ne opterećujem se time, prije svega jer ne znam ništa o tome.

NACIONAL: Pretpostavljam da ste čuli informaciju da bi novi intendant po svemu sudeći mogao biti Marin Blažević, jeste li s njim radili, kako to komentirate?

O njemu ne znam puno, nisam nikada radila s njim.

NACIONAL: Glumci su sve aktivniji kad je riječ o politici, a trenutačno je u Saboru dvoje vaših kolega – Vilim Matula koji je osvojio mandat u svojoj izbornoj jedinici i Urša Raukar koja je zastupnica postala nakon što je Tomislav Tomašević postao gradonačelnik. Smatrate li važnim tu činjenicu? Jer postalo je jasno, ili se tako čini, da je kultura napokon važna, da se o njoj priča, da se vuku neki potezi. Očito su morali glumci ući u politiku da bi se počelo raditi?

Ne bilo koji glumci. I nisu samo glumci ti koji su voljni raditi. I mijenjati stvari na bolje za dobro svih. Mislim da se stvorila kritična masa ljudi koji žele da se grad postavi na zdravije noge. Jer je očito da je “nešto trulo u državi Danskoj”.

NACIONAL: Što mislite o, sad više ne budućnosti, nego o političkoj sadašnjosti Zagreba? Platforma Možemo! ima većinu u Skupštini, očekujete li drugačiji Zagreb?

Očekujem da će se susresti s masom problema. I želim im strpljenja i pameti da uspiju.

NACIONAL: I kultura nije cijelo ovo vrijeme bila bez klijentelizma, bez podobnih kadrova, na taj način se zapošljavalo u svim sferama društva. Kako se boriti protiv toga?

Korak po korak.

NACIONAL: Krleža u “Areteju” piše o 1938., mračnoj europskoj povijesti koja se tako mračna uvlači i u ljudske duše. “U agoniji” radnja prati isto tako teške postratne godine i nagovješćuje loša vremena. Naslućuju li se loša vremena dolaskom ponovno nekih mračnih sila ili sadašnjost i budućnost vidite svjetlije no što ju je Krleža vidio?

Uvijek sam optimist.