S Krunislavom Olujićem razgovarali smo o raspletu krize oko izbora predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Unatoč najavi prošloga petka, Sabor nije glasao o sucu Radovanu Dobroniću, kandidatu predsjednika Zorana Milanovića za tu dužnost. Iako je Dobronić puna četiri sata suvereno odgovarao na pitanja članova saborskog Odbora za pravosuđe, HDZ je odlučio i dalje propitivati razloge njegova potencijalnog stegovnog postupka unatoč činjenici što se DSV o tome ne želi očitovati da navodno ne bi utjecali na izbor predsjednika Vrhovnog suda. Odvjetnik Krunislav Olujić sredinom devedesetih bio je glavni državni odvjetnik, pa predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost, zatim predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Iz HDZ-a je istupio demonstrativno, nakon isključenja Jadranke Kosor, a u otvorenom pismu optužio je tadašnjeg stranačkog šefa Tomislava Karamarka kao nositelja za Hrvatsku opasnih, protudemokratskih tendencija. „Ne pristajem na Karamarkovo vođenje HDZ-a, on je preuzeo stranku, ima demokratski deficit i opasan je za daljnji demokratski razvoj. On je mumificirani hrvatski Putin. Ljudi kojima je okružen dolaze iz policijskog miljea, to su osobe pogubne za stranku koja želi biti demokratska“, govorio je Olujić gotovo proročanski kada je napuštao HDZ. Danas nimalo pozitivnije ne govori ni o Andreju Plenkovića kao predsjednika HDZ-a proglašavajući ga „patrijarhom hrvatske sudbene vlasti“.

Krunislav Olujić u doba prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana obnašao je najviše dužnosti u hrvatskom pravosuđu, od predsjednika Vrhovnog suda do glavnog državnog odvjetnika i predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako komentirate bitku između predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića oko izbora predsjednika ili predsjednice Vrhovnog suda? Plenković je odbio Milanovićev prijedlog profesorice Zlate Đurđević, a sada je upitan izbor i drugog predsjednikova kandidata: Radovana Dobronića, suca koji je presudio bankama u Hrvatskoj zbog nepoštenih potrošačkih kredita u švicarskim francima.

Najprije o prvoj kandidatkinji predsjednika. Kandidata kao što je bila profesorica Zlata Đurđević dugo, dugo nećemo imati. Vrhunac bezobrazluka je da sada Plenković izvlači profesoricu Kseniju Turković kao navodnu kandidatkinju koja bi, kako je rekao, njemu bila prihvatljiva. Ali nju predsjednik Milanović kao ustavni predlagatelj uopće nije predložio. Nastoji li to Plenković umjesto predsjednika, kojeg Ustav definira kao predlagatelja, sam predlagati predsjednika Vrhovnog suda, pa ga onda birati? Sad manipulira navodnom kandidaturom profesorice Turković koja uopće nije bila kandidatkinja.

NACIONAL: Profesorica Ksenija Turković sutkinja je Europskog suda za ljudska prava, a ove joj godine završava devetogodišnji mandat u Strasbourgu, pa je sada slobodna za nove dužnosti.

Najstrašnije je što Plenković manipulira Ksenijom Turković koja je navodno nakon razgovora s predsjednikom Hrvatske otrčala na Markov trg u Vladu tražeći odgovor hoće li je Plenković podržati u Saboru. Oprostite, ako Plenković cijelo vrijeme imputira Zlati Đurđević da nije poštovala proceduru tvrdeći da ju je Milanović „provlačio kroz blato“, što je onda on učinio sa Ksenijom Turković? Je li ona poštovala proceduru, a nije se javila ni na jedan javni poziv Državnog sudbenog vijeća, a bilo su tri takva javna poziva? Da je profesorica Turković bila iskreni kandidat javila bi se na drugi ili ovaj treći javni poziv DSV-a. O čemu onda Plenković priča? Pitam se i kakva je Ksenija Turković profesorica i sutkinja Europskog suda za ljudska prava. Nakon moguće kandidature da postane predsjednicom Vrhovnog suda profesorica Turković trči Plenkoviću na Markov trg i obavješćuje ga o tome. Sigurno je tražila njegovu suglasnost za izbor predsjednice Vrhovnog suda, a to je, također, izvan zakonom propisane procedure.

NACIONAL: No izbor predsjednika Vrhovnog suda ovisi o većini glasova saborskih zastupnika, a tu većinu kontrolira premijer Plenković kao predsjednik HDZ-a. Profesorica Turković je, dakle, provjeravala kakve su joj šanse da je Sabor izabere. Je li grijeh profesorice Đurđević bio što ona nije isto učinila, posjetila Plenkovića?

Profesorica Đurđević nije trebala ništa provjeravati. Po slovu hrvatskog Ustava, čak i prema protuustavnom članku o izboru predsjednika Vrhovnog suda Zakona o sudovima iz 2018. godine, nema mjesta za Andreja Plenkovića u tom postupku isticanja kandidata za predsjednika Vrhovnog suda. Za njega tu nema mjesta ni kao premijera, ni kao predsjednika HDZ-a iako kontrolira saborsku većinu. U propisanoj proceduri izbora nigdje se vlada i Hrvatska demokratska zajednica ne spominju. Što to govori? Govori da Plenković ne kontrolira samo saborsku većinu, nego kontrolira i hrvatsko pravosuđe. Želi imati produženu ruku u predsjednici ili predsjedniku Vrhovnog suda kao što ima tu ulogu u predlaganju i izboru glavne državne odvjetnice. To bi i sa stajališta od Plenkovića nominirane profesorice Turković trebalo biti jako ponižavajuće i uvredljivo za nju samu.

NACIONAL: Zašto tako mislite?

Ako hoćete, to govori o tome u kojoj se poziciji nalazi hrvatska sudbena vlast. Ta sudbena vlast nije hrvatska nego partijska, stranačka, ukratko, HDZ-ova vlast. To potvrđuje moju tezu da se građanin Plenković kao premijer i predsjednik HDZ-a, vladajuće stranke ponaša kao patrijarh hrvatske sudbene vlasti. Ništa ne prepušta slučaju. U konkretnom slučaju, Plenković želi biti ne samo premijer, nego želi preuzeti i ovlasti predsjednika Hrvatske, a predsjednik Milanović ima izvornu ustavnu ovlast predlagati kandidata za predsjednika Vrhovnog suda.

NACIONAL: Je li se zato izbor predsjednika Vrhovnog suda pretvorio u otvorenu političku bitku između predsjednika i premijera?

Iako je riječ o izboru čelne osobe hrvatske sudbene vlasti, jasno je da se radi o odmjeravanju političkih snaga između Milanovića i Plenkovića. To ima svoj politički aspekt, ali mislim da ovaj sukob pomalo zaokružuje i ono Račanovo prokletstvo o HDZ-u kao „stranci opasnih namjera“. Posljednjih pet, šest godina iskustva s Plenkovićem kao predsjednikom Hrvatske demokratske zajednice pokazuje da je tu stranku pretvorio u nešto posve suprotno idejama predsjednika Franje Tuđmana kao utemeljitelja HDZ-a i osnivača hrvatske države. Mislim da se konačno ostvaruju pretpostavke za silazak Plenkovića s dužnosti predsjednika stranke, a HDZ-a za nestanak s političke pozornice.

NACIONAL: No HDZ je i danas najpopularnija stanka u Hrvatskoj unatoč činjenici da je na vlasti. Barem tako govore ankete javnog mnijenja. Zvuči nemoguće da dođe do njenog nestanka. Zašto mislite da će HDZ nestati s političke pozornice?

Pregazit će ga vrijeme, a doći će do raspada HDZ-a na njegove tri bitne sastavnice koje je predsjednik Tuđman svojevremeno objedinio u politički pokret. To su bili i bitni elementi programa Hrvatske demokratske zajednice. U tom je projektu bila ideja pravaštva, hrvatskog državnog prava koja pripada Hrvatskoj stranci prava. Zatim mirotvorstvo Stjepana Radića čiji je sljednik Hrvatska seljačka stranka, pa bila to danas i ova stranka Krešimira Beljaka. Napokon, objedinio je ideju hrvatskog antifašizma koju baštini SDP. Mislim da je sazrelo vrijeme tog Račanova prokletstva o HDZ-u kao stranci „opasnih namjera“. Doduše, bilo je to izrečeno u drugim povijesnim okolnostima pa se tada nije ostvarilo. Ali danas slijedi raspad HDZ-a na njegove sastavne dijelove.

NACIONAL: To je politički aspekt aktualne borbe za čelnu poziciju hrvatske sudbene vlasti, ali što je sa zakonskom procedurom izbora predsjednika Vrhovnog suda?

Kroz nove odredbe Zakona o sudovima donijete 2018. po meni iznimno protuustavne, uvedeno je raspisivane javnog poziva Državnog sudbenog vijeća na koji se trebaju javiti kandidati za predsjednika Vrhovnog suda. Te zakonske odredbe nisu bile donijete dvotrećinskom većinom zastupničkih glasova potrebne za izmjenu Ustava. Zakonom je uvedeno raspisivane javnog poziva, iako je bila riječ o samoizvršivoj odredbi Ustava, koja se neposredno primjenjuje i za koju nije potrebno, prema ustavnoj normi, donošenje ikakvog provedbenog zakona.

NACIONAL: Zašto taj članak o izboru predsjednika Vrhovnog suda iz Zakona o sudovima smatrate protuustavnim?

Zato što u bitnome ograničava predsjednika Republike u predlaganju njegova kandidata za predsjednika Vrhovnog suda. Sa stajališta građanina Plenkovića kao premijera, on dovodi u pitanje ovlast predsjednika Republike na predlaganje kandidata. Ne samo da ograničava predsjednika, nego bih se usudio potvrditi i stajalište da mu čak oduzima ustavnu ovlast. Oduzima mu je i naglašavanjem moguće kandidature profesorice Turković kao eventualnog zajedničkog kandidata. Andrej Plenković htio je uputiti jasnu poruku da izbora predsjednika Vrhovnog suda neće biti ako se on prethodno ne konzultira prije raspisivanja javnog poziva DSV-a. O čemu se tu radi? Predsjednik države predlaže kandidata, a na zahtjev predsjednika Sabora o tome se treba izjasniti opća sjednica Vrhovnog suda i saborski Odbor za pravosuđe. Članak Zakona o sudovima o izboru predsjednika Vrhovnog suda narušio je tu Ustavom definiranu proceduru.

NACIONAL: Ali što je konkretno sporno u Zakonu o sudovima?

Zakon protuustavno uvodi u proceduru Državno sudbeno vijeće koje raspisuje javni poziv, a to je ništa drugo nego tehnička funkcija pružanja poštarske usluge koji onda prikuplja kandidature sa životopisima i programima rada prijavljenih kandidata. Pazite sad! Onda sve te prijave sa životopisima i programima rada DSV dostavlja Uredu predsjednika Republike Hrvatske. Zakon potom protuustavno obvezuje Ured predsjednika da o svim kandidatima zatraži mišljenje opće sjednice Vrhovnog suda i saborskog Odbora za pravosuđe. To je obrnuti redoslijed protivan Ustavu. Riječ je o prikupljanju kandidatura za predsjednika Vrhovnog suda, umjesto da imamo situaciju da se o jednom predsjednikovu kandidatu samo izjasne opća sjednica Vrhovnog suda i saborski Odbor za pravosuđe, ali što nije obvezujuće za sam izbor.

NACIONAL: Što znači davanje tog prethodnog mišljenja opće sjednice Vrhovnog suda i saborskog Odbora za pravosuđe o svim kandidatima?

To je pokušaj ograničavanja Ustavom propisanog prava predsjednika Republike Hrvatske da samostalno predlaže svog kandidata, a tek onda će se o njemu očitovati opća sjednica Vrhovnog suda i saborski Odbor za pravosuđe. Na ovaj način Zakon o sudovima protuustavno ograničuje djelokrug Ureda predsjednika.

NACIONAL: Na koji način taj zakon protuustavno ograničava djelokrug rada predsjednika?

Prema slovu hrvatskog Ustava, savjetodavne, stručne i druge poslove obavlja Ured predsjednika, a djelokrug i ustrojstvo Ureda predsjednika propisuje predsjednik Republike svojom odlukom. Prema tome, djelokrug rada predsjednikova ureda ne može se propisivati ili proširivati zakonom kao što se u konkretno slučaju dogodilo.

‘Pogledajte Plenkovićeve ministre. Ti su ministri bez političkog iskustva i nemaju karizmu. Bez ikakvih su stručnih i profesionalnih sposobnosti, a zaposjeli su najviša i najodgovornija mjesta u Hrvatskoj’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Može li se djelokrug rada predsjednika propisati ustavnim zakonom?

Moglo bi se to učiniti ustavnim zakonom, ali za takvu odluku potrebna je dvotrećinska većina od 101 glasa, a ne obična većina zastupničkog glasa. Ali i to pod uvjetom da u tom članku Ustava, koji propisuje ovlast predsjednika Republike Hrvatske da nominira kandidata za predsjednika Vrhovnog suda, postoji odredba da predsjednik to radi „u skladu sa zakonom“. Međutim, tog važnog dodatka sintagmom „u skladu sa zakonom“ u tekstu Ustava nema, pa je upravo zbog toga u izbor predsjednika Vrhovnog suda protuustavno uvučeno Državno sudbeno vijeće. Preko saborskog Odbora za pravosuđe uvučena je i saborska većina koju kontrolira Plenković. U Hrvatskoj možemo imati predsjednika Vrhovnog suda koji je isključivo kandidat predsjednika Republike. Takvog ćemo predsjednika Vrhovnog suda imati ili ga nećemo imati. U slučaju da propadne treći javni poziv, da sudac Radovan Dobronić ne bude izabran u Saboru, bojim se da nema više vremena za raspisivanje četvrtog javnog poziva u kojem bi se postupak mogao završiti do 31. prosinca ove godine. Tog datuma istječe mogućnost da zamjenik predsjednika Vrhovnog suda Marin Mrčela nastavi privremeno obavljati dužnost predsjednika Vrhovnog suda.

NACIONAL: Zašto Marin Mrčela kao Sessin zamjenik ne bi mogao nastaviti privremeno obavljati dužnost predsjednika Vrhovnog suda ako Sabor ne izglasa povjerenje predsjednikovu kandidatu, sucu Radovanu Dobroniću?

Marina Mrčelu je na dužnost svog zamjenika svojim godišnjim rasporedom postavio bivši predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa, a njemu je sredinom srpnja završio četverogodišnji mandat predsjednika Vrhovnog suda. Zamjenik predsjednika Vrhovnog suda ne može nakon 31. prosinca obavljati tu dužnost ako ga na tu dužnost ne imenuje predsjednik Vrhovnog suda, pa ne može donositi odluku i utvrditi suca koji će ga mijenjati kao zamjenika predsjednika Vrhovnog suda. To je isključivo ovlast predsjednika Vrhovnog suda.

NACIONAL: Sudac Marin Mrčela smatra da on može nastaviti obavljati tu dužnost.

Čuo sam to, ali navodno u Ministarstvu pravosuđa pripremaju brzopotezne izmjene Zakona o sudovima koji bi takvu mogućnost mogle dopustiti. Navodno, razmišljaju i o mogućnosti uvođenja funkcije vršitelja dužnosti predsjednika Vrhovnog suda, što je apsolutno protuustavno.

NACIONAL: Zar već sada sudac Marin Mrčela nije vršitelj dužnosti predsjednika Vrhovnog suda?

Formalno nije. On kao zamjenik predsjednika Vrhovnog suda, kojeg je Đuro Sessa odredio godišnjim programom rada, samo zamjenjuje predsjednika Vrhovnog suda u njegovu odsustvu, ali samo do 31. prosinca ove godine. Dakle, Mrčela trenutno zamjenjuje predsjednika Vrhovnog suda na temelju ovlasti koju je dobio od bivšeg predsjednika Vrhovnog suda Đure Sesse njegovim godišnjim rasporedom. Ako poslije 31. prosinca nećemo imati predsjednika Vrhovnog suda, onda će nastupiti ustavna kriza u Hrvatskoj.

NACIONAL: Zašto takav rasplet smatrate ustavnom krizom? Država će nastaviti funkcionirati.

Ako nakon 31. prosinca nećemo imati predsjednika Vrhovnog suda, jedna od triju državnih vlasti ostat će bez čelne osobe. Nećemo imati predsjednika Vrhovnog suda, najvišeg suda u državi, pa onda i osobu koja predstavlja sudbenu vlast u cjelini. Ne možemo previdjeti činjenicu da je predsjednik Vrhovnog suda čelna osoba sudbene vlasti, jednog od triju stupova vlasti uz zakonodavnu i izvršnu vlast. Ako neće to biti osoba koju je predložio predsjednik Republike, onda ćemo biti u teškoj ustavnoj krizi. Bojim se da pokraj sve lepršavosti, njegovih retoričkih sposobnosti i blagoglagoljivosti građanin Plenković neće moći uvjeriti ponajprije hrvatsku, ali i međunarodnu javnost da ne snosi odgovornost za stanje u hrvatskoj sudbenoj vlasti. Tako bi potvrdio tezu da nemamo hrvatsko nego da imamo stranačko pravosuđe, a da je stvarni gospodar ili ajatolah te vlasti upravo građanin Plenković. Ovom bi prigodom podsjetio i na izjavu vođe hrvatskog naroda između dvaju svjetskih ratova doktora Vlatka Mačeka, predsjednika HSS-a.

NACIONAL: Što je izjavio Vlatko Maček, a smatrate to relevantnim i danas?

Tu je izjavu dao 1928. godine utvrdivši da je „lajbek raskopčan“. Ako se dogodi da nakon 31. prosinca nećemo imati predsjednika Vrhovnog suda, lajbek će ponovo biti raskopčan, a maske će pasti. Ovoga puta između predsjednika Republike kao Ustavom utvrđenog predlagatelja kandidata za predsjednika Vrhovnog suda i Sabora, koji donosi odluku o tom kandidatu više nema mjesta za Plenkovića, Državno sudbeno vijeće, HDZ i njima slične. Ovu je izjavu Vlatko Maček dao kada je ubijen Stjepan Radić i kada je zaključio da između kralja i naroda više nema posrednika. Ako se dogodi da nakon 31. prosinca, nećemo imati predsjednika Vrhovnog suda, onda će tu ulogu koja podrazumijeva da „između naroda i kralja nema posrednika“ preuzeti predsjednik Milanović.

NACIONAL: Nije li to povijesna reminiscencija?

Pojednostavljeno, Plenković ne samo da pokušava ograničiti nego želi i suspendirati pravo predsjednika Milanovića na predlaganje kandidata za predsjednika Vrhovnog suda. Hoće imati glavnu ulogu i u predlaganju kandidata. Time potvrđujem tezu koju odavno ističem da Hrvatska nije demokratska država nego država tzv. narodne demokracije. U njoj ne postoji višestranački, demokratski sustav kao temeljna vrednota hrvatskog ustavnog poretka, nego smo u klasičnom jednopartijskom sustavu. U konkretnom slučaju, država nije ustrojena na načelu trodiobe vlasti između zakonodavne, izvršne i sudske nego vlada princip „država, to sam ja“, odnosno država je građanin Plenković kao premijer i predsjednik HDZ-a. Živimo u klasičnom režimu partije kao države: države Hrvatske i Hrvatske demokratske zajednice.

NACIONAL: Želite reći da je Hrvatska država HDZ-a?

Ne baš tako doslovce. Ali Hrvatska je, nažalost, zarobljenik HDZ-a i njegove političke opcije. Zarobljenik je HDZ-a kao tipične klijentelističke stranke koja apsolutno dominira hrvatskim političkim prostorom. Istodobno je zarobljenik i političkih ambicija Andreja Plenkovića koji se ponaša kao onaj Buridanov magarac. Taj Buridanov magarac umro je od gladi birajući između dva plasta sijena. Nikako nije mogao odlučiti s kojeg će od ta dva plasta brstiti to sijeno. Čini se ponekad da je Plenković u stanju žrtvovati Hrvatsku zbog svojih europskih političkih ambicija. Ne zna kome bi dao prednost, Bruxellesu ili Zagrebu. Bira između ta dva plasta sijena, Bruxellesa i Zagreba, tražeći svog nasljednika u sastavu hrvatske vlade. Plenkovićeva vlada podsjeća više na dječji vrtić, a njeni ministri na vrtne patuljke Andreja Plenkovića.

NACIONAL: Iako govorite u metaforama, vaša ocjena vlade Andreja Plenkovića je prilično gruba. S druge strane, upravo je Plenković ishodio novac u Europskoj uniji koji bi trebao donijeti oporavak hrvatskom gospodarstvu.

Pogledajte Plenkovićeve ministre. Ti su ministri bez političkog iskustva i nemaju karizmu. Bez ikakvih su stručnih i profesionalnih sposobnosti, a zaposjeli su najviša i najodgovornija mjesta u Hrvatskoj. Ti ministri nisu u stanju elaborirati dvije rečenice, a da u prvoj rečenici ne izraze javnu zahvalnost Plenkoviću kao premijeru i predsjedniku HDZ-a, velikom vođi i učitelju.

NACIONAL: Govorite općenito o ministrima, ali što mislite o ministru pravosuđa Ivanu Malenici, najvažnijom disciplinom kojom se i vi bavite kao odvjetnik, nekadašnji predsjednik Vrhovnog suda, ali i docent na Pravnom fakultetu u Osijeku?

Ministar Malenica vjerojatno sada priprema taj zakon kojim bi se uvela mogućnost uvođenja institucije vršitelja dužnosti predsjednika Vrhovnog suda. On nije dorastao funkciji koju obnaša. U posljednjoj rekonstrukciji Vlade došlo je do nepotrebnog spajanja dvaju resora: Ministarstva pravosuđa i Ministarstva uprave. Ministar Malenica možda o upravi nešto i zna s obzirom na to da je kao splitski diplomirani pravnik predavao taj predmet na Veleučilištu u Šibeniku. Ali on je bez dana iskustva u pravosuđu, a dobio je tako ozbiljan resor kao što je pravosuđe, doduše ne svojom krivnjom.

NACIONAL: Pretpostavljam da to nužno ne znači da je i loš ministar pravosuđa.

Nažalost, on nije sposoban obavljati poslove uprave i biti uspješan ministar pravosuđa. To se vidi iz njegovih javnih nastupa.

NACIONAL: Ni profesorica Zlata Đurđević nije imala veliko iskustvo u sudskoj vlasti, a za nju, s druge strane, tvrdite da bi bila odličan predsjednik Vrhovnog suda.

Pa valjda je to svima postalo jasno nakon njenog nastupa pred saborskim Odborom za pravosuđe kada je i ona, poput kasnije i suca Dobronića, najdulje odgovarala na zastupnička pitanja. Ako je Zlata Đurđević bila kandidat predsjednika Milanovića, on je jako dobro znao zašto je baš ona bila njegova kandidatkinja. Predlagao je, jer je za to imao ozbiljne argumente. Zlata Đurđević je sigurno bila jedan o najkvalificiranijih kandidata za predsjednicu Vrhovnog suda. Zlata Đurđević je kao profesorica Pravnog fakulteta u Zagrebu sudjelovala u nizu projekata i u pripremi zakona koji su bitni za uspješno funkcioniranje kaznenog sudovanja. Zoran Milanović kao predsjednik Republike itekako je vodio računa o osobi kandidata. Zlata Đurđević ispunjavala je sve uvjete i za izbor suca Vrhovnog suda. Položila je pravosudni ispit i imala potrebno iskustvo i staž za sutkinju Vrhovnog suda. Sa svojim stručnim radovima bila je prepoznata ne samo u hrvatskoj, nego i međunarodnoj znanstvenoj javnosti.

NACIONAL: Zlata Đurđević se usprotivila Milanoviću kao premijeru kada se pojavio uhidbeni nalog za izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu zbog likvidacije Stjepana Đurekovića, a on ju je kao predsjednik Hrvatske bio predložio za čelnu osobu hrvatske sudbene vlasti. Kako to tumačite?

Nisam znao za pozadinu tog sukoba između profesorice Đurđević i predsjednika Milanovića. Ali slažem se s njom da je i postojeće zakonodavstvo omogućavalo da se Josip Perković i Zdravko Mustač ne izručuju njemačkom pravosuđu, da za to nije bilo potrebno donošenje novog zakona. To samo potvrđuje da je profesorica Đurđević bila samostalan i neovisan kandidat, a to je bila i bitna pretpostavka s obzirom na načelo neovisnosti sudbene vlasti. Nikada ne bih donio odluku da čelne osobe hrvatskih obavještajnih službi kao što su bili Perković i Mustač budu izručene njemačkom pravosuđu. Ako su postojale ikakve pretpostavke za njihovo suđenje, onda im se trebalo suditi u Hrvatskoj. Bojim se da je tada Vrhovni sud pod pritiskom donio odluku političke narav.

NACIONAL: No tu odluku o izručenju donio je sudac Mrčela.

Neovisno o tome tko ju je donio, doista je bilo čudno da je bila uvažena žalba osobe koja nije bila stranka u tom ekstradicijskom postupku. Još gora je činjenica da je Ustavni sud odluku kojom je odbio tužbu Josipa Perkovića da ga se ne izručuje donio u trenutku dok je pistom zagrebačkog aerodroma već rulao avion Lufthanse, koji je u Münchenu njemačkom pravosuđu isporučio Perkovića i Mustača. Bojim se da su u konkretnom slučaju interesi nekih drugih pojedinaca, koji su hrvatskoj javnosti prepoznati kao doušnici bivše jugoslavenske tajne službe, bili presudni da Perković s Mustačom bude izručen njemačkom pravosuđu.

NACIONAL: Zašto bi ikome bilo u interesu da Perković i Mustač budu izručeni njemačkom pravosuđu? Oni su bili i utemeljitelji hrvatske obavještajne zajednice nakon raspada Jugoslavije, pa onda i važne osobe za nacionalnu sigurnost Hrvatske.

Ti zainteresirani pojedinci bili su svjesni da suca Manfreda Daustera, koji je vodio taj postupak, neće zanimati prošlost hrvatskih političara. To bi u županijskom sudu u Hrvatskoj bilo nemoguće, a da se ne nabrajaju svi oni suradnici jugoslavenske obavještajne službe. O njima je Perković sve znao, a hrvatskoj su javnosti bili poznati ponajviše po svojim kodnim imenima iz biljnog i životinjskog svijeta. Bili su Vrbe ili Sove ili su imali druga imena, da ih sada ne nabrajam. Ti ljudi koji su i danas veliki moćnici u Hrvatskoj, a stvorili su HDZ i Plenkovića kao kandidata za predsjednika HDZ-a, imali su jasne političke ciljeve da se u Zagrebu ne otvora pitanje o nekadašnjoj jugoslavenskoj obavještajnoj zajednici.

NACIONAL: Kako vi gledate na to izručenje Perkovića i Mustača njemačkom pravosuđu?

Slučajno sam u razdoblju 1994. i 1995. obnašao dužnost predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost. Tada se pojavio puč trojice djelatnika SIS-a protiv Perkovića, a predsjednik Tuđman je formirao komisiju na čelu sa mnom. U toj komisiji bio je i Miroslav Tuđman, ravnatelj HIS-a, Ivić Pašalić, predsjednikov savjetnik za unutarnju politiku i general Mato Laušić. Ispitivali smo pozadinu puča protiv Perkovića. Tada mi je predsjednik Tuđman izrijekom rekao sljedeću rečenicu: „Da nije bilo Perkovića ne bi bilo mene, da nije bilo mene ne bi bilo Hrvatske demokratske zajednice, a da nije bilo HDZ-a ne bi bilo Hrvatske“. Takvog čovjeka prema kojem osobno imam otklon zbog njegova djelovanju u bivšem sustavu, pa sam se s njima izbjegavao susretati na Pantovčaku, a iza kojeg je stao predsjednik Tuđman, bilo je bogohulno izručiti stranom pravosuđu. Perković je bio i osoba koja mu je uručila putovnicu, koja mu je omogućila putovanja u inozemstvo nakon zabrane javnog nastupanja u bivšem sustavu. Kad ste čuli da je neka država izručila svog šefa obavještajne službe? Nikada.