Kruno Lokotar jedan je od najboljih književnih urednika u Hrvatskoj. Prošlog tjedna su, po tko zna koji put, nagrade dobili autori čije je rukopise uredio upravo on. Međutim, kao novi glavni urednik gradske izdavačke kuće AGM, reducirat će vanjske angažmane i posvetiti se tome.

Štura biografska natuknica o Kruni Lokotaru kaže da je rođen 1967. godine u Daruvaru, da je diplomirao komparativnu književnost, povijest i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, da objavljuje kritiku, kulturološku publicistiku, esejistiku i putopise te da je, između ostaloga, uređivao kulturni magazin Godine nove i niz drugih publikacija, izbora, emisija… Među tim emisijama je i više od 200 epizoda emisije „Prekid programa zbog čitanja“ za HTV3. Uredio je više stotina knjiga, većinom autora iz Hrvatske i regije, od kojih su mnoge dobile nagrade.

Svojim uredničkim radom ‘’pogurao’’ je mnoge mlade pisce koji su postali etablirani autori. Bio je i potpredsjednik Hrvatskog društva pisaca. Za suradnju s Mirkom Ilićem dobio je Zlatnu medalju američkog udruženja dizajnera. Ali sve što je Lokotar napravio na području književnosti i u korist književnosti ne može stati niti u stotinu biografskih natuknica, pa niti u jedan razgovor s njim. Ovo je pokušaj da se učini nemoguće.

Krunu znam kao finog klinca iz susjedstva osam godina mlađeg od sebe jer smo rođeni u istom gradu, Daruvaru. Kao urednik lokalnog omladinskog lista Pomak objavio sam mu 1983. godine prvu priču. Kruno je imao 16 godina, priča se zvala se „Bon-bon“. Danas Kruno kroz smijeh kaže da je priča bila „pubertetski morbidna“. Kako god bilo, uzrokovala je, između ostaloga, reakciju lokalnih političkih ‘’struktura’’ pa je taj prvi broj Pomaka ujedno bio i posljednji.

Nakon te mladalačke epizode, u proteklih četrdesetak godina, Kruno Lokotar postao je književna ‘’hodajuća institucija’’, čovjek s kojim se uvijek ima o čemu razgovarati, a povodi samo ‘’iskaču’’. Ako je potrebno navesti neki aktualni povod – to su nove nagrade koje su dobile knjige koje je Lokotar uredio.

NACIONAL: Koliko je knjiga koje si uredio prošlog tjedna dobilo nagrade?

Roman Tee Tulić „Strvinari starog svijeta“ dobio je nagradu Tportala za roman godine, a Kristianu Novaku uručena je, već prije proglašena, Nagrada Vladimir Nazor za knjigu godine za „Slučaj vlastite pogibelji“. Ovim putem ispričavam mu se što nisam došao na dodjelu u HNK – nataloženi umor je prevladao, ne nogomet – a zahvaljujem OceanMoru što je udomio i što tako brižno servisira autore.

NACIONAL: Kristian Novak dobitnik je godišnje Nagrade Vladimir Nazor za roman „Slučaj vlastite pogibelji“ u izdanju nakladničke kuće OceanMore. Ti si uredio knjigu. Praktično si Novakov ‘’kućni urednik’’.

Imao sam tu sreću da se obrati baš meni prije tucet godina, pa otada razvijamo suradnju i prijateljstvo, ako se ono uopće može još više razviti. Nije nekakav moj genij prepoznao Kristianov talent, biografija je jamčila disciplinu i posvećenost, prepoznali bi ga i drugi, mislim. Ja sam samo pošteno pristupio poslu i u ranoj fazi suradnje sugerirao neka drugačija rješenja, a on ih usvojio i zbog toga bio i ostao zahvalan. Ništa čudno, autora i urednika uvijek spaja isti cilj: najbolja moguća knjiga koja će doprijeti do najviše ljudi, bez marketinškog prostituiranja i PR obmana. U dostizanju tog cilja znam biti i zahtjevan, naporan i dosadan, otkriti i vlastite slijepe točke, a to je ono što ozbiljan autor i normalan čovjek poput Kristiana očekuje, ako već ne i traži. Danas sam mu prije psihološka podrška, jer je u međuvremenu izbrusio zanat, a kriterije nije spustio, dapače. Ali svaki autor zna da sraslost s tekstom rađa sljepilo i amplitude raspoloženja i emocija, od oduševljenja do gubitka svakog samopouzdanja i vjere. E, zato sam tada ja tu. Najbolji prijatelj i najoštriji kritičar.

NACIONAL: Nagrada Tportala – Tea Tulić ispred Damira Karakaša, Marka Tomaša, Kristiana Novaka i Magdalene Blažević. Urednički – pobijedivši, sam si sebe dvostruko pobijedio.

Sebe čovjek smije pobijediti, to je u redu. Pobjeđivati druge je već suspektno. Iz poraza se uči, paradoks je u tome što se onda dolazi do pobjede koja je euforija i – praznina. Jer što dalje? Sjećam se kada sam dobio prvog ikada dodijeljenog Kiklopa za urednika godine. Nikada se više nisam kandidirao. Doduše, i tada me je kandidirao Jaša, Janislav Šaban, tadašnji direktor AGM-a.

Ali nije ovo sport, nije zdravo ni sportski jezik primjenjivati na književnost, umjetnost. Srećom, nema tu egzaktnosti koja ograničava i iscrpljuje predmet.

Lani su mi u kompjuter sletjeli odlični rukopisi već provjerenih autora s kojima dugo surađujem, dogode se takvi ciklusi, od kojih su čak tri završila u finalu. Žao mi je što se nije našlo mjesta za Igora Beleša i njegov roman „Listanje kupusa“ koji je obilježio godinu, a i iduće će godine. Hvala žiriju, jer da sam pročitao sve što su oni, tko zna bih li u finale stavio tri naslova koja sam sam uredio.

NACIONAL: Kad smo već kod nagrade Tportala… Lokotar sam više od trećine, a ostatak svi zajedno.

Misliš na ukupan broj osvojenih nagrada Tportala? Da, tako kaže statistika. Moja praksa kaže da se relevantnost nagrada prepoznaje prije po užim izborima nego po dobitnicima. Ove bi godine, recimo, svaka odluka žirija bila valjana. Tu je pravo veselje, dobra nam je književnost.

NACIONAL: To je odlična vijest. Ali hajdemo još malo o nagradama .Koliko su do sada nagrada osvojile knjige koje si ti uredio?

Ne znam. Puno. Tlaka mi je to popisivati, ali valjalo bi jednom zbog arhive. Ali puno i uređujem. No pitanje je i relevantnosti nagrada, nisu sve jednako relevantne. Za one koje su i dalje na subvencijama Ministarstva kulture i medija mnogi znaju da nemaju relevantnost. Mislim da nitko od mojih autora nije nikada dobio Nagradu Tin Ujević, recimo.

NACIONAL: Urednici su uvijek u sjeni. Rekao si da nije zdravo sportski jezik primjenjivati na književnost, ali nagrade ipak književnosti daju natjecateljsku dimenziju, a sama se nameće usporedba da su pisci ‘’golgeteri’’, ali urednici nerijetko ‘’odigraju’’ i obranu i ‘’vezu’’ i ‘’asistenciju’’.

Urednik je najsretniji kada može biti skretničar na tiskarski kolosijek, ali to se, pogotovo kada forsirate rad s mladim autorima, što je navodno neki moj specifikum, ne događa tako često. Vremenom su vam i zahtjevi sve viši i ukus istančaniji, a naučili ste i neke trikove. Mudrost je u tome da se s najmanje zahvata najviše postigne i da to obavi autor kada ga uvjerite u smislenost dorađivanja rukopisa.

Istina je da urednici znaju biti u sjeni kao što je i istina da se neki potpisuju pod knjige kojima nisu pridonijeli. To posebno vrijedi za velike izdavačke kuće. Čovjek ima svoje kapacitete i ne može pošteno urediti 30 knjiga godišnje. Vani je standard od 8 do 10 knjiga godišnje.

O položaju urednika govori činjenica da se pri prijevodu teksta nikada ne potpisuje urednik primarnog izdanja i da urednika nema u bibliotečnom zapisu, što onemogućuje pretraživanje baza podataka po urednicima. To su stvari koje se jednostavno riješe, ako ima volje. Evo neka bude zapisano kao prijedlog.

NACIONAL: Zapisano je. Koliko si knjiga do sada uredio?

Od 450 do 500, s tim što bi trebalo prebrojati prvoobjave, pa izlučiti poeziju koja se ipak brže uređuje. Valja drastično razlikovati uređivanje primarnog rukopisa i prijevoda. U slučaju prijevoda urednik je onaj koji je odabrao naslov, prevoditelja, bdio nad prijevodom i opremom, ali nije i ne smije intervenirati u originalno izdanje. To je puno lakši posao i nije interpersonalan, ne zahtijeva individualan pristup i psihološko-komunikacijske vještine koji su nužni kada se radi o konkretnom živom autoru s njegovim paketom sposobnosti, trauma, osjetljivosti, prioriteta, želja, očekivanja… Uređivanje publicistike ili pak teorije je neka nova, slična disciplina koja se obavlja s mikroskopom i retrovizorom.

Urednički posao je trodijelni i o svakoj bi se fazi mogao napisati opsežan priručnik, ugrubo: filtriranje i odabir naslova, uređivanje i opremanje teksta, plasman na tržište i u medije.

NACIONAL: Dobro, koliko si ih uredio u 2023. i pet ovogodišnjih mjeseci? To je lakše prebrojati.

Od 2020. do 2023. ukupno 76, od toga 73 ‘’domaćice’’ ili u prosjeku 19 godišnje. Ove godine osam, ali tek čekam da se AGM ‘’razlista’’.

NACIONAL: Kojih pet koje si uredio su ti je najdraže? Samo nemoj reći nešto tipa ‘’svu svoju djecu jednako volim’’.

Jao, to mi je baš teško izdvojiti, neke ću zaboraviti… Ali to su rukopisi koji su uglavnom bili premijere i u kojim sam na neki način vrlo aktivno sudjelovao. Recimo, to je Baretićev „Osmi povjerenik“, Pirkeov „Jel’ neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince“, Novakova „Črna mati zemla“, Periševa „Mladenka kostonoga“, odličan „Četiri plamena, led“ Nade Gašić koji je tek krenuo po recepciju, iz ljudskih razloga „Split“ Slavoljuba Stankovića ili „Sedam strahova“ Selvedina Avdića. Postoje i knjige koje su ostale ispod radara što god ja učinio za njih, kao Krivčeva zbirka priča „Ništa za pisati kući o“. Nije uvijek sve savršeno, nisam jamac uspjeha, nego pošteno obavljenog posla. Crni labud je nevidljiv.

NACIONAL: Tvoj TOP 5 (Hrvatska, regija) u posljednjih nekoliko godina (ili uopće) koje nisi uredio, a volio bi da jesi.

Kada sam obolio od potencijalno letalne bolesti, pomislio sam kako bih u vremenu koje mi je možda preostalo volio da sam uredio koju knjigu Darka Cvijetića, Zlatka Pakovića, Borisa Dežulovića, Zorana Ferića, Svetislava Basare… Najbolje je to što tu ne bi bilo puno posla.

NACIONAL: Može li se živjeti od uređivanja?

Kao freelance urednik bio sam i ostao eksces na sceni, ali sam mogao od toga živjeti, uz puno rada, uključujući vikende. Ne znam bih li to mogao da već nisam stekao reputaciju i da, kada sam otišao iz Algoritma, dio autora mi nije ostao lojalan, a dio izdavača pokazao interes za moje usluge. Uskoro sam morao odbijati ponuđene tekstove. Od toga se ne živi, nego upotpunjuje budžet i drži tipkovnica toplom.

NACIONAL: Može li se živjeti od pisanja? Što pišeš? Što si pisao?

Pisao sam isključivo eseje i kritike stripova ili stranih knjiga, jer smatram da sam kao urednik ‘’domaćica’’ u sukobu interesa kada o njima pišem. Pisanje je posao koji te traži cijelog, nije hobi, pa se pored svih svojih bavljenja i neutaženih znatiželja nisam upuštao ni brusio za duže forme. Puno su me puta poticali da to učinim, ali nekako do danas smatram da sam više učinio servisirajući pisce i scenu, stvarajući je, osmišljavajući i pokrećući ni iz čega, nego pišući. Imamo pisaca, naš je problem publika.

Ali ipak sam napisao pomalo mrzovoljan i umoran dnevnik na poziv Semezdina Mehmedinovića, nadam se da će ga odbiti. Obećao sam si da ću dogodine zaokružiti zbirku eseja o predmetima u kojima, valjda osim Knausgaarda, malo tko vidi esejistički potencijal, poput magneta za frižider, koju dugujem MKM-u već godinama. Za dvije godine planiram dopisati i prikupiti malko ambicioznije eseje o pop kulturi. To sam sebi dugujem. A samog sebe čovjek najlakše zajebe.

NACIONAL: Što bi bio da nisi književni urednik, pod uvjetom da ti je uopće ikada palo na pamet biti išta drugo?

Uvijek sam težio tome da budem penzioner, ali već sada mi je jasno da s ovom glavom, možda i penzijom, to neće lako ići, da nikada neću stići obaviti ni 20% onoga što bih htio. Vidim se kako s odra vičem: e, još samo ovo! Mislim da se radi o nekom, nimalo ekskluzivnom, poremećaju.

Pet sam godina radio u knjižnici, prije dvije godine sam se opet tamo pokušao zaposliti, u KGZ-u, ali nisam prošao na pismenom dijelu testa koji je bio skandalozan i uvredljiv: trebalo je naučiti zakone vezane uz taj posao! Za njima inače pravnici posegnu samo kada im zatrebaju. Čista negativna selekcija ili namještanje posla. Ja sam sa svojim zapaženim knjižničarskim i organizatorskim iskustvom i puno uređenih knjiga bio jednako tretiran kao i netko tek pristigao s fakulteta. Također, usmeni ili psihološki dio testa nisam vidio. Za knjižničara je ipak važno samo dvoje: da poznaje knjižni fond i da može i zna komunicirati sa strankama, ali to kao da se nikoga pri toj selekciji nije ticalo. Dva tjedna poslije sam predavao knjižničarima.

Lokotar je dosad uredio od 450 do 500 knjiga, a godišnje ih uredi do 20 Photo Sasa ZinajaNFoto

NACIONAL: Ah da, Hrvatska – mala zemlja za velike gluposti. Što sve još radiš vezano za književnost, a da nije uređivanje knjiga, s obzirom na to da očito nisi dovoljno kvalificiran ponovno biti knjižničarom?

Ne znam spada li u to kalendar ‘’Ginkgo biblioba’’ koji sam lani osmislio i uredio uz potporu Grada Daruvara. Zahvaljujući tom kalendaru ciklus pjesama Marka Pogačara je završio na 1000 zidova. Ove godine tu će priliku dobiti Marija Andrijašević.

Znao sam držati tečaj iz pisanja književne kritike, radionice, ili s kolegama napraviti interaktivnu kolektivnu enciklopediju mapu grada Cresa iz perspektive riječkih maturanata.

NACIONAL: Što si stao? Ima toga još mnogo. Što je s festivalima i raznim inicijativama vezanima za književnost?

Broj festivala koje sam sam ili s nekim pokrenuo sam smanjio. FALIŠ smo Pirke i ja predali u ruke dobrim nasljednicima, KaLibar sam predao pazinskoj ekipi na čelu s Janom Prević Finderle. Ugasio sam, barem privremeno, i storytelling scenu Spikigin, s Pričiginom surađujem kao zadnji još aktivan član iz ekipe koja ga je pokrenula.

Ostao je festival Prvi prozak na vrh jezika koji ove godine puni desetljeće od pokretanja, tu su i nagrade Prozak i Na vrh jezika za autore do 35 godina koje su upravo napunile – smrzao sam se kada sam to shvatio – 20 godina! Devetnaest godina ih sa mnom žiriraju prvi dobitnici, Olja Savičević Ivančević i Marko Pogačar, internacionalno percipirani autori.

Nagrada Post scriptum za književnost na društvenim medijima, izgleda jedina takva svjetska, ulazi u svoju, mislim osmu godinu, i dobro se drži, zbirka zadnje dobitnice Tamare Bilankov „Iz kuće po kojoj pada kiša“ prije dva tjedna dobila je Nagradu Edo Budiša za najbolju regionalnu zbirku priča autora do 35 godina.

Postavio sam Mediteranski festival knjige s Mišom Nejašmićem i Slavkom Kozinom prije šest-sedam godina, to je bio tvrd posao, vrlo brzo sam završio na tabletama za želudac, još sam dio uredničkog odbora. Iz njega je deriviran Panonski festival knjige, know-how sam predao tamošnjim urednicima.

Dio sam redakcije kritika-hdp koja se ne štedi, to je velik angažman koliko god su svi kolege izvanserijski. Ali kako dobivamo mizerna sredstva od nadležnih institucija, snalazimo se po natječajima, bavimo birokracijom…

Na HAVC-u sam prošao sa scenarijem za dugometražni film koji sam napisao s Nikolom Kuprešaninom, no nikako doći do sredstava za produkciju. Ovog ljeta moram raspisati scenarij za dokumentarac „Ne volim vojnu muziku“ koji se bavi ključnom ulogom djece vojnih lica u utemeljenju Yu rock scene.

Uglavnom, loš sam u delegiranju posla, inače bih uigrano nekome predavao i kopao nove kanale, jer imam nekih ideja koje me svrbe, mislim da su i komercijalne, ali baš.

NACIONAL: „Kad čujem Daruvar“, priče o gradu 28 autora, bio je sjajan uvod u planiranu seriju takvih izdanja o hrvatskim gradovima. Što je s novim knjigama iz te planirane serije?

Eh, te mi je serije žao, no ona nije načelno zatvorena. U njoj je ključan odličan lokalni urednik i potpora lokalne zajednice, dalje ću ja sve posložiti, imam šprancu. Komisija MKM-a je unatoč svoj argumentaciji i impresivnim materijalnim i mentalnim rezultatima smatrala da projekt stvaranja imaginarija za male gradove i povezivanja sa školama, stvaranja građana od stanovnika nije vrijedna podrške. Šteta što se ne sjećam imena štetočina koji su tada sjedili u toj komisiji.

NACIONAL: Na kojim rukopisima sad radiš?

Baš sam neki dan s odličnim Elvisom Bošnjakom održao plodnu kritičku seansu oko njegova nova romana čiji je naslov trenutno u tranziciji. Čitam, ruka prva, i rukopis Nikole Strašeka „Heroin, kruh i rudnici sumpora“, te Zbirku eseja o arhitekturi Juhanija Pallasmaa i spremam se srediti indexe pojmova i imena za knjigu „Kapitalizam“ Nancy Fraser i Rahel Jaeggi čim stigne iz prijeloma.

NACIONAL: Koji ti se najviše sviđa?

Iza svakog stojim, a nisu međusobno mjerljivi. Prva dva su još u ranijim fazama, pa ih ne mogu ocijeniti, ali da nemaju potencijal ne bih se njima bavio.

NACIONAL: Slika urednika zatrpanog knjigama koji ne izlazi iz radne sobe. Ti stalno putuješ. Atipičan si urednik ili je ta slika pogrešan stereotip?

Ma putujem kada moram, nisam inače neki putnik, jer putujem u knjige, filmove, dobra krošnja je dovoljna, a to fizičko u putovanju mi je prečesto lijeno i stresno. I stalno mislim što sve nisam obavio dok sam na putu. Opet, kad odem na put mi nije žao. I znam kako je to kada ne znaš više u kojem se krevetu budiš, gdje si danas. Sva ta profesionalna putovanja su vezana uz druženja, a u druženjima znam biti neodmjeren.

Kako sam odnedavno u AGM-u vezan za ured, a na raspolaganju za sada imam samo proporcionalni godišnji koji trošim škrto, malo putujem.

NACIONAL: Koliko se u Hrvatskoj čita i kako?

Nikad se više nije čitalo, samo ne knjige, nego mobitele. Dakle, čita se površno, brzo, s nogu, plitko i kratko. Što donosi neurološku revoluciju, novu evoluciju, brzu i tešku za praćenje.

NACIONAL: Je li važnije koliko ili kako?

Prije bih rekao kako, skliznuće pažnje i povećanost ADHD-a su simptomi ovog konfuznog doba koje krati i sažima i zabavlja i izbjegava suočenja i imaginacije.

NACIONAL: Zanimljivi novi autori? S prvom knjigom kao i oni još neobjavljeni.

Upravo objavljena poezija Nikole Šerventića u knjizi „Popis stvarnih stvari“ je veličanstvena. Neobjavljeni prozni rukopis Sare Huskić , zbirka priča “Studentica se vraća kući“ me oduševio kao i rukopis zbirke poezije „Što ne smije na kišu“ Hrvoja Ryznara koji je takav da sam rekao: eto Pjesnika. Navodno je to Danijel Dragojević rekao za rukopis Marka Pogačara.

NACIONAL: Spomenuo si već dva puta izdavačku kuću AGM. Otišao si iz nje odavno. Vratio si s nedavno. Kao glavni urednik. Što se u međuvremenu promijenilo – u AGM-u i(li) u književnom nakladništvu?

Otišao sam svojom voljom u Algoritam da tamo pokrenem domaća izdanja od nule, jer sam se umorio od puno raznih svakako postavljenih biblioteka i nepoticajnog nagrađivanja. Gradska firma, fiksna plaća, radio ti ili ne, a ja sam bome radio, dok neke kolege na to nije bilo moguće natjerati. AGM nije mirisao na propast, nije morao ni iščeznuti, imao je dobru infrastrukturu. Vratio sam se nakon skoro 17 godina, u međuvremenu su AGM, kao i sve institucije, dubinski devastirali, čak opljačkali, Bandićevi skakavci.

Kad sam otišao AGM je bio d.o.o. i zapošljavao 30-ak ljudi, objavljivao 30-ak naslova godišnje, a sada me zateklo 17 ljudi, većina u dućanima. AGM je izgubio d.o.o. samostalnost, utopljen je u Holding da ga se spasi.

Drugim riječima, drugi čovjek se vratio u drugu firmu, u međuvremenu se sve promijenilo. Kada sam otišao 2007., još nije bilo društvenih mreža ni smartphoneova, recimo samo to.

NACIONAL: Kako uopće funkcionira nakladnička kuća u sklop gradske tvrtke kao što je ZG holding?

AGM ima jasnu izdavačku agendu: objavljivat će kritičku publicistiku, suvremene ideje za nova vremena i monografije o Gradu. Ja sam više izvršni nego glavni urednik, član uredničkog kolegija s Miljenkom Buljević i Petrom Milatom. S nama je bio i neprežaljeni Leonardo Kovačević kojem se odužujemo objavljujući naslove koje je odabrao. Izdavačkim programom se nikome nije zašlo u područje interesa niti stvorila konkurencija, nego preuzeli niskoprofitabilni, ako uopće, naslovi. Fair-play je važan. Praktično, to znači da je u velikom sistemu sve, očekivano, sporije. Svi smo i previše puta čuli rečenicu da je demokracija procedura. I jest, i uz nju ide birokracija, a europska je posebno zahtjevna. Osim toga, neki odjeli firmi su objedinjeni, pa ja teško mogu pogurati nabavu da bude brža kada predam odgovarajuće dokumente Nepoznatom Nekom. Direktorica Sandra Klisović je jamac za brojke, urednički kolegij za slova, cilj je vratiti firmi ugled i uočljivost, da ne kažem svrhu.

Ideju koja stoji iza cijelog projekta podržavam: knjige AGM-a donose ideje koje tek trebaju ući u javnu diskusiju. Iz suvremenosti za budućnost.

NACIONAL: Nije li pomalo shizofreno biti glavni urednik (izbornik) jednog nakladnika, a uređivati (trenirati) ‘’tuđe igrače’’ – pisce čije knjige objavljuju drugi nakladnici?

Nisam htio potpisati ugovor dok se ne očituje Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa koje je bilo vrlo precizno: za druge nakladnike ne smijem uređivati žanrove koji su konkurentni onome što radim u AGM-u, a kako ovdje ne objavljujem beletristiku ni poeziju, nema sukoba interesa. Ja ću, naravno, reducirati svoje vanjske angažmane, već velikim dijelom i jesam. Autori, žao mi je.

NACIONAL: Prije petnaestak ili čak više godina dnevne novine, tada mnogo čitanije, nudile su i knjige po povoljnim cijenama. Što se dalje dešavalo s tom (ne)principijelnom koalicijom novina i knjige?

Ta koalicija živjela je u uvjerenju da će potaknuti čitanje kroz dostupnost i jak marketing. A svi smo znali da je to posao koji treba obaviti u prvom redu Ministarstvo prosvjete i vidimo kako se time ne bavi, dapače, tabletizacija učenika je potpuno pogrešan potez koji, recimo Šveđani, obustavljaju i vraćaju se vezi manualnog pisanja, pamćenja i čitanja. Iza plemenite ideje koja je ipak unizila knjigu i devastirala izdavaštvo, ostao je ršum: zatvorene knjižare, snižavanje cijene knjige koje si drugi nisu mogli dopustiti, nestanak priloga za kulturu koji se transformirao u PR za te knjige…

NACIONAL: Na kraju ću si dopustiti malo privatizacije pitanjem kojim ću ujedno testirati tvoje pamćenje, a možda i zabavimo čitatelje. Može li?

Može, ‘’pucaj’’!

NACIONAL: Nikada nisam vratio knjigu koju sam kod tebe posudio u zagrebačkoj knjižnici dok si radio kao knjižničar prije mnogo godina. Znaš li koju?

Jok. Nije kasno da je vratiš i spasiš dušu, eno knjižnice na istom mjestu.

NACIONAL: Bila je to ‘’Justine’’ iz „Aleksandrijskog kvarteta“ Lawrencea Durrella.

Eto, sad znam. Neka dodam i da sam bio knjižničar koji je dopuštao krađu knjiga, ako naslovi nisu bili hitovi ili rijetke i zaštićene knjige. Pravio sam se da ne vidim kako se ljudi vesele toj zbirci poezije ili romanu.

NACIONAL: Kao bonus čitateljima Nacionala može li odlomak iz knjige na kojoj radiš, a koja ti se posebno sviđa.

Evo, neredigiranog ulomka iz rukopisa Nikole Strašeka „Heroin, kruh i rudnici sumpora“: „Nije me bez veze već Lukin prijatelj i cimer Spahija prozvao Niđa džiber. I nije mi baš bilo ugodno al znao sam da je istina. Išao sam i levatio, posuđivao i krao, razapet između nikad više i nikad dosta. Popisat vas je preteško a ni pamćenja nemam samo krivnje uvijek pojedinačnu prevaru laž krađu nažicane pare i prodane knjige – stvari kojima sam kupovao život. Nekad zamišljam kako popisujem sve koje sam nekako sjebo i povrijedio pa im vraćam ko kod Kiša Andrić dinar po dinar ali znam da se lažem i da to neću nikad jer ako smo se sreli veća je šansa da sam te pokušao iskoristiti ili iskoristio nego da nije. Uvijek mi je trebalo para i svuda sam bio dužan. Posuđivao sam od profesora, susjeda, zubarke i slučajnih prolaznika pa kako ne bi od kolega, dilera, prijatelja i familije. Strašan osjećaj srama svaki put ali sasvim beznačajan prema majmunu koji te gladan goni. Primjeri gadosti koje ću navesti nisu iznimni niti su važniji od drugih nego ih pamtim, dan danas me paraliziraju sramom i krivnjom plus mi se čine kao dobra ilustracija da sam najgori. Ili se sjećam ili poričem.“