Posljednjih tjedana Hrvatsku je iznenadila ostavka ravnateljice USKOK-a Vanje Marušić koju je dala navodno zbog prometne nesreće koju je skrivio njen vozač. Budući da objašnjenje nije uvjerljivo niti javnosti, niti opoziciji, koja sumnja da je do ostavke došlo zbog političkog pritiska s vrha vlasti, saborski Odbor za pravosuđe prošloga je tjedna donio jednoglasnu odluku da se glavnu državnu odvjetnicu Zlatu Hrvoj-Šipek i bivšu ravnateljicu USKOK-a pozove na tematsku sjednicu kako bi objasnile stvarne razloge ove iznenadne ostavke. O aktualnim temama u hrvatskom pravosuđu tjednik Nacional razgovarao je s Krunislavom Olujićem, bivšim glavnim državnim odvjetnikom, bivšim predstojnikom Ureda za nacionalnu sigurnost i predsjednikom Vrhovnog suda devedesetih godina.

NACIONAL: Vjerujem da pratite posljednje događaje vezane uz iznenadnu ostavku ravnateljice USKOK-a Vanje Marušić. Koliko je uvjerljivo objašnjenje za njenu ostavku navodna prometna nesreća njezina vozača, na čemu je premijer i prošlog tjedna inzistirao?

To je apsurdno. Ta teza o ostavci Vanje Marušić na dužnost ravnateljice USKOK-a, specijaliziranog odjela DORH-a koji se bavi progonom kaznenih djela korupcije i organiziranog kriminala je žalosna, rekao bih čak smiješna. Samo hrvatski politički slijepci i naivci mogu vjerovati u to obrazloženje. Vanja Marušić je ostavku podnijela navodno iz osobnih razloga, a što se skriva iza osobnih razloga, teško je utvrditi. Sigurno da to nije prometna nezgoda koju je skrivio njezin vozač, a o kojoj ona, prema svim podzakonskim aktima i pravilnicima, nije trebala obavijestiti glavnu državnu odvjetnicu. Kao što nije trebala niti je bila dužna podnijeti regresni zahtjev za naknadu štete na automobilu jer nije bilo elemenata za to. Vozač je obavljao svoj posao, nije vozio u privatne svrhe, nije bio pijan ni drogiran i platio je prekršajnu kaznu. Sada smo čuli i da neće niti stegovno odgovarati, ma koliko se ministar pravosuđa Malenica, čovjek koji je apsolutno lojalan A.P.-u, premijeru i predsjedniku HDZ-a, trudio pronaći elemente za utvrđivanje njegove stegovne odgovornosti. Onda je valjda i najnaivnijim građanima Hrvatske jasno o čemu se u konkretnom slučaju doista i radi. Doista se s pravom postavlja pitanje koji su to drugi, skriveni razlozi i intimno želim vjerovati da će kad-tad istina izaći na vidjelo.

NACIONAL: Prošlog tjedna Odbor za pravosuđe donio je odluku da se sazove tematska sjednica o radu USKOK-a i DORH-a u kontekstu aktualnih događaja i kadrovskih rješenja te da se na nju pozovu Zlata Hrvoj-Šipek i Vanja Marušić. Očekujete li da će se Zlata Hrvoj-Šipek odazvati?

Ne znam hoće li se Zlata Hrvoj-Šipek i Vanja Marušić odazvati tom pozivu. Ne znam niti hoće li ovoga puta, a to je ono što hrvatska javnost očekuje, progovoriti o pravim razlozima odlaska ravnateljice USKOK-a. No ne vjerujem da će se to dogoditi. Smatram da je došlo do pucanja vertikale između DORH-a koji je inače po slovu zakona subordinirana i hijerarhijski ustrojena monokratska institucija u vlasti pojedinca, to jest glavne državne odvjetnice Zlate Hrvoj-Šipek i USKOK-a, što je zasmetalo premijeru.

NACIONAL: Tjednik Nacional na prošlotjednoj naslovnici je donio tekst o tome da je Andrej Plenković naredio smjenu Vanje Marušić jer ga se spominje u dokazima koje je njen glavni suradnik Vjekoslav Tolnaj predao tužiteljima EU-a u slučaju protiv Gabrijele Žalac. Naime, u tim se SMS-ovima spominju inicijali A.P., a premijer je sve to nazvao nebulozama. Kako to komentirate?

Sve što smo mogli pročitati upućuje na to da bi kraci te afere doista mogli ići do vrha vlasti, odnosno do Markova trga. Naravno da se inicijali A.P. odnose na Andreja Plenkovića. Na tu sam se temu i našalio i pitao radi li se tu možda o Augustu Pinochetu, čileanskom diktatoru, ali u slučaju Hrvatske, utjelovljenom u liku i djelu hrvatskog diktatora i satrapa Andreja Plenkovića s otoka Hvara. Ne postoji vjerojatno nitko drugi u Hrvatskoj s tim inicijalima, tko bi se mogao skrivati u tom kontekstu poruka SMS-a između gospođa Gabrijele Žalac i Josipe Rimac, sada Čuline. Mislim da su u tome sadržani i glavni razlozi zbog kojih je Vanja Marušić morala otići i da je Zlata Hrvoj-Šipek jednostavno dobila mig, odnosno jasnu uputu s Markova trga, i to s one strane na kojoj stoluje A.P., da je smijeni. A upravo tamo je gospođa glavna državna odvjetnica dolazila na tajne sastanke i to kroz stražnji ulaz. Srećom, postoje novinari koji to prate. Ovoga puta je potez na istražnim organima, a posebno na Uredu europskog javnog tužitelja, da utvrde postoje li osnovane sumnje za poduzimanje eventualnih istražnih radnji, ili da se ide u kazneni progon protiv dijela državnog vrha, među kojima ne isključujem vrhovnog vođu i učitelja A.P.-a.

NACIONAL: Nakon svih tekstova o korupciji na vrhu države koje tjednik Nacional objavljuje iz tjedna u tjedan, nameće se pitanje zar Plenković ništa o tome nije znao, ili nije znao prepoznati, ili je umočen u korupciju.

Nikako ne smijem uprijeti prstom i tvrditi da je umočen. No ako vladate Hrvatskom gotovo sedam godina, teško je vjerovati da, nakon što su u međuvremenu Vladu napustila 22 ministra, od kojih je većina bila pod sumnjom za korupciju i našla se pod udarom DORH-a i USKOK-a, premijer nije ništa znao. Samo bi politički naivni ljudi to mogli povjerovati. Osim toga, pored kaznene odgovornosti postoji i politička odgovornost, pa ako hoćete i moralna, građanska odgovornost. U tom smislu, A.P. je posve sigurno politički i moralno odgovoran za niz koruptivnih djela koja su se događala uz njegovo znanje ili neznanje, odnosno toleriranje koja su počinili njegovi najbliži odabranici. I to oni ljudi koje je do posljednjeg trenutka, pa i onda kada su uhićeni, branio. Čak i Gabrijelu Žalac nakon optužbe Ureda europskog javnog tužitelja.

NACIONAL: Prošlotjedni broj Nacionala ima dokaze i da je u transkriptima iz plinske afere bila opsežna komunikacija ministra Filipovića s Damirom Škugorom, optuženim za krađu milijardu kuna iz Ine i da je jedan od razloga micanja Vanje Marušić upravo nastojanje da se to izuzme iz dokumentacije. Kako to komentirate?

Na mjesto bivšeg ministra Tomislava Ćorića, čijih se usluga pod pritiskom javnosti A.P. morao odreći, pa ga je pospremio na mjesto zamjenika guvernera HNB-a, postavio je jednog potpuno nesposobnog, poluanemičnog mog Bosanca, ministra Filipovića koji se kao mali iz BiH preselio u Split. I onda je dugo čekao zeleno na semaforu koje se konačno upalilo i evo ga u Zagrebu, u hrvatskoj vladi. Što se tiče tih transkripata koje spominjete, premijer ne štiti ministra Filipovića, već štiti sebe. Riječ je o državnoj tvrtki, Škugoru, Ini i milijardi kuna koja je pokradena. Od tog iznosa običnom hrvatskom građaninu vrti se u glavi. Ne može mi nitko tvrditi da građanin Andrej Plenković o tome nema pojma.

NACIONAL: Bili ste državni odvjetnik u olujnim vremenima, početkom devedesetih. Koliko je to tada bilo teže nego danas?

Riječ je o neprijepornoj činjenici da sam dužnost glavnog državnog odvjetnika, odnosno to se tada zvalo državni tužitelj, obnašao tijekom 1994., a dužnost predsjednika Vrhovnog suda od 1995. do 1997. Doista, bile su to olovne godine, Tuđmanove godine, u vrijeme najvećeg tuđmanizma, ili još gore, kada je u drugoj polovici devedesetih godina na sceni stupila najcrnja tuđmanovština. To je ono negativno političko nasljeđe, usudio bih se reći čak i stanje kolektivne svijesti koje je na neki način opravdavalo sve ono što se nakon pobjede u Bljesku i Oluji događalo, čemu se nitko od nas tada nije nadao. Sve štetne posljedice tog i takvog postupanja i te i takve tuđmanovštine osjećamo do danas.

‘Plenković mene nije zavarao. Ne znam na temelju čega su hrvatski građani povjerovali da je on neki demokrat. Vjerojatno ljudi nisu znali previše o njemu’, rekao je novinarki Nacionala Krunislav Olujić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Usko ste surađivali s predsjednikom Tuđmanom, koji sigurno nije bio demokrat. Bio je autokrat, ako možda i nešto gore. Međutim, kada se Andrej Plenković pojavio na čelu HDZ-a, on je sve nas zavarao. Svi smo ga doživljavali kao umjerenog i civiliziranog Europejca, no čini se da ga je vlast jako promijenila.

Mene nije zavarao. Ne znam na temelju čega su hrvatski građani povjerovali da je on neki demokrat. Vjerojatno ljudi nisu znali previše o njemu. No činjenica da je došao na čelo stranke nakon Tomislava Karamarka koji je što se tiče politike HDZ povukao na samo dno, uvelike je pomogla Plenkoviću da ga se doživljava kao spasitelja. Nota bene, on je u stranku ušao zahvaljujući Jadranki Kosor koju je Karamarko izbacio iz stranke. A Plenković je nije pozvao da se vrati. I ja sam tada demonstrativno napustio HDZ jer u toj i takvoj stranci nemam što tražiti. Andrej Plenković ušao je u stranku 2011., u 41. godini života, sasvim sigurno ne iz nekih ideala. U toj je zreloj dobi odjednom otkrio ljubav prema Hrvatskoj, HDZ-u i njenom prvom predsjedniku Franji Tuđmanu. A kad znate Plenkovićevo porijeklo, kada znate čiji je, kada znate na čijoj je strani bio njegov otac i kada znate njegov životni put, onda nema iznenađenja. Mene nije iznenadio. Već sam tada, kada je A.P. preuzeo dužnost onom jednom rečenicom, a to je da stranka ne može biti talac jednog čovjeka, izrazio svoje rezerve. Onda sam došao u situaciju da su me neki ljudi na javnim mjestima izbjegavali. Danas mi prilaze i ispričavaju se, uz dodatak da sam imao pravo i da su bili zavedeni. Mene Andrej Plenković nije prevario.

NACIONAL: Smijenjeni ste 1997., a do tada ste stali na žulj mnogima, osobito u vašoj stranci, HDZ-u. Kako na to gledate iz ove perspektive?

Ja nisam trebao HDZ, HDZ je te 1992. trebao mene, kada su bili svjesni činjenice da prema tadašnjem izbornom zakonu nemaju nikakve šanse pobijediti u osječkoj izbornoj jedinici broj 1, dakle u samom gradu. I onda su me zamolili, prije svega državni vrh, a pri tome mislim na Jožu Manolića, potpredsjednika HDZ-a i Nediljka Matića, tadašnjeg glavnog tajnika HDZ-a, da preuzmem odgovornost i idem na izbornu listu HDZ-a. Na to sam pristao, pobijedio i proveo oko godinu, godinu i pol u Saboru. Nakon toga sam otišao na mjesto glavnog državnog odvjetnika, a zatim sam neko kraće vrijeme bio predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost i kao takav jedan od najbližih suradnika pokojnog predsjednika Franje Tuđmana. Bio sam i jedan od pregovarača ne samo s pobunjenim kninskim Srbima, već sam uz Hrvoja Šarinića, pokojnog predstojnika Ureda predsjednika Republike, bio i među pregovaračima s Beogradom. Ono što se do sada relativno malo zna je i to da sam bio glavni pregovarač u ime predsjednika Republike, s Radovanom Karadžićem, vođom bosanskih Srba. Na mjesto predsjednika Vrhovnog suda došao sam i protiv svoje želje jer me predsjednik Tuđman zagrlio i rekao mi – sinko, idi i sredi stanje u pravosuđu nakon Milana Vukovića. Očekivao sam tada da doista, prema riječima prvog hrvatskog predsjednika, imam mandat da mogu sređivati hrvatsko pravosuđe. Na žalost, prevario sam se, kako u prosudbi stanja u hrvatskom pravosuđu, tako i u liku i djelu predsjednika Tuđmana. Bez čije volje, doduše, sigurno ne bih mogao obnašati dužnost predsjednika Vrhovnog suda. Na žalost, poslan sam tamo ne samo da sredim stanje u pravosuđu, već i da provodim, kako je Tuđman govorio, jedinstvenu državnu politiku, a to je politika koju je utvrđivao predsjednik i Predsjedništvo HDZ-a.

NACIONAL: Drugim riječima, totalitarizam.

Da, klasični jednopartijski sustav, sistem partije i države kojem svjedočimo do dana današnjeg, a osobito u posljednjih nekoliko godina predsjednikovanja Andreja Plenkovića, tj. A.P.-a.

NACIONAL: Dakle, taj i takav HDZ koji je na vlasti gotovo 30 godina ne trpi osobe s integritetom. Vi ste imali integritet, govorili ste što ste govorili i platili ste visoku cijenu.

Platio sam najvišu cijenu koju sam mogao platiti. Vodio sam pravnu bitku od 1997. do 2009., do Strasbourga i Europskog suda za ljudska prava i dobio je. Dvanaest godina kakve ne bih poželio niti jednom građaninu Hrvatske. Bila je to mukotrpna i iscrpljujuća borba, ali sam je vodio zato da bih mogao pogledati u oči svakom hrvatskom građaninu, pa i vama i svim novinarima i kako bih mogao govoriti to što govorim. Naime, optužbe protiv mene, sukladno Tuđmanovu nalogu „nađite mu bilo što!„ bile su takve da bi se svatko na mom mjestu pokrio ušima i otišao.

NACIONAL: Tu dolazimo do sadašnje glavne državne odvjetnice Zlate Hrvoj-Šipek. Ima li ona integritet, može li ona samostalno donositi odluke na tako važnoj funkciji ili je imenovana baš zato što ga nema, da bi vlast mogla njome manipulirati?

Usudio bih se odgovorno tvrditi da je izbor Zlate Hrvoj-Šipek najveća prijevara vezana uz obavljanje funkcije glavnog državnog odvjetnika. Njezino imenovanje koje je provela Vlada bilo je posve ciljano i s njom su dobili točno ono što su trebali i htjeli. I prije nje ne može se reći da smo imali glavne državne odvjetnike iza kojih su cvjetale ruže, recimo Dinka Cvitana. Sjetite se samo one scene u Hrvatskom saboru, kad ga je Plenković doveo na presicu sa sobom i na hodniku najavio kazneni progon Tomislava Sauche zbog krađe dnevnica. To je samo potvrda onoga o čemu govorim. Zlata Hrvoj-Šipek došla je na to mjesto prije svega zbog činjenice da u DORH-u više nemate ljudi koji bi taj posao željeli obavljati jer znaju da je to užarena stolica. S druge strane, na tu su funkciju postavili osobu bez iskustva u kaznenom pravu. Jer prvenstvena uloga DORH-a je ipak ostvarivanje funkcije kaznenog progona. Zlata Hrvoj-Šipek dolazi iz građansko-upravnog odjela u kojem se nikada nije bavila kaznenim progonom. To je samo dokaz da su vladajući doveli nestručnu, nekompetentnu osobu koja će prvenstveno biti politički poslušnik. Ona je više puta prije toga bila primljena u ured tadašnjeg ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića i tamo se sastajala vjerojatno i s A.P.-om i dala svoj pristanak i obećanje da na nju apsolutno mogu računati. Riječ je o imenovanju koje je konsterniralo cjelokupnu hrvatsku javnost, a osobito pravosuđe. Riječ je o osobi koja nije dorasla tom mjestu. Sutra, neka se ne zavarava, bit će prvi dežurni krivac za stanje u DORH-uz, a veliki vođa i učitelj A.P., ako bude prisiljen, prvi će se odreći njenih daljnjih usluga i oprati ruke, kao Poncije Pilat.

NACIONAL: Hrvatska je godinama na dnu europske ljestvice kada je u pitanju povjerenje građana u pravosuđe i institucije. Zašto je to tako? Po mnogima, urušavanje pravosuđa započelo je u Tuđmanovo vrijeme, kada je smijenio 2000 sudaca i postavio podobne.

Počelo je u prvoj polovici devedesetih, a nastavilo se u drugoj, kada je provedena, usudio bih se reći, lustracija na najgori mogući način. Umjesto starih i priznatih kadrova, umjesto neovisnog pravosuđa, počeo je prevladavati koncept stranačkog, odnosno HDZ-ova pravosuđa. Umjesto zakonski propisanih kriterija sposobnosti i stručnosti, počeli su se primjenjivati kriteriji poslušnosti i stranačke pripadnosti. Pa čak mogu to prvi put reći – veliki dio pravosudnog kadra zaposlen je na preporuku i uz intervenciju crkvenih krugova. Tako su ljudi koji su kršteni u četrdeset i nekoj godini odjednom počeli dobivati pozicije sudaca i na najvišim sudovima u Hrvatskoj. Prije svega tu mislim na tadašnji Vrhovni sud, u koji su došli potpuno anonimni i nepoznati ljudi koje nije prepoznavala niti struka.

NACIONAL: Predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić možda je prvi koji nije izabran prema tom ključu.

Ovoga puta ne i to samo zahvaljujući upornosti predsjednika Republike Zorana Milanovića koji, između ostalog, prema Ustavu ima i ovlast predlaganja kandidata za obnašanje dužnosti predsjednika Vrhovnog suda. A za primjenu te ustavne odredbe nije potrebno donošenje provedbenih zakona, iako je A.P. sa svojom parlamentarnom većinom pokušao opstruirati primjenu te ustavne odredbe. Sjetite se samo kako je minirao izbor profesorice Zlate Đurđević. A na kraju kada je suočen s činjenicom da bi ignoriranje i opstruiranje prijedloga predsjednika Republike dovelo do ustavne krize i da bi za to morao snositi i političku i svaku drugu odgovornost, morao je popustiti. Tada je, zbog nepoštovanja ustavnih odredbi, morao i reagirati Ustavni sud, iako se od njih ne može previše očekivati. Zato je Plenković dopustio da Dobronić prođe kao kandidat za predsjednika Vrhovnog suda, iako i njemu šalje poruke koje su prvenstveno političke prirode, zaboravljajući da je predsjednik Vrhovnog suda ujedno i čelna osoba sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj. Vrlo često se iz javnih istupa građanina Plenkovića mogu iščitati poruke političkog sadržaja koje dovode u pitanje samostalnost i neovisnost sudbene vlasti. Time dira u prava predsjednika Vrhovnog suda.

NACIONAL: Može li Dobronić promijeniti stanje u pravosuđu, u kojem je veliki dio kadra pod kontrolom HDZ-a?

Bojim se da su mogućnosti jako sužene. Ne znam koliko će mu prilike dopustiti, kao i postojeći zakonodavni okvir. Predsjednik Vrhovnog suda osim toga ni u Vrhovnom sudu nema većinu, što smo vidjeli na općoj sjednici Građanskog ili Kazneno-pravnog odjela. A i svakodnevno svjedočimo javnim istupima pojedinih sudaca Vrhovnog suda, pa i onog poznatog predsjednika Visokog kaznenog suda.

NACIONAL: Mislite na Ivana Turudića? Što kažete na poruke predsjednika Republike koje mu je uputio?

Te poruke su apsolutno na mjestu. Možda čak predsjednik nije bio ni dovoljno oštar jer nije imao sve informacije i nije do kraja znao o kakvom se čovjeku radi. A radi se o čovjeku koji je od jednog anonimnog suca Općinskog suda u Virovitici došao na Županijski sud u Zagrebu. On cijelu svoju karijeru i ono što je stekao u životu može zahvaliti HDZ-u i percipiran je kao HDZ-ov sudac, što nikada nije ni skrivao.

NACIONAL: Ali presudio je Sanaderu. To mu je zapamćeno u biografiji.

Da, presudio je Sanaderu onda kada je dio hrvatske javnosti, pa i HDZ-a očekivao da se nađe Pedro. Nakon što se Sanader maknuo i dao ostavku, onda ga je procesuirao. I ta je presuda onda ostala u njegovoj biografiji, kako bi s tog mjesta otišao na mjesto predsjednika Visokog kaznenog suda koji je sasvim nepotreban. Mislim da je čak i ustavno-pravno dvojbeno njegovo osnivanje, kao i ostalih visokih sudova u RH. Čini mi se da je ta odluka Turudića trebala kandidirati i za predsjednika Vrhovnog suda, ali onda su se dogodile neke čudne stvari zbog kojih ga bivša predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović nije predložila. I onda je nastalo opće razočarenje, zbog kojeg su Turudiću danas svi krivi za njegovu poziciju, pa si dopušta da se tako osorno odnosi prema predsjedniku Republike, što je nezamislivo u uređenoj državi. Ili čak da ističe činjenicu da je pao u nemilost predsjednika Republike u onom trenutku kada je donio odluku o predaji Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđa.

‘Vrlo često se iz javnih istupa građanina Plenkovića mogu iščitati poruke političkog sadržaja koje dovode u pitanje samostalnost i neovisnost sudbene vlasti. Time dira u prava predsjednika Vrhovnog suda’

NACIONAL: Postoji li ijedna suverena država koja bi izručila šefa tajnih službi drugoj državi?

Stavite se u poziciju da je, na primjer, Hrvatska od Njemačke tražila da joj izruči šefa BND-a. Ili od Izraela šefa MOSAD-a? To se ne radi. Ja sam i tada to jasno govorio. No ne mogu se oteti dojmu da su prvostupanjski sudovi, pri čemu mislim na županijske, po nalogu nekih krugova učinili sve da do tog izručenja dođe. Osim toga, Vrhovni sud je u postupku predaje Perkovića i Mustača, protivno zakonu, supruzi pokojnog Đurekovića dodijelio status stranke u postupku, kako bi omogućio njihovo izručenje. Čak je i Ustavni sud pao na tom ispitu jer je zahtjev za određivanje privremene mjere, kojim bi bilo privremeno obustavljeno izručenje, donio kada je avion s njima dvojicom već rulao pistom na putu za München. Tu se radilo o jednom osmišljenom postupku, provedenog prema uputama jednog kruga osoba koji su prepoznati kao bivši suradnici UDBA-e. Njima nije bilo stalo do toga da se Perkoviću i Mustaču sudi u Hrvatskoj jer bi se tada otkrile i njihove rabote. Bilo im je važno da im se sudi vani jer onda do toga sigurno ne bi došlo.

NACIONAL: Dakle, predsjednik Republike imao je pravo u ovom slučaju.

Što se toga tiče, predsjednik je imao apsolutno pravo. I bilo bi dobro da razmisli o tome da primijeni akt pomilovanja prema njima dvojici, ne kao akt milosti, već kao snažan korektiv sudbenoj vlasti i tako ispravi one pogreške koje je sudbena vlast u konkretnom slučaju počinila.

NACIONAL: Premijer tvrdi da opozicija zapravo vrši pritisak na DORH pod utjecajem predsjednika Republike. Kako to komentirate?

Nije točno. Odgovorno tvrdim da predsjednik Republike govori o počinjenju niza kaznenih djela i kada upire prstom u osobe za koje smatra da su počinitelji, ne izvršava ništa drugo nego svoju građansku dužnost koju ima ne samo kao predsjednik Republike, već i kao svaki građanin koji ima saznanja da je počinjeno određeno kazneno djelo koje se goni po službenoj dužnosti.

NACIONAL: Možda bi to mogao činiti malo pristojnije.

Dobro, možda bi izričaj mogao spustiti za jednu oktavu, ali mislim da nemamo takvog predsjednika kakvog imamo, mnogi ne bi ni prepoznali poruke koje upućuje. Ovako, s obzirom na način na koji su izrečene, posve sigurno dopiru do ušiju hrvatskih građana.

NACIONAL: Ministarstvo pravosuđa objavilo je prošloga tjedna da nudi povećanje plaća sucima za 26%, no oni nisu time zadovoljni i najavljuju „bijeli štrajk“. Jesu li suci zaslužili veće plaće?

Apsolutno su zaslužili veće plaće, ali smatram da je plaća od nekih tri tisuće eura, na kojoj inzistiraju, u ovom trenutku neostvariv san. Mislim da bi morali biti realniji i da ne bi smjeli prijetiti bijelim štrajkom jer bi to bila negativna poruka cjelokupnoj hrvatskoj javnosti. Suci su slabo plaćeni, ali nisu potplaćeni, kao što tvrde. Jer ipak plaća sudaca, čak i onih najnižih općinskih sudova, nije toliko niska da ne omogućuje za hrvatske prilike pristojan život. Je li 26% uz neke korekcije koeficijenata doista realna opcija ne znam, ali je posve sigurno da povećanje koje traži Udruga hrvatskih sudaca nije rješenje koje bi vodilo prema ozdravljenju hrvatskog pravosuđa. Htio bih naglasiti da je dobro plaćen sudac, uz trajnost sudačke dužnosti, najbolje jamstvo neovisnosti hrvatskog pravosuđa.