Jedno je kada čovjek čita o nečemu i uči teoriju, a drugo je kada nešto sam iskusi. Tu je razliku uvidjela Tara Beata Racz, mlada žena s dvije struke, diplomirana psihologinja i akademska slikarica, a istodobno i stručnjakinja u art terapiji. Oduvijek su je zanimala granična stanja svijesti, a onda je doživjela psihotičnu epizodu i liječila se u zagrebačkoj Psihijatrijskoj bolnici „Sveti Ivan“. O tom svom iskustvu govorila je na panelu o art terapiji, koja je evidentno u Hrvatskoj u zamahu, održanom prošloga tjedna u sklopu 36. salona mladih.

Tari Beati Racz je u suočavanju s vlastitim psihičkim teškoćama pomoglo bavljenje likovnom umjetnošću te je tijekom liječenja i na sebi provodila art terapiju. U psihozi je doživjela mistično iskustvo, osjećaj povezanosti sa svime, kao i osjećaj da su svi ljudi dio jedinstvene kolektivne svijesti. Činilo joj se tada, u tom stanju, „da ima neku centrifugu u glavi“, a niz udaljenih asocijacija počeo se povezivati u neku novu cjelinu.

„Bilo mi je teško verbalizirati to stanje, to je bio niz konfliktnih i kompleksnih emocija i misli koje su se velikom brzinom smjenjivale u mom mozgu, ali uspjela sam svoja stanja izraziti kroz kolaž, iz jednog kaosa i besmisla stvarala sam novi red, ta potreba za rekonstruiranjem vlastitog iskustva i sebstva je nešto što mi je bilo izuzetno potrebno. Kao senzomotoričko iskustvo izrada kolaža zahtijeva od osobe da kida, reže, trga, mijenja, miješa i lijepi dijelove. Ako gledamo koje je psihološko svojstvo tih radnji, vidimo da one kao jednu od funkcija imaju i otpuštanje agresije. Čak i na prvi pogled, iz perspektive ‘samo vizualnog’, kolaž se nameće kao neki tip konfrontacije. Naknadno sam nastojala verbalizirati svoja iskustva kroz te svoje kolaže, no i dalje vjerujem da sama slika govori više od tisuću riječi i da je u njima najbolje zahvaćeno moje psihičko stanje iz tog teškog životnog razdoblja. U svakom slučaju, kroz slikanje, kao i kroz izradu kolaža, otkrila sam te i dalje otkrivam puno toga novoga o sebi. Od osvještavanja arhetipskih slika koje plove nesvjesnim predjelima moje psihe, do boljeg razumijevanja vlastitih misli, osjećaja, želja i potreba. Također, naučila sam bolje razumjeti i postavljati vlastite granice te zakoračiti u prostor slobode, da nisam vođena automatizmima nesvjesnih procesa, već da svjesno biram svoje izbore, donosim lakše odluke i preuzimam za njih osobnu odgovornost”, opisala je naša sugovornica.

Tara Beata Racz (Sasvim lijevo), diplomirana psihologinja, akademska slikarica i stručnjakinja u art terapiji. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Tara Beata Racz završila je edukaciju kliničke ekspresivne art terapije pod vodstvom izraelskog art terapeuta i psihologa Avija Goren Bara. To je dvogodišnja edukacija koju provodi Hrvatska udruga za ekspresivnu art terapiju. Nakon završene edukacije još je dvije godine tamo asistirala kako bi naučila bolje raditi u praksi. Za nju je art terapija jedna divna duhovna i psihološka praksa kroz koju uspijeva istraživati razne svjesne i nesvjesne predjele ljudske psihe. Radi s raznim ugodnim i neugodnim emocijama koje se dijelom svjesno, a dijelom nesvjesno izražavaju kroz proces crtanja i slikanja. Zanimljivo je, kaže, da se upravo kroz art terapiju na nježan i podržavajući način mogu izraziti razna konfliktna, kompleksna i kontradiktorna emocionalna stanja.

„U art terapiji važan je kreativni proces prilikom kojega nastaje neki oblik kreativnog produkta. Ja kao art terapeut ulazim u razgovor s njim i s klijentom. Kroz trijadu između terapeuta, klijenta i kreativnog produkta, odnosno slike, crteža, modela u glini, plesa ili pjesme, stvara se dinamični dijalog u kojem klijent daje glas svom umjetničkom izričaju i on to postaje. On postaje svoja slika i iz prvog lica se predstavlja i šalje nam poruke koje dopiru prvenstveno iz nesvjesnog. Zatim slijedi zadatak kako taj umjetnički rad i poruke koje nam on donosi klijent može povezati sa svojim svakodnevnim životom te mu podariti više svjesnosti i dublji smisao i razumijevanje. Trenutno većinu art terapijskih radionica, edukacija i predavanja provodim preko Umjetničke organizacije Nahero koju sam u jesen pokrenula sa svojom sestrom, kazališnom redateljicom Rajnom Racz. No namjeravam uskoro pokrenuti i obrt za poduku i savjetovanje te preko njega krenuti službeno sa svojom privatnom praksom“, objasnila je Tara Beata Racz.

Tara Beata Racz uspjela je svoja psihička stanja izraziti kroz kolaž

Svoju art terapijsku praksu započela je volontirajući kao studentica u Klubu Zajedno PB-a „Sveti Ivan“ u suradnji s kolegom Ivanom Barunom. Osmislili su program psihološko kreativnih radionica „Svijet i ja, ja i svijet“ i za taj projekt su nagrađeni Rektorovom nagradom. Ivan Barun je nastavio provoditi te radionice u Klubu Zajedno, dok se ona orijentirala na druge populacije i krenula surađivati s Centrom za kulturu Trešnjevka, Hrvatskom udrugom likovnih umjetnika i Galerijom Miroslav Kraljević kako bi art terapiju dovela iz bolničkog okruženja u centre kulture i umjetničke institucije te je približila općoj populaciji. Trenutno dogovara da od jeseni krenu i radionice art terapije za djecu i odrasle u Muzeju suvremene umjetnosti.

A znanost i kreativnost spojio je u svom obrazovanju i poslu i art terapeut Ivan Barun, psihijatar i akademski slikar. Kaže da je kod njega želja za likovnim izražavanjem bila prisutna oduvijek, no tek kad je završio Medicinski fakultet u Zagrebu osjetio je koliko je potreba da posveti nekoliko godina isključivo kreativnosti i likovnosti jaka i značajna za njegov profesionalni i osobni razvoj – tako je upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Trenutno je, kaže, fokusiran na vlastitu kliničku praksu u Klinici za psihijatriju „Sveti Ivan“, gdje je zaposlen.

Likovna terapija Barunu predstavlja spoj dvaju njemu jako bitnih područja – duševnog zdravlja i kreativnosti i ekspresivnosti. Na Medicinskom fakultetu diplomirao je na temu likovne terapije kod osoba s duševnim poremećajima, a tijekom studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti upisao je edukaciju za praktičara Ekspresivne umjetničke terapije kod Avi Goren Bara, kliničkog psihologa, Gestalt psihoterapeuta i jungijanskog analitičara iz Izraela.

Objasnio je za kakve je smetnje i bolesti pogodna art terapija:

„Kako je likovna terapija oblik psihoterapije koji koristi likovni medij kao primarno sredstvo komunikacije i ekspresije, nešto što je blisko i dostupno svima, primjenjiva je u svim dobnim skupinama – u radu s djecom, mladima, odraslima i starijom populacijom. Osobe koje mogu imati koristi od tog pristupa spadaju u široku lepezu različitih emocionalnih, bihevioralnih ili duševnih smetnji, poteškoća s učenjem ili nekim fizičkim hendikepom, somatskom bolesti koja umanjuje kvalitetu života, duševnom bolesti koja zahtijeva dublje emocionalno procesuiranje ili naprosto spadaju u skupinu ‘zdravih svakodnevnih neurotika’ – kakvi smo većina nas ljudi danas, koji imaju potrebu dublje osjetiti i sagledati sebe kako bi došli u kontakt sa svojom autentičnošću i bolje je komunicirali svijetu. Likovna terapija, koja jednim svojim dijelom može biti isključivo neverbalna i procesualna, pogotovo je korisna i značajna u radu s ljudima koji se teže izražavaju verbalnim putem te je to čini izrazito primjenjivom u radu s djecom, ne samo s duševnim smetnjama, već i intelektualnim teškoćama, smetnjama u razvoju te u spektru autizma.“

Uvijek mu je, kaže Barun, fascinantno bilo vidjeti kako ljudi reagiraju kad dođu u doticaj s likovnim materijalom – većina se razveseli, prisjeti se kako je to bilo kad su bili djeca. Likovni im materijal, ističe, u sigurnom okruženju daje mogućnost da ponovo budu razigrani, da improviziraju, da testiraju nove mogućnosti, da situacije sagledaju iz novog aspekta – sve one sposobnosti i vještine koje su potrebne i u svakodnevnom životu, a koje se često zaboravljaju.

„U kontaktu s likovnim materijalom događa se svojevrsna pozitivna regresija i tome svjedočiti uvijek je veliko zadovoljstvo. Ono što mi se također pokazalo kroz moju likovno terapijsku praksu jest da je kreativnost vještina koju svi dijelimo kao ljudska bića, a koju također nerijetko prestanemo razvijati u jednom trenutku odrastanja, socijalizacije i prilagođavanja društvenim normama. A kreativnost nije vještina koju koristimo samo tijekom umjetničkog izražavanja, već u puno aktivnosti kroz dan – od planiranja dana do kuhanja ručka, pa čak i vođenja ljubavi. Kreativnost se nalazi u svima, a rad s likovnim materijalom i likovnom terapijom može je probuditi. Likovno terapijski pristup mi je i osobno bio jako značajan. U diplomskom radu na Akademiji bavio sam se svojim snovima koje sam kroz godinu dana zapisivao, crtao, kolažirao i analizirao da bih na kraju naslikao seriju slika kojima sam procesuirao neke aspekte svog psihičkog života – postupak koji mi je i osobno bio jako značajan. Postupak slikanja tih slika na kraju nije bio ilustriranje snova, već nastavak samog sanjanja. Moj osobni slikarski pristup, a to bih mogao povezati i s likovno-terapijskim pristupom općenito, bio je pokušaj zaobilaženja vlastitih mehanizama obrane, komunicirajući tako svijet osobnih unutarnjih simbola.“

Blanka Stančić Puhak magistrirala je kiparstvo na Akademiji u Ljubljani i zaposlila se u Centru za rehabilitaciju Zagreb na mjestu likovnog terapeuta, gdje i danas radi s odraslim osoba s intelektualnim teškoćama. Bavila se i galerijskim poslom te je završila dvogodišnju edukaciju iz kliničke ekspresivne art terapije dok još nije bilo specijalističkog dvogodišnjeg studija art terapije koji postoji danas u Osijeku. Kako u svom radu koristi art terapiju s osobama s intelektualnim poteškoćama?

Ivana Ježić, Tara Beata Racz, Antonio Rendulić, Blanka Stančić Puhak i Ivan Barun – svi oni primjenjuju na sebi art terapiju ili rade s korisnicima kojima art terapijom pomažu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Primjena art terapije kod osoba s intelektualnim poteškoćama je specifična zbog drugih smetnji koje imaju. Ne mogu koristiti metode likovne terapije kao s redovnom populacijom, nego ih prilagođavam stanju korisnika. Tu je puno neverbalnog, koristim razne likovne tehnike kako bi oni mogli ispoljiti sebe, ako je korisnik u povišenom stanju onda ga smirujemo. Važno je dobro poznavati korisnika i postići da on stekne moje povjerenje. Ne učim ih crtati i slikati, njegujem njihov autentični likovni izraz, njihova likovna percepcija je iskonska, nije iskvarena i naučena, ne pratimo modu i trendove. Kad korisnik ima izložbu, osjeća veliko zadovoljstvo, probudili su se čak i korisnici s autizmom koje sam imala, izašli iz svog svijeta, znaju da su nečemu pridonijeli, to je taj terapijski moment. Kod nas nema puno ljudi koji se bave osobama s intelektualnim teškoćama, a da rade s njima u terapijske svrhe, inače ljudi očekuju uzrok i lijek, tu toga nema, potičemo da se čovjek dobro osjeća, poboljša komunikacijske vještine, verbalne i neverbalne, i integrira se u društvo. Ljudi s intelektualnim teškoćama mogu biti kreativni i talentirani, želim da oni uđu u sustav suvremene likovne umjetnosti, da se profiliraju, da zarađuju od toga. Njihovi radovi su bili izloženi i u Inkluzivnoj galeriji u sklopu 6. Bijenala slikarstva“, istaknula je Blanka Stančić Puhak.

Magistar likovne kulture Antonio Rendulić specijalizant je art terapije. Kaže da mu je kao osobi s invaliditetom od petnaeste godine art terapija puno značila i da u svojoj praksi pomaže drugoj djeci, najviše onoj iz spektra autizma.

„Kada vidim koliko su djeca sretna kada imaju priliku za art terapiju, to me ispunjava. Budući da radim s djecom iz spektra autizma, mogu reći da oni imaju veliko poštovanje prema meni, lakše otvaram njihovu empatiju i kreativnost zbog svojih teškoća. Čim sam ušao u Centar za autizam odmah su im bila zanimljiva moja kolica i tako je sve krenulo. Shvatio sam da tu ima nešto posebno, da je to moj poziv. Art terapija mi je i osobno pomogla i psihički i fizički, art terapiju sâm sam sebi držao iako se to ne smije inače raditi, ali kada podsvijest traži, onda se može. Moje tijelo je tražilo bijeg iz traume i umjetnost mi je u tome pomogla, konkretnije, rad s glinom mi je pomogao u izgradnji gornjeg dijela tijela jer sam radio velike skulpture. Glina me iscrpila, ali i ojačala. Art terapija mi je pomogla i da saznam u čemu sam dobar i za što sam dobar, da izbacim mikro emocije i senzacije, ono što je bilo potrebno. Saznao sam da imam veliko samopouzdanje i karakter i da znam što jesam“, rekao je Rendulić.

Ivana Ježić, po diplomi profesorica povijesti umjetnosti, a po iskustvu učiteljica likovne kulture i likovna terapeutkinja, tijekom razdoblja duljega od 25 godina u izravnome radu naglasila je važnost sustavnoga školovanja učenika s teškoćama u razvoju radi upoznavanja likovnoga jezika, materijala i različitih tehničkih postupaka koji omogućuju izražavanje likovnim jezikom.

„Osobe s većim teškoćama, poput učenika s poremećajem iz spektra autizma ili intelektualnim teškoćama, kada poznaju likovni jezik i imaju izvježbano opažanje, mogu pomoću neverbalne komunikacije i terapijskih poticaja postići iznimna ostvarenja kao dokaz svoje kreativnosti i unutrašnjega bogatstva. Ono se može pokazati kada djecu i mlade osobe kroz dulje vrijeme sustavno potičemo na likovno izražavanje, obogaćeno susretom s umjetničkim djelima i upoznavanjem kulturne baštine, a usmjereno na spontano, individualno i autentično umjetničko stvaranje. Rezultati mogu biti u velikome raskoraku s nisko procijenjenim verbalnim i kognitivnim osobinama djece, što može biti uzrokovano i otežanom primjenom testova za osobe s teškoćama. Potrebno je poboljšati uvjete u edukacijskoj inkluziji tako da se učenicima s teškoćama u razvoju omogući svestran razvoj, prevladavanje teškoća koliko je moguće, ali s naglaskom na širenju njihovih interesa i vidika, kao i na otkrivanju njihovih potencijala, na poticanje likovnih aktivnosti koje će im donijeti zadovoljstvo, a možda omogućiti i osobnu afirmaciju, a priznanjem okoline destigmatizaciju te time i uspješnu inkluziju“, istaknula je Ivana Ježić.

Kako kaže, možda je već i skoro pola stoljeća prošlo otkad je smanjena satnica likovne kulture na samo jedan sat tjedno, pri čemu se ignorira važnost likovnoga rada za osobni i kreativni razvoj mladih osoba.

„Naglasak u školovanju već je tada stavljen na informativne predmete, a potiskuju se ‘formativni’ predmeti sa svojim aktivnim stvaralačkim vježbama, doživljajima i reakcijama na osjećaje i situacije pomoću likovnoga, glazbenoga i književnoga izražavanja. A oni su bitni u razdoblju odrastanja. Posljedice takvih restrikcija zamjetne su od razdoblja puberteta u osnovnome školovanju sve do adolescencije, osobito u srednjoškolskome razdoblju kada su učenici pretrpani podacima u brojnim predmetima, a potisnuta je njihova neverbalna likovna komunikacija sa samima sobom i sa svojom okolinom. Nastanak mnogih problema mogao se spriječiti ili barem umanjiti da je učenicima omogućeno terapijsko i stvaralačko djelovanje, odnosno umjetničke aktivnosti. Ako današnje društvo uviđa koliko mladih osoba ima problema, mora biti svjesno da im danas jedino sustav obveznoga javnoga školovanja može pomoći da se lakše nose s problemima, a on to i treba učiniti“, zaključila je Ivana Ježić.