Pet godina nakon višestruko nagrađivanog filma “Takva su pravila”, jedan od najistaknutijih domaćih redatelja Ognjen Sviličić režirao je novi film “Glas” koji je od ovoga tjedna u hrvatskim kinima. Splitski redatelj poznat je po vještom otkrivanju raznih teških društvenih tema pa se tako i u ovom filmu bavi jednom takvom temom, vjerskim fanatizmom, i to u tinejdžera. Film “Glas” svjetsku premijeru imao je u listopadu na Međunarodnom filmskom festivalu u Busanu u Južnoj Koreji, najvećem azijskom festivalu.

U središtu priče je tinejdžer Goran koji stiže u internat, u kojem se nađe pod pritiskom instant-religije koja se ondje nameće. Čvrsta stava da vjera ne smije biti prisilna, on pruža otpor svojoj okolini, čak i kad se svi okrenu protiv njega. Ovo je, kako kaže Sviličić, priča o otporu pojedinca kolektivu u kojoj glavne uloge imaju djeca, tinejdžeri koji se tek formiraju kao osobe. Kamera ih hvata u trenucima kad donose svoje odluke o konformizmu i kada promišljaju o vjerodostojnosti informacija koje dobivaju od starijih, odnosno od institucija. Na kraju jedan od njih, glavni lik filma, uspije poljuljati njihove stavove i uzdrmati svijet u kojem se do tada nije propitivalo ništa što im je bilo dato. Film je nastao u koprodukciji Maxima filma, Biberche productions i Skopje film studija, a scenaristi su Marijana Verhoef i Ognjen Sviličić, direktor fotografije Marinko Marinkić, montažerka Nataša Pantić, a scenografkinja Ivana Škrabalo. Producent filma je Damir Terešak, a koproducenti su Nikolina Vučetić Zečević i Tomi Salkovski.

Ognjen Sviličić diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1997. godine kratkometražnim filmom “Domina”. Probio se na europsku filmsku scenu igranim filmom “Armin” koji je osvojio nekoliko nagrada među kojima je i nagrada na prestižnom filmskom festivalu u Karlovym Varyma 2007. za najbolji film iz bivše komunističke zemlje, a “Armin” je prikazan i na Berlinaleu. Film prati putovanje Armina i njegova oca na glazbeno natjecanje, a između njih dvojice ispriječilo se generacijsko nerazumijevanje, komunikaciju im otežava roditeljska ambicija i pubertetsko zatvaranje, ali ih veže velika ljubav. Međutim, ono po čemu se film istaknuo jest ono što Sviličić u svojim filmovima uvijek voli diskretno naglasiti – ovaj put to je činjenica da ih “druga strana” uporno doživljava u kontekstu rata i to se ne može promijeniti.

Još jedan Sviličićev nagrađivani film je “Takva su pravila”, prvi domaći filmski naslov koji je, nakon 14-godišnjeg perioda bez hrvatskog filma u konkurenciji filmskog festivala u Veneciji, ne samo prikazan u Veneciji, već je i dobio nagradu za najboljeg glumca – Emira Hadžihafizbegovića. Film “Takva su pravila” kroz priču o roditeljima čiji sin strada zbog vršnjačkog nasilja prikazuje današnje hrvatsko društvo. I u filmu “Oprosti za kung-fu” iz 2004. koji je uvršten u službeni festivalski program Berlinalea, Sviličić se bavi društveno važnom temom. Film govori o djevojci koja se iz Njemačke trudna vraća u rodno selo u Dalmatinskoj zagori.

Novi film Ognjena Sviličića “Glas” bavi se vjerom i vjerskim fanatizmom, a redatelj je objasnio što je bila inspiracija za njegovo nastajanje:

“Okruženi smo vjerom i vjerskim sadržajima koji su svugdje. Bio sam igrom slučajeva u nekoliko osnovnih škola i ondje vidio križeve u učionicama. Mislim da je to sasvim nedopustivo, a osim toga i protuzakonito. Vjera je slobodna volja svakoga čovjeka i nema je se pravo nametati. Kad sam vidio te križeve u učionicama, sjetio sam se kako su prije u tim istim učionicama visjele slike Josipa Broza i to je isto tako bilo užasno. Nametanje religije ili ideologije je nasilje nad slobodom, ali je još gore kad se sprovodi nad djecom ili tinejdžerima. Moja reakcija na takvu stvarnost je ovaj film. Moj osobni razlog je taj što sam uvijek volio karaktere koji su se odupirali okolini bez obzira na posljedice. Paradoksalno je da je upravo takav karakter Isus Krist, vjerojatno najveći poznati buntovnik, mislim da se unazad 2000 godina taj čovjek okreće u svom grobu u Jeruzalemu ako zna što se radi s njegovom ostavštinom.”

Budući da film prikazuje tinejdžera koji se mora suočiti sa svojim vjerovanjima, ali i sa strahom od toga da će ga odbaciti okolina koja većinski misli drugačije od njega, Sviličić je pojasnio kako vidi ulogu Gorana:

“Vidim ga kao stoika koji bez obzira na okolnosti ne odustaje od svojih principa. Taj karakter stavlja svoje principe iznad svega, pa čak i iznad svoga života, što se vidi u završnici filma. Mislim da je to kvaliteta koja nedostaje u današnjem svijetu. Principi se vrlo brzo i lako gaze zbog pragmatičnih ciljeva, što je najvidljivije u politici. Princip je nešto nevidljivo, ali duboko utkano u čovjeku. Imam osjećaj da je čovjek bez principa ljuštura, lik Gorana to nije. Film je važan za mlade jer oni od Gorana mogu naučiti najviše o vrijednosti svojih principa. Te principe čovjek sam sebi odredi. On je lik kojemu ni Crkva ni škola niti roditelji nisu govorili što treba, a što ne. Jednostavnije rečeno, ako je taj lik po nečemu vrijedan, onda je to činjenica da misli svojom glavom.”

Sviličić je objasnio i kako gleda na pojedince koji se ne boje izreći svoje mišljenje, pa makar to značilo oštre reakcije okoline. I on je takav, kaže, privatno, što ga je u životu koštalo dosta poslova:

“Kao što znate, nikad nisam radio ništa ni za koju stranku, nisam nikad snimao predizborne spotove, dolazio kod političara ili ih podržavao. Najgore sam prolazio u školama koje sam pohađao od osnovne do Akademije, čak sam pao godinu zbog toga, a iz vojske sam otpušten kao psihički nestabilan. Jednostavno volim ljude koji se ne uklapaju, prije svega zato što za to treba hrabrosti i volje. Problem je što takvo ponašanje često vodi u osamljenost, međutim to je često cijena slobode. Htio sam filmom prenijeti osjećaj kako je to sukobiti se s okolinom i koliko to iziskuje hrabrosti. Cijena je izolacija. Ili da se vratimo biblijskom uzoru – razapinjanje. Taj osjećaj je bolan, ali s druge strane ispunjava nekim ponosom.”

S obzirom na to da se u filmu govori o religiji gotovo kao fanatizmu, a u Hrvatskoj je ojačao pokret Hod za život koji se spominje i u filmu, Sviličić se osvrnuo i na taj i slične pokrete. Smatra da su svi pokreti u kojima se ne ostavlja sumnja u nešto što je izrečeno vrlo opasni po društvo: “Za sada postoje demokratski mehanizmi koji ipak sprječavaju autoritativne stranke ili pokrete da ukinu slobodu govora. Međutim, bojim se da bi – kad bi se stanje promijenilo i kad bi se ponovila situacija od prije Drugog svjetskog rata – vrlo brzo autokrati koji danas propagiraju život i ljubav osnivali logore u kojima bi rado preodgajali one koje tako ne misle. Događalo se to i prije. Međutim, danas ipak postoje mehanizmi, prije svega zahvaljujući milenijskom projektu EU-a, da se to spriječi.”

Kad se govori o tinejdžerima, a film se bavi njihovim problemima, osjećajima i razmišljanjima, neizbježno je komentirati i situaciju u Hrvatskoj. Sviličić je pojasnio kako vidi društvenu situaciju u Hrvatskoj kad su mladi u pitanju jer velik broj njih napušta Hrvatsku zbog loše atmosfere u društvu, osjećaja beznadnosti i nepravde: “Hrvatska nije ni siromašna niti beznadna zemlja i, iskreno, bolja je od mnogih u kojima sam bio. Ono zbog čega ljudi danas odlaze, pa i sam sam jednom nogom vani, totalna je ignorancija političara i javnih službi na probleme građana. Obične, svakodnevne probleme. Jeste li primijetili da vam često paket iz pošte ne dođe? Meni, primjerice, nije došla porezna prijava. Što da sad radim? Da ih tužim? Jebo zemlju gdje moraš tužiti poštu jer ne isporučuje pakete. Pa radije se onda selim. Zamislite ako meni kojem je dobro, pada na pamet da odem, što je tek s drugima. Zanimljivo je da je Hrvatska nastala na ideji da su se, eto, Hrvati iseljavali iz Jugoslavije jer su bili obespravljeni. Sad se iselilo dvostruko više ljudi. Što da sad radimo s Hrvatskom? Da je ukinemo? Mislim da ne, ovo je upozorenje i zadnji je trenutak, ako ne želimo da nam se država uruši i nestane, da to moramo promijeniti.”

Glumica Belma Salkunić 31-godišnja je članica ansambla Narodnog pozorišta u Sarajevu, a u Sviličićevu filmu igra Danijelu, ravnateljicu internata koja vrlo čvrsto vjeruje u Boga te mladom tinejdžeru Goranu koji dođe u školu pokušava približiti vjeru i uvjeriti ga da je duboka vjera ono što će ga spasiti. Kako kaže Belma Salkunić, lik ravnateljice Danijele bio joj je vrlo izazovan jer je dijametralno suprotan od nje privatno: “Za razliku od Danijele, ja smatram da je religija vrlo intimna i privatna stvar svakog pojedinca. Ne smatram da treba i razgovarati o njoj, a kamoli nekome diktirati i sugerirati kakav treba imati odnos prema bogu ili prema bilo čemu drugom generalno. Nisam ni nametljiva niti stroga, a vesele me različitosti. Danijeli se Belma ne bi svidjela. Svima nama su već rođenjem nametnuta mnoga pravila koje vučemo za sobom cijeli život. Od zemlje u kojoj se rodimo, jezika u toj zemlji do običaja, vrlina i mana koje određeni mentalitet nosi, a na kraju još nam je nametnuta i religija. Za nekoga je to prokletstvo, za nekoga blagoslov. Goran je po meni heroj, istinski heroj, s obzirom na to na koliko prepreka naiđe, a da pritom ne želi podilaziti nikome. Mogu mišljenja biti različita, nekome je Danijela heroj i ponos, nekome je Goran buntovnik i bezobraznik. Kada objektivno posložim stvari, ne mislim da je itko od njih dvoje loš i negativac. Zaista. Samo su različiti, a to je ljudsko pravo. I nitko nikome ne treba ništa nametati, niti itko ikome treba podilaziti.”

Kako glumica gleda na takve pojedince koji se ne boje izreći svoje mišljenje, pa makar to značilo oštre reakcije okoline?

“Sloboda je divna, ali je sve manje ima. Neistomišljenika ima, ali će ih se malo okuražiti da se i za banalnu stvar nekome suprotstave, uglavnom autoritetu. Ja volim ljude sa stavom, ali s dobrim argumentima. Što se tiče mene privatno, godine su me naučile da šutnja ponekad zaista može biti zlato i da, bez prejakih argumenata, ne vrijedi ulaziti u rasprave. Ne zato što nemam hrabrosti, nego što se ne želim nervirati. Nisu svima široki vidici.”

Slično kao i u Hrvatskoj gdje je pokret Hod za život sve jači, kad je riječ o religiji nije baš mnogo veselija situacija ni u Bosni, kaže glumica Belma Salkunić:

“U Hrvatskoj prevladava katoličanstvo, kod nas islam, katoličanstvo i pravoslavlje pa sad zamislite pokreta, pristalica i neistomišljenika. Religija je lijepa i kada bi se svako od nas pridržavao barem osnovnih načela, svijet bi bio divno mjesto. Ali puno se mrzimo za narod koji je toliko opterećen vjerom.”

Glavnu ulogu u filmu “Glas” ima Franko Jakovčević, 18-godišnji učenik četvrtog razreda II. jezične gimnazije u Splitu. Gluma ga je, kaže, počela zanimati još u drugom razredu osnovne škole pa se upisao u Gradsko kazalište mladih. Godinu kasnije se prebacio u PlayDramu Elvisa Bošnjaka. U početku to nije doživljavao ozbiljno, više kao igru, a kasnije je shvatio kako ga to zanima te se time želi profesionalno baviti. Kad završi srednju školu planira upisati Akademiju. Uloga Gorana nije njegova prva uloga na filmu, ali mu je prva glavna uloga u dugometražnom filmu. Njegova prva filmska uloga bila je u filmu Vlatke Vorkapić “Sonja i bik”, a Jakovčević je glumio i u seriji “Tin Ujević” Davora Žmegača, kratkim filmovima “Trešnje” Dubravke Turić i “Druker” Rina Barbira te u nekoliko kratkih studentskih filmova.

Kako kaže, kada je pročitao scenarij za film “Glas”, odmah je primijetio neke sličnosti s likom Gorana i od početka mu se svidio:

“Goran je pomalo buntovan i ne želi raditi stvari u kojima ne vidi smisao, samo zato što to rade svi. Pritisak okoline kod njega stvara još veći otpor. Meni je pozitivno da netko iznosi svoje mišljenje bez obzira na reakcije okoline. Ne treba šutjeti i svatko ima pravo na svoje mišljenje, treba ga izreći čak i kad si svjestan da se okolina s tim ne slaže. Isto tako je važno pri iznošenju mišljenja ne nametati ga.”