Kristina Opačić Vrućina nova je prvakinja Ansambla Lado. Dugogodišnja solistica u Ladu je ostvarila impresivnu umjetničku karijeru, a napredovanje u prvakinju jedinog nacionalnog profesionalnog ansambla dogodilo se u godini u kojoj Lado obilježava 75 godina umjetničkog djelovanja

Kristina Opačić Vrućina rođena je u Zagrebu 1983. godine, a folklor je počela plesati kao 11-godišnja djevojčica u Osnovnoj školi Petar Preradović. Profesorica koja joj je predavala Glazbenu kulturu vodila je školski zbor, ali i folklornu sekciju. Za Zagreb News Kristina Opačić Vrućina kaže da joj je na jednom od prvih satova ukazala na to kako bi trebala doći na sat folklora, na kojem je plesala starija grupa učenika:

„Folklorni ples jako mi se svidio. Nešto kasnije, pri upisu u srednju školu, pristupila sam audiciji za SKUD Ivan Goran Kovačić, folklornom ansamblu koji je osnovan i djeluje u okviru Sveučilišta u Zagrebu. Tamo sam provela 11 godina, a 2007. nakon položene audicije postala sam stalno zaposlena umjetnica u Ansamblu narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado. Prvakinja Ansambla Lado postala sam početkom ožujka ove godine. Počašćena sam, sretna i još motiviranija da posao koji radim obavljam najbolje što mogu. Umjetničko napredovanje jako me razveselilo, ali moj odnos prema poslu i dalje je isti jer mi obveze ostaju nepromijenjene. Napredovanje u – za umjetnika Ansambla Lado – najvišu umjetničku kategoriju sigurno traži veću odgovornost. Smatram da je to što sam postala prvakinjom jedna vrsta nagrade za sve ove godine predanog rada.“

Odluku o napredovanju Kristine Opačić Vrućine u kategoriju prvakinje donijelo je Umjetničko vijeće Ansambla Lado. Pojasnila je koje vještine ima umjetnik u toj, najvišoj umjetničkoj kategoriji. Kaže da su vezane uz najvišu razinu tehničke i stilske interpretacije:

„Iako mi je velika čast i zadovoljstvo bila čuti njihovu odluku, sam proces interne je prirode funkcioniranja ustanove, a temelji se na stručnoj procjeni tog tijela. Odluku sam saznala na kraju tog procesa pa se nisam zamarala detaljima, već je moj fokus bio na radnim obvezama. Zaista mi puno znači dobiti takvo priznanje za vlastiti rad. Umjetnika Ansambla Lado karakterizira profesionalan pristup i visok stupanj radne etike, a ističe se plesnim, vokalnim i dojmljivim interpretacijama na sceni. Plesač pjevač u ansamblu funkcionira kao dio plesnog ansambla, ali i kao umjetnik koji zadane zahtjevne plesne i vokalne uloge na sceni besprijekorno interpretira. Kada nastupamo, na sceni se izmjenjuje visoka i niska ekipa, odnosno zaista se dijelimo po visini. Pa tako dok jedni plešu, drugi se presvlače iza scene i u jako malo vremena trebaju odjenuti složenu narodnu nošnju. Tako je ponekad više stresno iza scene, nego na sceni jer se zna dogoditi da neki dijelovi nošnje puknu. Srećom, to brzo poprave vješte ruke naših garderobijerki.“

U Ansamblu Lado već je 17 godina. Lado voli jer voli folklor, a smatra da će nešto slično reći i većina njezinih kolegica i kolega. Svi su se u nekom životnom razdoblju zaljubili u folklor i sretni su što su uspjeli tu strast pretočiti u profesiju.

Ansambl Lado ove godine obilježava 75. obljetnicu umjetničkog djelovanja. Sezonu su započeli serijom korizmenih koncerata ‘’O, Isuse daj mi suze’’ diljem Hrvatske i u inozemstvu. Trenutačno su, kaže Kristina Opačić Vrućina, u punim pripremama za cjelovečernji plesni koncert jer za nekoliko tjedana imaju premijeru svega što kontinuirano vježbaju u plesnoj dvorani:

„Moram priznati da kod mene uvijek postoji mala trema kada nešto tek krećemo izvoditi, jedno je naš svakodnevni rad u dvorani, a drukčiji je osjećaj sve to prezentirati na sceni pred publikom. Odgovornost je tu, bez obzira na sve, i od nje ne možete pobjeći. Smatram kako ne možete znati kuda ići, ako ne znate od kuda ste potekli. A Lado je upravo to… Pokazuje nam otkud smo potekli i sve što je naš narod kroz protekla desetljeća i stoljeća proživio, pretrpio, prebrodio. Upravo je tu značaj Ansambla Lado za hrvatsku kulturu jer čuva tradiciju našeg naroda, našu povijest, i to ne samo povijesnim činjenicama, već narodnim nošnjama, običajima, plesovima i pjesmama. Nematerijalna kulturna baština koju scenski prikazujemo zapravo je odraz sve ljepote, ali i tužnih situacija, koje su oblikovale naše živote, ali i danas ih oblikuju. Mnogim našim iseljenicima upravo tradicija daje osjećaj pripadnosti iako su daleko od Hrvatske, koji ih obvezuje da generacijama vole i čuvaju našu kulturu i baštinu.“