Kristina Kolar dobila je nagradu publike HNK Ivana pl. Zajca za ulogu Donne Elvire u operi ‘Don Giovanni’ i ulogu Tosce u ‘Tosci’

Tradicionalne nagrade za najbolja ostvarenja u programu HNK Ivana pl. Zajca dodijeljene su 15. put, ali prvi put prema odluci publike. Osim što je prvi put o svim nagradama, onima za najbolje ostvarene pojedinačne uloge i za najbolje predstave u cjelini po umjetničkim granama – Hrvatska drama, Talijanska drama, Opera, Balet – odlučivala publika, prvi put su dodijeljene nagrade za najbolji koncert i najbolju predstavu u cjelokupnoj premijernoj produkciji HNK Ivana pl. Zajca u prošloj kazališnoj sezoni.

A prema odluci publike nagrađeni za najbolje uloge u ansamblu Hrvatske drame su Zdenko Botić za ulogu Vincenta u istoimenoj predstavi te Jelena Lopatić za sve tri uloge koje je ostvarila prošle sezone, dok je najboljom u cjelini proglašena predstava “Hrvatsko glumište”.

U ansamblu Talijanske drame, publika je najboljima ocijenila uloge što su ih ostvarili Mirko Soldano u predstavi “Zoran e il cane di porcellana”/”Zoran i pas od porculana” te Rosanna Bubola u monodrami “Le quinte della vita”/”Kulise života” čija je ujedno i autorica, a koja je dobila nagradu i za najbolju predstavu u cjelini ansambla Talijanske drame.

U baletnom programu kao najbolja u cjelini nagrađena je “Šeherezada”, dok su Marta Kanazir i Svebor Zgurić ponijeli nagrade za najbolje uloge što su ih ostvarili upravo u toj predstavi, Marta Kanazir za naslovnu ulogu, a Svebor Zgurić za ulogu Šahzemana.

Najboljima u opernom programu, prema odluci riječke publike, proglašeni su Giorgio Surian za ulogu Scarpije u koncertnoj izvedbi opere “Tosca” i Kristina Kolar za ulogu Donne Elvire u operi “Don Giovanni” te za ulogu Tosce u istoimenoj operi. Nagradu za najbolju opernu predstavu u cjelini dobila je predstava “Don Giovanni”.

Sopranistica Kristina Kolar prvakinja je Opere HNK Ivana pl. Zajca. Studirala je solo pjevanje u Zagrebu, u klasi prof. Ljiljane Molnar-Talajić, a diplomirala u klasi Zdenke Žabčić Hesky, a zbog odličnog uspjeha predložena je za Rektorovu nagradu. Usavršavala se u Milanu na Accademia Lirica del Rotary Internacional, u klasi maestra Giuseppea Montanarija, umjetničkog direktora Teatra alla Scala. Kao solistica ostvarila je uloge u nizu glazbeno scenskih djela repertoara opere, od kojih treba izdvojiti ‘’Nabucco’’ (Abigaela), ‘’Aida (Aida), ‘’Tosca’’ (Tosca), ‘’Carmen’’ (Carmen), ‘’La Gioconda’’ (Laura), ‘’Cosi fan tutte’’ (Dorabella), ‘’Cavalleria rusticana’’ (Santuzza)…

Ulogu Aide otpjevala je više od dvadeset puta i to na turneji 2014. u Japanu, zatim u Mariboru, Zagrebu, Splitu i Rijeci. Redovita je gošća svih hrvatskih opernih kuća i redovito nastupa u Sloveniji i Njemačkoj. Osim opernog, ima veliki koncertni repertoar i bavi se izvođenjem duhovne glazbe skladatelja Verdija, Pergolesija, Mozarta, Beethovena, Haydna, Ristorija, Rossinija, Mahlera… Dobitnica je najviše strukovne nagrade Hrvatskog društva glazbenih umjetnika ‘’Milka Trnina’’ za ambijentalnu izvedbu opere “Cavalleria rusticana” za ulogu Santuzza za 2010. te Nagrade hrvatskog glumišta za ulogu Mettele u Offenbachovoj opereti “Pariški život”.

• ‘ŠTO SE TIČE MODERNIZACIJE opere, više sam tradicionalan tip, ali ako predstava ima suvremeni pristup koji joj ne mijenja radnju i odnose među likovima, nemam ništa protiv’

Za Nacional je 39-godišnja umjetnica objasnila koliko joj znači to da ju je najboljom proglasila publika.

“Jako sam sretna što sam dobila nagradu za uloge Donna Elvira i Tosca, pogotovo zbog toga što ju je izglasala publika. Posao svakog umjetnika je da pokaže svoj rad na sceni, pred publikom, i nema ljepšeg osjećaja od primanja priznanja za svoj trud upravo od nje. Do ove godine je bilo pravilo da o dobitnicima nagrada odlučuje žiri, međutim od ove godine odlučuje publika i to je u redu jer ona ima pravo odabrati i nagraditi umjetnike ili predstave koje su im bile najbolje, a koje uključuju sve premijerne naslove i umjetnike u prošloj sezoni. Lijep je osjećaj dobiti stotine glasova za svoju kreaciju i trud upravo od publike, bez koje moj posao ne bi imao smisla”, kaže Kristina Kolar. Predstava “Don Giovanni” je, dodaje, zaista odlična i smatra da je zaslužila dobiti nagradu kao najbolja predstava u sezoni.

“U nju je uloženo puno mukotrpnog rada i na kraju se taj ogroman posao i isplatio. Prije samog početka dobili smo snimku predstave iz Helsinkija – radi se o koprodukciji pa je autorski tim doveden iz Finske – i moram priznati da sam bila zatečena količinom detalja i tehničkom zahtjevnošću predstave. Bilo me pomalo i strah jer nikada nismo radili nešto takvo, ali redatelj i direktor Opere uvjerili su me da mi to možemo i zajedničkim zalaganjem cijelog opernog ansambla uspjeli smo ostvariti lijepu i uigranu predstavu koja je bila rasprodana u svim izvedbama i na svakoj iznova doživljavala ovacije. Probe su prolazile u vrlo pozitivnom ozračju i međusobnoj podršci među kolegama, pa je i predstava puna pozitivne energije koju svaki od nas unosi u nju, a publika osjeća i nagrađuje nas na svoj način”, rekla je Kristina Kolar koja je, kaže, ulogu Donne Elvire igrala na svoj način, odnosno nije se povodila nikakvim uzorom niti ju je igrala kao patnicu.

Opera “Don Giovanni” u režiji Erika Söderbloma neobična je po tome što su na sceni mobiteli i razni ekrani, pa djeluje moderno, o čemu se raspravlja u opernim krugovima, kao i o tome treba li se opera modernizirati ili ostati tradicionalna.

“Što se tiče modernizacije opere, moram reći da sam više tradicionalan tip, ali ako predstava ima suvremeni pristup koji joj ne mijenja radnju i odnose među likovima, nemam ništa protiv. Osim toga, predstave moraju biti i oku ugodne jer ljudi dolaze u teatar slušati i gledati operu, a smatram da oba segmenta trebaju biti usklađena. Ako odem na predstavu gledati primjerice Don Carla, a u njoj solisti sjede na wc školjki spuštenih hlača i čitaju novine – oprostite, ali ne hvala. Ako pak, primjerice, pjevam Abigaelu u moderniziranoj predstavi u kojoj ona ne dolazi na konju u jahaćim čizmama, nego u lijepom odijelu, a kasnije nosi lijepu suvremenu haljinu, to mi je sasvim u redu”, smatra sopranistica riječkog Hrvatskog narodnog kazališta.

S obzirom na to živi u Rijeci, dotakla se i odnosa Zagreba prema ostalim kazališnim kućama. Smatra da marginalizacija opernih kuća koje nisu u Zagrebu donekle postoji, iako ona to toliko ne osjeća jer nastupa svugdje. “Moram priznati da me smeta što vrlo rijetko vidim više od jednog kritičara iz Zagreba na, primjerice, premijeri predstave ‘Andrea Chenier’ koja u Rijeci nije igrala nekoliko desetljeća”.

Rad u riječkoj nacionalnoj kazališnoj kući za Kristinu Kolar je užitak zato što je u tom kazalištu situacija s opernim pjevačima dobra. Primljeno je, navodi Kristina Kolar, nekoliko mladih pjevača koji stasaju u vrlo dobre umjetnike, pa kazalište nema potrebu zvati goste “izvana”. No operna scena u Hrvatskoj bi možda mogla biti i malo bolja, kaže sopranistica.

“Zbog nedostatka novca kazališta se snalaze kako mogu, a pjevači isto tako. Vrlo je velika konkurencija i nemojte misliti da je u inozemstvu nešto bolje. Kazališta se zatvaraju, umjetnici se snalaze kako znaju. Oni bez agenta gotovo nemaju šanse za ikakav posao, a danas ni agentura nije garancija za dobivanje posla”, smatra umjetnica koja je odgovorila i na pitanje kako gleda na intendanturu Olivera Frljića, čiju je kontroverznu predstavu “Hrvatsko glumište” publika proglasila najboljom.

“Intendanta Frljića rijetko viđam s obzirom na to da su kazalište i intendantska kancelarija u odvojenim zgradama, ali za njega kao osobu mogu reći da je jako drag i pristojan, otvoren za dijalog u svakom trenutku kada mu to obaveze dopuštaju. Predstava ‘Hrvatsko glumište’ dobila je nagradu jer je publika tako odlučila. Nije rijetkost da se kritika i publika ne slažu u mišljenju”, kaže sopranistica Kristina Kolar koja smatra da se bez upornosti i discipline ne može postati dobar operni pjevač. Pjevači i sportaši, kaže, imaju vrlo sličan način života – puno rada i truda, puno “treniranja” da bi se nešto postiglo.

“Niti jedna uloga ne može se odigrati bez potpunog razumijevanja svih segmenata od kojih se ona sastoji. Riječ, glazba, fraza, osjećaj, suodnos s kolegama, zborom, orkestrom, radnjom, dirigentom… Sve mora funkcionirati da bi lik koji igram mogao rasti i dobivati nove dimenzije. Ništa od toga nije moguće bez dobre pripreme i puno rada. Divan je osjećaj pjevati na pozornici. Kad pripremim neku ulogu i na sceni postajem netko drugi kome udahnjujem svoju energiju i osjećaje, pa to podijelim s publikom, nemam riječi kojima bih opisala što osjećam. To je svojevrsna igra koja me veseli. Za svaku ulogu se pripremam na isti način, polazim od teksta, odnosa s drugim likovima, pročitam svu moguću literaturu povezanu uz priču da bih razumjela na koji način je nastala i koji su bili utjecaji na stvaranje opere, primjerice povijesni, možda privatni skladateljevi, nečija mašta ili osobni doživljaj stvaraoca teksta. Zatim se bavim glazbom, frazom, načinom na koji ću izgovoriti određenu frazu i kakvom bojom. Sve je važno, a dobrom pripremom ‘terena’ na sceni mogu se prepustiti osjećajima i fluidu koji glazba stvara”, pojašnjava Kristina Kolar kojoj je najdraža uloga Santuzza iz predstave “Cavalleria rusticana”. Uz nju izdvaja i Aidu, Abigaelu i Toscu jer su joj to, navodi, prve sopranske role i u njima se osjeća odlično. Naime, Kristina Kolar petnaest je godina pjevala mezzosopran, a onda se ‘prebacila’ na sopran. To joj je, kaže, bio najveći izazov u karijeri.

• ‘MARGINALIZACIJA OPERNIH KUĆA koje nisu u Zagrebu donekle postoji, iako ja to ne osjećam toliko jer nastupam svugdje’, kaže sopranistica Kristina Kolar

“Nije bilo lako nakon što sam petnaest godina bila u određenom repertoaru, a onda sam u vrlo kratko vrijeme sve potpuno promijenila. Ideja se zapravo kuhala nekoliko godina, ali kako kod mene često biva, neki vanjski utjecaji su odredili smjer mog umjetničkog života i nije mi nimalo žao zbog toga. Ljudi do kojih mi je stalo, moj suprug i obitelj, moji prijatelji, bili su uz mene i to mi je najvažnije”, kaže Kristina Kolar.

Za umjetnika je iznimno važno i odrastanje, zadovoljno i sretno djetinjstvo koje je Kristina Kolar imala.

“Moje djetinjstvo je bilo prekrasno. Imam veliku obitelj i prva sam od četvero djece. Kod nas je uvijek bučno i veselo, pa u sebi odmalena nosim pozitivan stav prema životu i u odnosu s drugima. Moja majka je ljubiteljica opere i glazbe i ona je nekako bila uvijek moja podrška u tom smjeru, a okolnosti koje su me dovele u muzičku školu ipak su u najmanju ruku neobične. Odmalena sam pjevala u crkvenom zboru i već tada dobivala solističke dijelove, ali učiteljica glazbenog odgoja u osnovnoj školi doslovno me jedan dan uzela za ruku i odvela profesorici Togunjac u muzičku školu i tako je to počelo. Bilo mi je prilično naporno paralelno pohađati ekonomsku i muzičku školu, ali moja majka i profesorica Togunjac u meni su vidjele potencijal kojeg ja u tom trenutku nisam bila svjesna, pa sam uz njihovu podršku uspjela”, kaže Kristina Kolar koja se već na četvrtoj godini muzičke škole zaposlila u HNK i paralelno studirala operno pjevanje. Rekla je da očekuje još mnogo dobrih uloga i nastupa po cijelom svijetu.