Otočni život vrlo je specifičan i neraskidivo vezan uz more, a otok Cres po tome se ne razlikuje od drugih hrvatskih otoka. Međutim, taj se otok od svih drugih na Jadranu itekako razlikuje po očuvanju tradicije ovčarstva i jedan je od rijetkih po kojem ovce šeću doslovno po cesti. Ta tradicija koja se, iako u manjem omjeru, uspjela očuvati i danas, potaknula je stanovnike 4000 godina starih Lubenica, najstarijeg naselja na hrvatskom dijelu Jadrana, da 2008. Centar za održivi razvoj Gerbin pokrene projekt Muzeja ovčarstva.

Mario Šlosar, jedan od osnivača Muzeja ovčarstva, kaže da je sve počelo stalnim postavom izložbe ‘Tradicijsko ovčarstvo’ 2008. godine. FOTO: Privatna arhiva

Sve je započelo stalnim postavom izložbe „Tradicijsko ovčarstvo“ čime se željelo, na trajniji način, prezentirati sve mnogobrojne poslove koje treba obavljati na otoku Cresu tijekom kalendarske godine da bi se uspješno uzgajale ovce.

Jedan od osnivača Mario Šlosar kaže da je tada trebalo dobro uskladiti želje i mogućnosti Udruge da malobrojno, ali agilno članstvo krene u postupno iznalaženje realnih koraka kako dalje oblikovati projekt Muzej ovčarstva:

„Nakon izdavanja opsežne višejezične publikacije ‘Tradicijsko ovčarstvo otoka Cresa: prilog istraživanju’ Marine Jurkote Rebrović, 2010. izdane su još tri višejezične publikacije, autorice Marijane Dlačić, a zatim i snimljena tri dokumentarna filma: ‘Ovčje kože’, ‘Strig do ovci’ i ‘Ovčji sir’. Nadopunjavanjem stalnog postava te prikupljanjem malobrojnih eksponata po tavanima poneke creske obitelji, Muzej je bio sadržajno kompletiran. Nakon dobivanja oznake HOP (Hrvatski otočni proizvod) koju dodjeljuje Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova EU-a, Muzej ovčarstva postao je 2012. važan pokazatelj u očuvanju kulturne materijalne i nematerijalne creske baštine.“

Tradicija ovčarstva potaknula je stanovnike 4000 godina starih Lubenica, najstarijeg naselja na hrvatskom dijelu Jadrana, da 2008. pokrenu Muzej ovčarstva. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Marijana Dlačić priključila se Muzeju ovčarstva 2010. godine. Tada je ideja o takvom muzeju već imala početne obrise, a ona je nastavila posao istraživanja i prezentiranja tradicijskog ovčarstva javnosti te osmišljavanja programa i projekata za različite grupe stanovništva:

„Muzej ovčarstva je stalno otvoren od početka lipnja do kraja rujna, a na poziv otvaramo tijekom cijele godine. Ne radimo detaljnu statistiku posjećenosti, no s obzirom na prostorni kapacitet i smještaj Muzeja u izoliranom otočnom naselju s jedinim pristupom vrlo uskom cestom, iznimno smo zadovoljni posjećenošću, a iz godine u godinu imamo i sve više organiziranih dolazaka stranih i domaćih grupa posjetitelja. Osim turističkih grupa, sve više imamo posjete grupa u sklopu stručnih i studijskih putovanja. Usto, upravo smo ove godine imali posjet nekoliko osnovnoškolskih grupa učenika iz sjeverne Hrvatske, što nam je pokazatelj da je naš trud naišao na plodno tlo. Zaposlenih nemamo, radimo volonterski uz povremeno honorarno angažiranje vanjskih suradnika.“

Voditeljica Muzeja ovčarstva Marijana Dlačić u Muzeju volontira sa suradnicom Teom de Both, a od vune izrađuju razne predmete i suvenire. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

U Muzeju se može vidjeti sve o ovčarstvu, važnoj tradiciji na otoku Cresu i aktivnom dijelu svakodnevnog života od antičkih vremena do danas. Marijana Dlačić pojasnila je zašto je važno zadržati tradiciju:

„Ovčarstvo je i danas prisutno u životu otoka, no novo vrijeme donosi nove izazove. Smatram da tradiciju ne treba shvatiti kao zaostajanje u nekom prošlom vremenu, tradicija je poput jezika, ona se mijenja i prilagođava suvremenim okolnostima. Od tradicije treba uzeti ono najbolje, a kada govorimo o tradicionalnom bavljenju ovčarstvom, to je djelovanje u skladu s prirodnim zakonitostima, prihvaćanje lokalnog ekosustava i održivo ‘korištenje’ otoka. U definiciji otoka prisutno je more, odnosno bez mora se ni otok ne može poimati takvim. Upravo su otočni ekosustav i nepostojanje prirodnih neprijatelja omogućili višestoljetni razvoj i bavljenje ovčarstvom na način kakav i danas poznajemo, a to je neprestani boravak ovaca na otvorenom tijekom cijele godine, i danju i noću, i njihova prirodna prehrana od otočnih biljaka.“

U stalnom postavu Muzeja opisani su svi aspekti bavljenja ovčarstvom i koristi koje je čovjek imao od ovce, vune i vunenih proizvoda, a predmete su prikupljali od lokalnog stanovništva. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

No naravno da ovčarstvo nije bilo niti je moglo biti jedini način privređivanja, ističe Marijana Dlačić. Seoska domaćinstva bavila su se i drugim poljoprivrednim granama, koje su danas većinom napuštene, a svoje su proizvode prodavala da bi druge proizvode dobavljala – sve se to odvijalo morskim putem. Dakle, more je značilo život.

Kad je Muzej ovčarstva u pitanju, izložba, zbirka i stalni postav Tradicionalno ovčarstvo slikom, raznim predmetima i tekstom poučava o procesu dobivanja i obrade vune. Uz uzgoj ovaca, u Muzeju je izložena i zbirka nematerijalne tradicijske otočke baštine.

„U stalnom postavu opisani su svi aspekti bavljenja ovčarstvom i koristi koje je čovjek imao od ovce, od vune i vunenih proizvoda, preko meha, tradicionalnog otočnog glazbala, pa do prehrambenih proizvoda. Predmete smo prikupljali od lokalnog stanovništva, a u mnogim slučajevima sami su nam se javljali i nudili stare alate, odjeću i druge predmete vezane uz ovčarstvo. Ono na što smo dali naglasak u postavu je suživot s prirodom, odnosno korištenje prednosti otočnog ekosistema. Sve aktivnosti vezane uz ovčarstvo, kao uostalom i sve druge poljoprivredne djelatnosti, potpuno su bile prilagođene godišnjim dobima te biološkim, reljefnim i drugim karakteristikama područja, a ujedno su bile i međuovisne – svaka poljoprivredna djelatnost ‘imala je svoje vrijeme’ kada su druge poljoprivredne djelatnosti bile ‘na čekanju’. To se lijepo vidi upravo na primjeru obrade vune: ovce su se strigale u lipnju kada počinju ljetne vrućine, no vuna se prala tek u kolovozu – i to ručno i sušila na otvorenom – jer je to bio najtopliji mjesec, a s druge strane, u kolovozu nije bilo drugih značajnijih poljoprivrednih aktivnosti. Nakon pranja se predenje vune odvijalo tek u zimskim mjesecima kada su dani bili kraći te su žene bile dulje u kući, jer je predenje bio isključivo ženski posao“, istaknula je Marijana Dlačić.

‘Ovčarstvo je opstalo upravo zbog svoje jednostavnosti s obzirom na to da se ovce samostalno prehranjuju’, kaže Marijana Dlačić

Danas se otok ponajviše poima kroz nekakva ograničenja i nedostatke, no naša sugovornica kaže da su oni htjeli ukazati na otočke prednosti, naravno, samo ako se otokom gospodari prema načelima održivog razvoja i poštujući otočki ekosustav. Stalni postav Muzeja ovčarstva dopunjava se, a 2019. godine postav je potpuno ponovo osmišljen:

„Dok su u prvom postavu pojedine aktivnosti bavljenja ovčarstvom zasebno opisivane, novim postavom naglasak smo stavili na sezonsko bavljenje ovčarstvom u svojevrsnom hodu kroz godinu. Stalni postav je okosnica Muzeja ovčarstva, no udruga stalno priprema i provodi raznolike programe. Ranijih godina fokus nam je bio na jačanju suradnje s lokalnim stanovništvom i postizanju vidljivosti u široj javnosti, a posljednjih godina fokus nam je na edukaciji djece. Tradicijsko bavljenje ovčarstvom nije se mnogo izmijenilo. To je dobro gledajući iz aspekta održivosti otočkog ekosistema, no s druge strane, teško se nosi s izazovima današnjice. Svako vrijeme ima svoje izazove i treba pronaći način prilagodbe zadržavajući ono najbolje i ublažavajući negativne okolnosti. Danas je najveći problem alohtona divljač – jeleni i divlje svinje – koja je uvezena prije 40-ak godina i čini nemjerljive štete ovčarstvu, od rušenja gromača koje ograđuju pašnjake pa ovce često bježe, preko isušivanja lokava i promjene bioraznolikosti do onog najgoreg, a to je klanje janjaca i ovaca koje divlje svinje jedu u nedostatku druge hrane, što je poseban problem u ograničenom otočnom prostoru. Bez obzira na to hoće li se, i kada, riješiti problem divljači, ovčari već sada trebaju unijeti promjene u svoj način rada. To ne znači da trebaju odustati od prirodnog načina ispaše na otvorenom, no smatram da treba promišljati u smjeru upotrebe novih tehnologija u praćenju i ograđivanju svojih stada.“

Muzej ima sve više organiziranih dolazaka, ove godine posjetilo ga je nekoliko osnovnoškolskih grupa učenika iz sjeverne Hrvatske, a rado ga posjećuju i turisti s djecom. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kako kaže voditeljica Muzeja ovčarstva, korijen problema je u višedesetljetnoj deruralizaciji i depopulaciji sela, čime je de facto onemogućeno kvalitetno bavljenje ovčarstvom. Zapravo, ovčarstvo je opstalo upravo zbog svoje jednostavnosti s obzirom na to da se ovce samostalno prehranjuju. Sve druge poljoprivredne djelatnosti – osim maslinarstva koje je također „zahvalna“ poljoprivredna djelatnost – zahtijevaju puno više truda i vremena pa su i puno ranije napuštene s obzirom na to da se stanovništvo selilo u veća naselja u kojima se zapošljavalo. Kako tvrdi Marijana Dlačić, otok se uglavnom poima kroz mnogobrojna ograničenja i nedostatke. No njima je želja upravo suprotno – ukazati na otok kao područje prepuno mogućnosti koje pojedinac može staviti u pogon.

„Svaki taj ‘nedostatak’ može se pretvoriti u prednost, a ovčarstvo je savršen primjer kako je stanovništvo znalo iskoristiti otočne posebnosti za svoj boljitak. Smatram da smo u dijelu osvještavanja javnosti uspjeli, no kada se govori o samoodrživosti, trebam staviti malu zadršku. Samoodrživost se možda može postići na području energetike, no ne i u nekim drugim područjima, primjerice, u prehrani otočnog stanovništva, pri čemu se opet vraćamo na vaše pitanje o važnosti mora za otok“, zaključila je Marijana Dlačić.