‘Raditi u dječjim predstavama posebno je iskustvo zbog dječje iskrenosti i osmijeha.’ Rekao je to 38-godišnji glumac Ante Krstulović u svom predstavljanju na stranicama matičnog zagrebačkog kazališta za djecu Žar ptica, gdje je ovaj Splićanin prepoznat kao izniman demonstrator dobre energije. Upravo ta rečenica govori mnogo o njegovu duhu, jer je djeci odlučio pomoći na nešto konkretniji način od onoga na sceni – Ante Krstulović dva mjeseca će volontirati u dvama afričkim sirotištima, u Tanzaniji i Ugandi. Došao je u Tanzaniju krajem lipnja a njegovo prije svega duhovno putovanje trajat će sve do 25. kolovoza, kad se vraća u Zagreb. Evo kako je došlo do odluke da ode volontirati u afričko selo i što ga je tamo dočekalo:

“Nakon prošlogodišnjeg hodočašća u Camino de Santiago, rute koju prelaze hodočasnici do gradića Santiago de Compostela, u kojem se nalaze moći svetog apostola Jakova, što je oko tisuću kilometara u 32 dana, jedan slučajni susret u Zagrebu ‘natjerao’ me je na novu avanturu. Moja je namjera bila da idem u Japan, proći 88 hramova Shikokua, to je nekih 1400 kilometara u isto tako oko mjesec dana. Ali taj susret s prijateljicom koja je isto tako prošla Camino, promijenio je tijek mog putovanja i rekla mi je o ovoj prilici za odlaskom za Afriku. Nisam razmišljao ni sekunde. Poslao sam mail African humanitarian associationu sutradan u sedam ujutro i pet minuta poslije dobio odgovor da mogu doći. Moje putovanje obuhvaća Tanzaniju i Ugandu, volontiram u sirotištima za djecu Arushe i Songea.”

Prije samog dolaska u Afriku, Ante Krstulović u Žar ptici je odigrao monodramu “Kako živi Antuntun” kojom je prikupio novac za tenisice koje su u Borovu po povoljnijoj cijeni kupljene za djecu u sirotištu, a trebaju stići za koji dan. Inače, Žar ptica već sedam godina plaća školarinu za djevojčicu Ndingshai iz plemena Masai u obližnjoj oblasti Kilimanjaro, koja je njihovo kumče, pa je Krstulović i nju posjetio i dao joj neke darove. Kako kaže glumac, da ‘uguglate’ Afriku, vidjeli biste Zanzibar i još neke takve lokacije s nekim od najljepših mjesta na svijetu, u kojima je turizam osnovna gospodarska grana. Ali Afrika je, naravno, nešto posve drugačije. Kad se ne ide u kontrolirane uvjete vidi se katastrofa koju je, kaže, ostavio bijeli čovjek:

“Tako sam i ja, ‘uguglavši’ Tanzaniju, vidio prekrasne lokacije, Dar-el Salaam se činio predivno, ali sasvim je druga priča kad tamo dođeš. Imao sam jednu predodžbu onoga što sam kao glumac trebao i želio raditi – glumačke radionice i igraonice – ali nitko me nije mogao pripremiti na ono što sam dočekao kad sam stigao ovdje. Kad je rat, znaš kamo ideš i tko je neprijatelj pa se pripremiš ali ovako… Uglavnom, moj dolazak je zaista bio šokantan. Zamislite odrasle ljude kojima govoriš da ćeš djeci organizirati radionice a oni nikad nisu ne samo bili u kazalištu, nego nikad nisu ni vidjeli kazalište. Prvi dan, nakon prospavane noći u obližnjem hotelu, kad sam izašao na ulicu 50 ljudi vikalo je za mnom ‘muzongu, muzongu’, što znači bijelac. Oni misle da si, samo zato jer si bijele kože, milijunaš. A na ulici nema asfalta, nisam nikad takvo što vidio u životu. Iako je, naravno, puno više lijepih stvari, dosad sam imao nekoliko negativnih iskustava nakon svega tjedan dana u Africi. Jedan je vojnik, primjerice, na mene počeo vikati i uperio mitraljez u mene u Dar-el Salaamu. To se dogodilo zato jer sam išao sam, bez pratnje, prošetati gradom, po tržnici s ribom. Nisam shvaćao o čemu se radi, uhvatila me panika i počeo sam trčati prema ogradi za koju sam mislio da je prolaz. Hvala Bogu, neki dobri ljudi su me uputili na izlaz pa je sve dobro završilo. Možda da me nije uhvatila panika, ne bi tako dramatično bilo ali ne možeš se pripremiti na takve situacije.”

Krstulović je opisao još neke za Europljane neuobičajene situacije. Kad ide do bankomata, moraju ga pratiti, prate sve koji nisu domaći. Opasno je šetati ulicom s mobitelom u ruci, primjerice, pa jako malo fotografira. Bon za mobitel gotovo je nemoguće kupiti, a opasnost da će te opljačkati zaista je jako velika pa nikad sa sobom ne nosi više od deset kuna u tanzanijskim šilinzima. Opisao je i gdje volontira, što su mu obveze i kakva je atmosfera među djecom:

“U sirotištu u kojem volontiram ujedno je i škola u kojoj rade dvije učiteljice za minimalac ili čak niti to. Moramo shvatiti da je kod njih izrazito jak patrijarhat – otac i djed su glavni, žene su ispod njih po hijerarhiji a djeca su na samom dnu te neke piramide. Nitko tu djecu ne zlostavlja, da se razumijemo, ali naprosto su tako stvari posložene. Primjerice, željeli smo kupati djecu svojim šamponom jer oni šampon nemaju. Šampon, deterdžent, toaletni pair, sve je to jako skupo. Toaletni papir košta kao litra vode. Ali rekli su nam ‘ni čuti, kupanje je petkom’. A djeca su bila jako prljava, pa cijele dane su vani i igraju se. Ali što ćeš, njihova su pravila i ne možeš nametati bilo što što bi poremetilo njihov život. Upozorili su me na to da nikako ne guram svoja pravila već da poštujem njih i njihovu kulturu.

‘Djeca nemaju igračaka pa se igraju na ulici, primjerice tako da bacaju automobilsku gumu i trče za njom. Ali sretni su oni koji se igraju jer mnoga djeca moraju raditi’

Ono što ja radim, odustao sam od planiranih glumačkih radionica, jest to da držim satove engleskog jezika za tu djecu, uglavnom prvašiće ili drugašiće, malo matematike, izvadio sam mobitel pa im objašnjavao što je to i na koji način radi, u čudu su me ta djeca gledala. Iako tu jest škola, to vam izgleda tako da dođu u devet ali nastava počinje u deset pa se oni sat vremena pripremaju za početak. Onda stanu u krug pa pjevaju nacionalnu himnu, pa drugu i treću pjesmu. Onda uđu u razred pa imaju sat vremena matematike, sat odmora, sat engleskog i to je to. Govore swahili pa je važno da nauče engleski jezik jer onda imaju bar neku šansu nešto napraviti. Ako ne nauče bar malo engleskog, onda su osuđeni na propast. Uglavnom svi govore bar malo engleskog.”

Djeca u sirotištu, govori Krstulović, nisu nikad čula za kontinente, pa im je to pokušao objasniti. Jedan dan im je, primjerice, očistio spavaonice, podove, kupaonice, čučavce, sve je bilo prljavo. Želio je promijeniti im i posteljinu ali nije smio jer su pravila takva da se posteljina mijenja jednom u dva tjedna. Iako uvjeti nisu divni, da nema sirotišta kao što je ovo, Krstulović kaže da bi ta djeca umrla na ulici. Sigurno.

“Ono što je divno kod te djece jest da su ona, bez obzira na njihove sudbine i težak život, tako vesela, smiješak je na licu stalno. Čovjek se zapita kako je to moguće. Ona samo traže zagrljaj, to im je dovoljno. Nakon nekoliko dana upornog pokušaja da napravim neke stvari, kao što je kupanje djece, shvatio sam da ne mogu ništa promijeniti. Jedino što mogu napraviti jest zagrliti to dijete i pružiti mu ljubav koju ne dobivaju od starijih. Ti ljudi su divni, pokrenuli su sirotište i da nije toga bilo, ta djeca ne bi bila živa, ali nema tu neke bliskosti. Frida, jedna djevojka koja ovdje živi, radi – kuha, pere, sprema – ali i školuje se, ona je odrasla u tom sirotištu, nema obitelj. Teške su to sudbine ali pokušavam ne razmišljati o tome nego pomoći koliko mogu. Spavam u jednoj kući koja je u blizini sirotišta a jedem sve što i oni. Kuha mi baka koju zovu Koku, iz plemena Masai koja ima 104 godine i priča samo swahili. Jedem u kolibi od kravljeg izmeta. Jedem njihovu hranu koja je super, jeo sam banane s nečim, piletinu, dosta povrća i riže, puno riže.”

Glumac je prvi put posjetio Afriku i prije nego što je došao namjeravao je otići na safari ali sad, kaže, to ne želi iz moralnih razloga, ne želi sudjelovati u tome jer zna na koji način izrabljuju te životinje da bi turisti malo guštali. Druga želja mu je, a nju će i ispuniti, popesti se na Kilimanjaro, to svakako želi. Iako razmišlja o svom novom iskustvu, nije siguran što ću dobiti iz toga, ali živi iz dana u dan.

“I ljudi u Africi žive samo danas, sutra ne postoji. Sto dolara je dosta novca, otprilike 230 tisuća tanzanijskih šilinga, ali lokalni stanovnici turistima naplaćuju visoke iznose. Velike su razlike u cijenama ali i u mjestima u kojima nešto konzumiraš. Primjerice, pivo u Dar el Salaamu, turističkom mjestu, platio sam 10.000 tanzanijskih šilinga, dok sam kavu u lokalnom kafiću iako se to ne može nazvati kafićem jer zapravo ti na ulici skuhaju kavu, platio sam samo sto tanzanijskih šilinga.”

S obzirom na duhovno iskustvo na Caminu de Santiago, Krstulović objašnjava što mu znači ta duhovnost. Put svetog Jakova je, kaže, duhovno iskustvo koje se ne može opisati:

“To je povezano s keltskom kulturom, jer za mene nije važno jesi li krščanin, musliman ili budist. Tako sam bio u Subotici pa otišao u sinagogu, ili ovdje u Africi susreo sam Pakistanca i upitao ga mogu li prisustvovati molitvi. On je bio počašćen i išao je pitati lokalnog hodžu smijem li ući. Bitna mi je ta duhovna dimenzija, kako ne. Ne pristajem na današnje mjerilo korporativizma i novca, ne želim sudjelovati u tome.”

Kad su u pitanju djeca i njegovo volontiranje u sirotištu, Ante Krstulović pokušao je ispričati neke anegdote i situacije s kojima se susreo u razgovoru s djecom i tinejdžerima:

“Kad sam izvadio mobitel i pokazao im YouTube, to je njima izgledalo doslovce kao svjetsko čudo. Nemaju igračaka pa se igraju na ulici. Jutros su se, primjerice, igrali tako da su bacali neku automobilsku gumu i trčali za njom. Ali sretni su oni koji se igraju, jer mnoga djeca moraju raditi. Kad sam bio u Dar-el Salaamu, u sedam ujutro vidio sam mnogo djece u bijelim uniformama kako idu raditi. Prema komentarima na fejsu vidim da ljudi moj rad doživljavaju kao neku veliku pomoć. Ne znam doživljavam li ja to na isti način jer zapravo malo toga možeš napraviti. Ok, počistio sam prostor pa bar ne zaudara kao što je ranije, ali nije to puno. Iz svoje perspektive ne mogu reći da sam nešto napravio. Najviše što mogu napraviti jest dati im zagrljaj, tu vidim svoju najveću pomoć. Ili kad ti se to dijete baci u zagrljaj ili kad se mazi prije spavanja. Pokušavam razgovarati s njima, objasniti im ono što ne znaju. Ali i dalje ne znam kako oni nas bijelce doživljavaju, stvarno ne znam. U Africi tinejdžeri s kojima sam razgovarao ne shvaćaju situaciju u svijetu, misle da su svi Europljani doslovce milijunaši. Pokušao sam im objasniti kako žive ljudi u Hrvatskoj, Srbiji, Kosovu, razliku između života na zašadu i istoku Europe, u Švedskoj ili Kosovu. Ali ne shvaćaju, ne mogu to percipirati. Jedan mi je rekao da bi sve dao da može otići u SAD. Nije on kriv, ne zna da bi morao raditi tri posla da bi nešto stekao. Misli da ga čeka puno novca, da ne treba raditi. Rekao sam mu da sam radio kao konobar i da sam radio po 15 sati dnevno, pa me u čudu gledao. Takvo stanje svijesti je, da budemo sasvim iskreni, ostatak engleskog imperijalizma. Tužno je to gledati.”

Krstulović kaže da mu je boravak u Africi apsolutno promijenio viđenje na svijet. Često razmišlja o tome kako mi neke stvari shvaćamo zdravo za gotovo, a ljudi u Africi o tome mogu samo sanjati:

“Popiti malu kavu s toplim mlijekom na štekatu, a da ti nitko ništa neće napraviti, da možeš sjesti u park s djetetom, da možeš popiti vode iz ‘špine’, da se možeš okupati toplom vodom, da ti nije hladno, da spavaš u čistom, da imaš asfaltiran put. Ovdje je, primjerice, bus toliko natrpan ljudima da svi vise s vrata. U Zagrebu ne ulazim u 11-icu ako je puna. Ovdje sam osuđen na to da uđem u takav bus. U Hrvatskoj se 400 kilometara voziš četiri ili pet sati, ovdje se voziš deset sati, i to s boljom firmom. Zamisli da možeš otići na fejs bez razmišljanja, da imaš mobitel, da gledaš televizor. Vidio sam neki dan nekog tipa, dobro odijelo, vidi se da ima novca za neki bolji život, a u ruci mu stara Motorola iz 1994. U Dar-el Salaamu je sve dosta skupo, čak i za mene, ne može si takve cijene priuštiti bilo tko. Čokolada košta kao tri kutije cigareta. Djeca u Hrvatskoj znaju sve slatkiše, sve čokolade, a djeca u sirotištu u kojem volontiram čokoladi se mogu nadati jedino ako im netko daruje, inače nemaju ništa.”

‘U tom kaosu ima predivnih situacija i ljudi. Lijepo je kad te baka od 104 godine primi za ruku i uči te swahili, divno je kad ti nude hranu. Inače vjerujem ljudima, a u Africi ne vjerujem ni sebi’

Iako on sam čini puno, jer svaki čovjek mora krenuti od sebe, splitski glumac smatra da kao pojedinac možeš nešto veliko napraviti samo ako imaš puno novca. Slikovito se pita možeš li hrvatskog političara promijeniti, natjerati ga da razmišlja kao finski, pa odmah odgovara da ne možeš. Ali dobro se, priznaje, osjećao kad im je sve počistio jer u Africi je čistoća luksuz. Opisao je atmosferu:

“Klima u unutrašnjosti Tanzanije je divna, tijekom dana je 25 a noću oko 12 stupnjeva. Posebno nije tako vruće ako je u blizini Kilimanjaro. Ali na obali Dar-el Salaam je užasno vruć. U tom cijelom kaosu ima predivnih situacija, predivnih ljudi, s kojima sjedneš i porazgovaraš. Ono što je strašno u svim tim masovnim medijima jest da, primjerice, djeca ovdje znaju tko je najpoznatiji nogometaš na svijetu a ne znaju gdje je Europa. Evo, neki klinac me neki dan pitao gdje je London, je li u Kanadi. U Africi me najviše šokiralo stanje na ulici, ta nesigurnost o kojoj mi ni ne razmišljamo. Ne mogu izaći sam na ulicu i prošetati, sjesti u kafić. Mogu u lokalni kafić, jer me ondje već poznaju. Ali to je to. Počeo sam više cijeniti život koji imam u Hrvatskoj, posebno toplu vodu. U Africi sam do 25. kolovoza, nakon Tanzanije idem u Ugandu. Sve su to velike udaljenosti pa mi treba dosta vremena da dođem do tih lokacija, jer nemam za avionsku kartu. Mislio sam svratiti i do tanzanijskog otoka Zanzibara na dva dana, ali ne u kontrolirane uvjete, gdje je sve super, već u ‘pravi’ Zanzibar. Sve je ovo žestoka avantura.”

Krstulović kaže da nije požalio zbog svoje odluke, to je njegov život i njegov put. Svi su mu pružili veliku podršku:

“Afrika egzotično djeluje svima ali nije to tako divno, naravno. Evo, ja hodam u svojoj najstarijoj robi koju imam a svejedno ‘upadam u oči’. Lijepo je kad te baka od 104 godine primi za ruku i uči te swahili, kad se dobronamjerni ljudi raspituju odakle si, pitali su me je li Hrvatska njemačka kolonija, divno je kad ti nude hranu, ima predivnih situacija. No, ja sam čovjek koji vjeruje ljudima a otkad sam u Africi ne vjerujem ni sebi. Ne možeš nikome vjerovati ovdje, jednostavno je tako. Naučio sam ‘pole pole’ što znači pomalo, tako žive, sve stignu. Pokušavam izbrisati stereotipe jer Europa se boji pokazati da su ljudi samo ljudi. Ima svugdje predivnih ljudi. Igrao sam “Antuntuna” za djecu Tanzanije – jedna mala predstava može čuda napraviti, a kamoli kad bi se skupili svi mi u Hrvatskoj i unijeli malo pozitiveu naše živote.”