U zagrebačkom Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti od 7. prosinca 2022. do 19. veljače 2023. bit će postavljena izložba ‘’Manirizam u hrvatskoj umjetnosti 20. i 21. stoljeća’’, a autorica izložbene koncepcije je Iva Körbler, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka, inače suradnica Nacionala. Ovo je prvi put u hrvatskoj povijesti da se u modernoj hrvatskoj umjetnosti cjelovito predstavlja fenomen manirizma. U postavu izložbe prezentirano je više od stotinu i trideset djela, a riječ je o skulpturama, slikama, radovima na papiru, grafikama i instalacijama, u velikoj većini iz Zbirke NMMU, ali je za ovu prigodu nekolicina njih posuđena i iz privatnih kolekcija u Hrvatskoj.

Kako kaže Iva Körbler, malo je fenomena u recentnim umjetničkim praksama, kao i u teoriji umjetnosti, oko kojega nisu do kraja usuglašena stajališta stručnjaka ili istražene sve mogućnosti kao što je još uvijek aktualno i otvoreno tumačenje manirizma, iako svaka nova generacija povjesničara umjetnosti donosi nova čitanja tema i problema iz svih razdoblja i stilova:

„Manirizam još uvijek nije prepoznat kao fenomen koji vuče kontinuitet kroz cijelo 20. i 21. stoljeće, kao što je slučaj i s ekspresionizmom i nadrealizmom. Međutim, i ekspresionizam i nadrealizam po svojim različitostima – tretmanu tijela, anatomskim deformacijama, bojama, načinu na koji umjetnici gledaju svijet – pripadaju manirizmu. Primjerice, naglašeno korištenje hladnih i zasićenih boja, primjerice ljubičaste, zelene ili purpurne, isto tako motivi – nadrealni, često tijelima nedostaje neki dio ili su deformirani. Svima su već poznate, primjerice, anatomske nepravilnosti prisutne u radu Dimitrija Popovića. Perspektivna ili anatomska izobličenja postoje i u drugim pravcima, primjerice kod Dalíja i drugih nadrealista, koja porijeklo vuku iz umjetnosti druge polovice 16. stoljeća, odnosno manirizma. Posljednjih desetak godina, koliko se intenzivnije bavim ovime, primjećujem da se i kod hrvatskih umjetnika 20. i 21. stoljeća javljaju takve stvari, lijep primjer je anamorfoza – kad se iz voća, cvijeća, biljaka, stvaraju aktovi i ljudski profili po uzoru na Arcimbolda. Dakle, jedno predstavlja nešto sasvim drugo, puno je metafora. Toga ima u opusu Borisa Bućana, primjerice.“

Bez obzira na to što su u 20. stoljeću brojni suvremeni teoretičari umjetnosti, sociolozi umjetnosti i filozofi dali izniman prilog pravilnom tumačenju kompleksnosti manirističke epohe i umjetnosti ili što su mnogi umjetnici 20. stoljeća otvoreno isticali kako se napajaju na umjetnosti manirizma, Iva Körbler smatra da manirizam u percepciji izvan struke još nije dovoljno podignut na razinu čistog stilskog fenomena 20. i 21. stoljeća poput ekspresionizma ili nadrealizma koji postoje u kontinuitetu, iako je u teoriji stila to već vrlo dobro obrazloženo. Manirizam izvorne epohe, kao i onaj suvremeni, ima mnoštvo lica i šifri pod kojima se javlja pa iako funkcionira u krajnostima, njegov se upliv u nečijem djelu može lako prepoznati:

„Poznato je kako neki teoretičari i sociolozi umjetnosti i književnosti – poput Arnolda Hausera – čak smatraju kako je doba između 1850. i 1950. godine također druga velika maniristička epoha jer već tada nastaje nepopravljivi rascjep u osjećaju bitka kod modernog čovjeka. Podsjetimo kako je vremenski okvir u kojemu se u Europi javlja prvi manirizam vrijeme protureformacije i vrhunca djelovanja crkvene inkvizicije, što se odrazilo na opću psiho-emotivnu frustraciju umjetnika toga doba te se odrazilo u likovnim prikazima, a na početku epohe ponegdje još uvijek vlada i kuga.“

Iva Körbler pojasnila je što je to manirizam. Kaže da, kada danas navodimo pojam manirizma i manirističke umjetnosti, dakle manirističku epohu u europskoj umjetnosti između 1520. i 1650. godine, u pravilu se ona percipira kao dekadentni otklon od svega klasičnog, petrificirani ili oslabljeni kôd ranijeg ‘’čistog’’ stila, maniru i maniriranost u negativnom kontekstu:

„To je jedna vrsta produžetka fantastičnog slikarstva, ali i bijega umjetnika od stvarnosti, osjećaja da je svijet oko njih pomaknut, iščašen, težak, da se oni kao umjetnici u njemu ne snalaze. Tu mogu biti prisutne i teme seksualne frustracije, jer su kod umjetnika manirizma prisutne teme nemogućnosti izražavanja homoseksualnosti ili aseksualnosti. Isto tako, jako je rasprostranjen motiv labirinta i sata. To su sve simboli kojima se oni bore sa stvarnošću koja ih okružuje, svojim intimnim temama ili frustracijama, a pomalo i političko-filozofskim razinama stvarnosti. Smatraju da je, i u 16., a i u 20. stoljeću, ta humanistička paradigma svijeta uništena, da je propala. Pravi, izvorni maniristi naslanjaju se na platonističku filozofiju – svijet je ravnoteža, balans u prirodi. Odjednom shvaćaju, zbog promjena u crkvenim sustavima i političkih promjena tada u Europi, a i kugom koja tada vlada, da je svijet pomaknut. I tu dolazi do iščašenja, jer ne žive u savršenom skladnom svijetu. To se vidi i u motivima arhitekture na zidnim freskama i slikama: ona više nije skladna, stabilna, u ravnoteži, već izgleda kao da ju je zahvatio potres.“

‘Slika 79’ Nikole Koydla, iz 1979., ‘Grifozna nježnost’ Ferdinanda Kulmera iz 1986. i ‘Osakaćeni anđeli’ Slavka Šohaja iz 1984. kao dio postava izložbe. FOTO: NMMU

Pozornost na manirizam kod hrvatskih modernih i suvremenih umjetnika Ivi Körbler usmjerio je njezin kolega akademik Tonko Maroević, kojemu je i posvetila ovu izložbu. On je, kaže autorica izložbe, isto tako bio zaljubljen u manirizam kao i ona sama:

„Tonko mi je ukazao na to da su to (neo)maniristi, da oni na taj način izražavaju svoju frustraciju, a posebno mi je u tom svjetlu ukazao na radove Šibla i Bućana. Isto tako, spajanja ljudskih dijelova tijela sa životinjskim, mitska čudovišta, hibridi, jednorozi kao primjerice kod Kulmera, spoj žene i mačke kod Marije Ujević Galetović. Nije to samo utjecaj egipatske kulture već maniristički tretman tih čudovišta. I tako mi se polako slagala slika oko toga pa sam 2019. i 2020. u više navrata razgovarala s Tonkom Maroevićem jer sam željela da radimo takvu izložbu zajedno. U izložbi sam se ograničila na umjetnike čija su djela u fundusu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Naime, Grad Zagreb nije dao novac za ovu izložbu, a takva izložba se radi jednom u životu jer je riječ o novom problemsko-fenomenološkom pristupu. Zato smo odlučili da nećemo uzimati radove izvana već da te umjetnike navedem u katalogu. To mi je otežalo posao jer sam morala promijeniti viziju koncepcije, ali nije me to frustriralo jer sam shvatila da ima sjajnih djela u fundusu. To se poklapalo s vizijom Branka Franceschija, ravnatelja NMMU-a, da se izložbe rade fenomenološki na velikom fundusu iz muzeja, da se izvlače djela koja nisu bila pred publikom 15, 20 pa i 30 godina. No ipak smo morali neka djela posuditi, bez njih izložba ne bi imala smisla, kao što su Boris Bućan, Marija Ujević Galetović, Ante Rašić, Dalibor Stošić, Duško Šibl, Boris Glumac Slavenski i Hrvoje Marko Peruzović.“

Brojna djela iz fundusa Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti – slike, skulpture i grafike podjednako – kroz cijelo 20. i 21. stoljeće reflektiraju manirističke opise denaturirane, umjetne, odnosno artificijelne prirode koja je rezultat unutarnjeg crteža i visokog stupnja metaforičkog prikaza. Priroda se, pojašnjava autorica, svodi na znak ili na amblem, odlazi u apstraktnu krajnost prema manirističkom apstraktnom hermetizmu, kao da je iz nje isisan život ili kao da je doslovce okamenjena. Autorica dalje navodi:

„Temeljni elementi forme manirističkog likovnog djela koja se u djelima umjetnika 16. stoljeća mijenjaju i koja ćemo moći trasirati sve do današnjeg trenutka u recentnoj hrvatskoj umjetnosti su izostanak čvrste kompozicijske strukture slike – kompozicija kao da ‘visi’ u nekom irealnom prostoru, u središte slike odnosno prizora smješta se manje važna radnja ili lik, likovi su alogično, bez simetrije razmaknuti ili stisnuti ili lebde. Neki od elemenata su i izostanak jasno definiranih granica prostora u slici, promjena kolorita u hladne, zasićene ili tmurne boje odnosno anaturalizam boja, likovi su izduženi, eterični, previše vitki ili ‘napumpano’ voluminozni i mišićavi, djeluju neprirodno savinuto u detaljima torza, ruku i nogu, glava je premala u odnosu na tijelo.

Nadalje, prema teoretičarima manirizma, vizualni čudesni efekti i konstrukcije, tzv. effetti meravigliosi, ubrzana perspektiva, mistični simboli i parabole, dvosmislenosti, deformacije, inverzije i anamorfoze u sebi već posjeduju ekspresivnu i nadrealnu odnosno denaturiranu prirodu. Stoga manirizam kao poetološko-morfološki fenomen u sebi uključuje ekspresionizam i nadrealizam – a oni su dokazano dvije velike kontinuirane stilsko-problemske linije u umjetnosti 20. stoljeća do danas. U tom smislu, ako manirizam shvatimo kao vrhovni, superordinirani pojam za tzv. subjektivni, antiklasični, antinaturalni stil, on se ipak otkriva kao nezaobilazna treća linija europske umjetnosti i duha, ali i umjetničkih koncepata stvaranja modernih i suvremenih hrvatskih umjetnika.“

Iva Körbler izložbom ‘’Manirizam u hrvatskoj umjetnosti 20. i 21. stoljeća’’ želi ponuditi novo čitanje, novi pogled na fenomen manirizma. Kaže da je dovoljno samo reći ime nekog umjetnika čija su djela zastupljena u ovoj izložbi, pa da se automatski njihov rad promatra iz drugačijeg kuta. Stoga Iva Körbler želi da publika izvan struke vidi nešto drugačije, nešto nauči. A to će moći i učenici jer nakon otvaranja izložbe s kolegicom kustosicom organizirat će stručno vodstvo osnovnoškolcima i srednjoškolcima, što je iznimno važno.

Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, kaže da je izložba njegove kolegice, povjesničarke umjetnosti Ive Körbler, još jedan u nizu fenomenoloških postava iz zbirke Muzeja. Njega je kod pristupa i koncepcije izložbe posebno zaintrigiralo to da se autorica hrabro uputila u definiranje fenomena koji se uobičajeno veže za neko povijesno razdoblje, ali se zapravo može pripisati svim razdobljima umjetnosti, posebno moderne, zato što je više određen osobnošću umjetnika, a manje formalnim aspektima koji obilježavaju neku epohu:

„Manirizam je naklonjen svemu što je rubno, izvan određenja, izvan uobičajenog. Zato je ovakva interpretacija otkačenosti značajna i umjetnicima i povjesničarima umjetnosti, ali i publici. Rad s vrhunskim proizvodima ljudskog intelekta kao što su umjetnička djela za cilj ima razvitak mentalnog svijeta publike. Ako izložbom djelujemo na posjetitelje tako da potaknemo njihovo promišljanje i duhovni razvoj, a ne da samo djelujemo na njihova osjetila i priuštimo im užitak na izložbi, onda smo ispunili misiju javne ustanove da doprinosi razvoju svijesti publike, njihovoj kreativnosti, a time posljedično i razvitku društva. Prvi su put hrvatski ‘maniristi’ dio ovakve koncepcije i izložbe koja se radikalno postavlja prema određenju povijesnog umjetničkog stila, ali i općoj tendenciji među umjetnicima.“

Franceschi je istaknuo i drugačiji način rada Nacionalnog muzeja moderne umjetnost i njega kao ravnatelja. U sklopu tog drugačijeg rada sa zbirkom, fenomenoloških izložbi paralelno s kronološkim postavom, otvaraju i treću liniju rada s muzejskom zbirkom:

„Tu, recimo to tako, treću liniju predstavljamo u muzeju Dvije palače u Zadru, od 22. prosinca 2022., vodeći se idejom decentralizacije i pionirskim pothvatom predstavljanja zbirke nacionalnog muzeja na dvije godine, dakle, njenim seljenjem iz Zagreba u Zadar. Treba imati na umu da je priroda nacionalnih institucija da se bavi stvaralaštvom u cijeloj Hrvatskoj i da ga predstavlja u cijeloj Hrvatskoj. U Zadru će biti prikazano 199 ikoničkih djela iz naše zbirke. Želimo mijenjati paradigmu rada hrvatskih nacionalnih institucija i pospješiti njihovo otvaranje prema ostalim gradovima Hrvatske. Moramo znati da svaki muzej u postavu zbirke publici predstavi svega osam do deset posto onoga što posjeduje u fundusu, većinu radova vrlo rijetko, a neke nikada pa publika za njih ne zna. A upravo fenomenološke izložbe, poput ove kakvu je postavila Iva Körbler, omogućuje nam da predstavimo i ta djela. Ovo je naš šesti fenomenološki postav i na ovaj smo način predstavili već 600-tinjak djela koja nikad nisu bila predstavljena javnosti, ili su to bila vrlo rijetko. Mi ćemo nastaviti na tom tragu, a pozivamo i druge institucije da krenu u tom smjeru.“

Franceschi ističe da je pravilo koje je uspostavio kad je riječ o fenomenološkim izložbama NMMU-a jest to da velika većina radova, od 90 do 95 posto, mora biti iz kuće, a zbog bolje ilustracije fenomena može se dozvoliti i posudba pokojeg djela izvan fundusa muzeja. Stalni postavi umrtvljuju percepciju djelovanja muzejskih kuća u javnosti pa se na ovakav način, ovakvim postavima, njihova djelatnost nastoji dinamizirati i učiniti privlačnijom.