Pulski filmski festival održat će se ove godine, od 11. do 18. srpnja, 71. put i obećava bogatu hrvatsku i međunarodnu filmsku produkciju. Broj filmova i gostiju povećan je u odnosu na lanjsko izdanje što će rezultirati dinamičnijim rasporedom i uključivanjem većeg broja gostiju u festivalske programe. Jedan od čak četiri hrvatska filma koja će u Puli doživjeti svjetsku premijeru jest „Božji gnjev“, četvrti dugometražni igrani film redatelja Kristijana Milića.

Radnja filma prati Iliju, vojnika HVO-a, negdje u srednjoj Bosni krajem 1993. godine. Jednoga jutra, nakon rutinske akcije postavljanja mina, Ilija doznaje da je njegov mlađi brat Goran poginuo s osmoricom vojnika daleko iza neprijateljskih linija. Preko prijatelja iz tajne službe doznaje da ta misija nije bila službena, već su Goran i ostali u nju otišli kao plaćenici. Ilija polako otkriva mrežu ilegalnih radnji u koje nije upletena samo vojska, već i visoko rangirani dužnosnici. Dok istraga postaje sve opasnija, prvobitna želja za istinom polagano se pretvara u patološki osvetnički pohod. I ovaj Milićev film snimljen je prema scenariju Josipa Mlakića, a prikazat će se u ponedjeljak, 15. srpnja, u pulskoj Areni.

Film ‘Božji gnjev’ snimljen je prema scenariju Josipa Mlakića

Kristijan Milić rođen je 1969. u Zagrebu. Od 1993. do 2000. radio je kao rasvjetljivač i scenski tehničar, a 2001. diplomirao je kao filmski i TV redatelj. Godine 2007. režirao je svoj prvi dugometražni film „Živi i mrtvi“, prema knjizi i scenariju Josipa Mlakića. Taj film je na Pulskom filmskom festivalu dobio čak osam Arena, kao i njegov idući film „Broj 55“ iz 2014. koji je režirao prema originalnom scenariju Ivana Pavličića. Nakon što je 2017. snimio film „Mrtve ribe“, ove godine dovršio je „Božji gnjev“, oba po književnim predlošcima i scenarijima Josipa Mlakića. Uz dugometražne, Milić režira i kratke filmove, dramske serije, sapunice te dokumentarne TV filmove i serije.

NACIONAL: Vaš film „Božji gnjev“ premijerno će biti prikazan na Pulskom filmskom festivalu. Taj festival posljednjih godina doživljava renesansu, kao da se vraća nekadašnjoj kvaliteti. Koliko je vama kao hrvatskom redatelju važno da Hrvatska ima dobar nacionalni festival?

Mislim da je svakom hrvatskom redatelju važan Pulski filmski festival jer se na njemu prezentira velika većina recentno snimljenih dugometražnih igranih filmova. Iako zadnjih desetak godina Pula nije sastavljena isključivo od hrvatskih premijera, ipak je to prilika da se pogleda gotovo kompletna godišnja produkcija.

NACIONAL: „Božji gnjev“ je vaš četvrti film i u njemu se ponovno bavite ratnom tematikom, govori o vojniku HVO-a koji kreće u osvetnički pohod nakon što otkrije da mu je brat ubijen u akciji koja nije odobrena. Kao i dosad, scenarij je na temelju svoje knjige napisao Josip Mlakić, zašto uglavnom s njime surađujete kao autorom scenarija?

S Josipom volim raditi prvenstveno zato što se slažemo oko nekih bitnih stavki koje su neizbježan dio procesa. No rekao bih da je odluka o suradnji obostrana i mislim da jako ovisi o finalnom proizvodu. Nadalje, na ovim prostorima filmska suradnja jako ovisi i o mnogim drugim okolnostima pa bih mogao reći da imamo sreće što se sve tako poklopilo. Jer filmovi se ne dobivaju lako i čitav proces traje godinama.

NACIONAL: U velikoj mjeri radite i s istim glumcima?

Podjela uloga kreće od likova. Ako je glumac po mojoj skromnoj procjeni idealan za određenu ulogu, onda je to svakako kudikamo bitnije nego provjerenost suradnje ili kompatibilnost u pristupu. No kad se te stavke poklope, zašto to ne iskoristiti? Ako nekog glumca kojeg poznajem godinama mogu ubaciti u neku od ponuđenih uloga, to ću i učiniti, ali ne po svaku cijenu.

NACIONAL: Jeste li rob navike, praznovjerni ili vam je naprosto bolje i lakše raditi s već provjerenom ekipom? Koje su prednosti rada s provjerenom ekipom?

Rekao bih da je u svakom poslu lakše raditi s provjerenom ekipom. Ne vidim tu nikakvu razliku između filmskog snimanja, „građevine“ ili nečeg trećeg. Osim toga, nije da radim s nekakvim amaterima koje guram po nepotističkoj liniji. Svi članovi ekipe koji rade sa mnom provjereni su profesionalci i ja sigurno nisam jedini redatelj koji ih često i rado angažira.

NACIONAL: Što vam je tijekom rada na ovom filmu bilo nekako najteže, a u čemu ste najviše uživali?

Budući da se bavim poslom koji volim, nisam imao nekih posebno teških trenutaka. A kako mi ovo nije bio prvi film, nije bilo ni nekih posebnih oduševljenja. Najveće zadovoljstvo je kad uspijete sve što ste zamislili snimiti u zadanom vremenu.

NACIONAL: Kroz kakva emocionalna stanja prolazite kao redatelj dok snimate film?

Nema tu nekih posebnih emocija i nije to toliko različit posao od bio kojeg drugog. U radu s velikim brojem ljudi osjećaje treba izbjegavati, jer pretjerana „osjećajnost“ stvara i pretjerane probleme koji, pak, nepotrebno troše vrijeme koje je na filmu doslovno novac. Pritom snimanje filma je često psiho-fizički napor, pa se osjećaji uglavnom svode na instinkte. Uvjeti su dosta teški, pogotovo kad snimate zimi u Lici na -10 stupnjeva, pa ako svi „prežive“ dan snimanja, onda je to već svojevrsni uspjeh. Jer ako se samo jedan ključni član ekipe razboli, svi planovi padaju u vodu.

NACIONAL: Kakvi ste na setu? Jeste li strogi i autoritativni?

Ne bih rekao. Ali to morate pitati nekog drugog.

NACIONAL: Volite li imati sve pod kontrolom ili ponekad pustite da stvari idu svojim tokom? Je li to moguće tijekom snimanja?

Kontroliramo koliko možemo, no velika većina stvari je izvan svake kontrole. Dobar primjer su vremenske prilike koje su na ovom projektu bile začuđujuće iskoristive, no na nekim prošlima gotovo su nam uništile snimanje.

‘Tko preživi snimanje sapunice sve ostalo mu je piknik. Snimanje filma je lagana zasjeda, a snimanje sapunice napad s velikim brojem unaprijed uračunatih žrtava’

NACIONAL: Na glasu ste, a tome u prilog govore i činjenice, kao najuspješniji, da ne kažem najbolji hrvatski redatelj. Dva od tri vaša prošla filma, „Živi i mrtvi“ i „Broj 55“, osvojila su po osam Zlatnih Arena, zaista je riječ o velikim filmskim hitovima.

Koliko god bih volio da ste u pravu, ipak nisam siguran mogu li se ti filmovi nazvati hitovima s obzirom na to da brojke gledanosti, nažalost, to opovrgavaju. Moguće je da su ti filmovi našli publiku tijekom vremena, ali onda to nisu hitovi. Hitovi su nešto što u trenutku prvog prikazivanja ima najveću moguću gledanost. Jedini pravi hrvatski hitovi su komedije i dječji filmovi, jer je njihova gledanost nepobitna. Svi ostali žanrovi tek trebaju steći pravo na to da ih se naziva hitovima.

NACIONAL: Što mislite, zašto su vaši filmovi tako uspješni, je li tematika Domovinskog rata zapravo nedostajala hrvatskoj publici? Jer nije bilo pravog filma o Domovinskom ratu dok ih vi niste počeli snimati.

Ne bih se složio da je ta tematika nedostajala publici. Štoviše, u doba snimanja filma „Živi i mrtvi“, od 2004. do 2007., vladao je opći dojam da se svi hrvatski filmovi bave ratom i da je to krajnje neprivlačna tematika. Publika je na sam spomen rata uglavnom okretala očima i svi kao da su htjeli nešto drugo. Bilo što samo da nema veze s ratom. To je, naravno, bilo jako teško jer su sve suvremene priče na neki način morale imati veze s ratom. Čak i u „Finim mrtvim djevojkama“, hvaljenom suvremenom filmu koji naizgled nema veze s ratom, imate kao vrlo bitnog lika ratnog veterana kojeg je nepogrešivo odglumio naš filmski kolega Zdenko Sertić. No, eto, nekim čudom se pokazalo da je ipak postojao određeni interes za ratne filmove pa sam nakon „Živih i mrtvih“ dobio priliku snimiti još jedan. Nakon „Broja 55“ završio sam u ladici nekog višeg entiteta s etiketom „ratni filmovi“. Ali ne žalim se, jer ratne filmove volim i kao gledatelj.

NACIONAL: I sami ste bili sudionik Domovinskog rata, kako snimanje filmova o tom razdoblju hrvatske povijesti djeluje na vas?

U početku mi je bilo drago pokazati i tu našu stranu priče s obzirom na to da su ratni veterani često bili besramno ocrnjivani u javnosti. Pokušao sam gledateljima pokazati da su vojnici normalni ljudi u nenormalnoj situaciji. Htio sam svakog gledatelja staviti u taj krajnje nezavidan položaj i nadao sam se da će tada možda lakše shvatiti ljude koji su to stvarno prošli i imati za njih više razumijevanja.

NACIONAL: Je li svaki film koji snimate za vas ujedno i katarza, osjećate li da nekako vraćate zajednici nešto dobro?

Ne razmišljam o tome tako. Želim za početak stvoriti nešto gledljivo, a ako se to nekome još i svidi, nitko sretniji od mene.

NACIONAL: I u ovom kao i u vašim drugim filmovima, posebno u „Živi i mrtvi“, ističe se nesporna činjenica: ratovi se ponavljaju svakih nekoliko desetaka godina, paralele postoje i nikako da se riješimo tih ostataka iz prošlosti. Zašto vam je važno, da tako kažem, podsjetiti na to i na činjenicu da se ratom ništa ne može riješiti?

Priča ovog filma smještena je u doba rata i početna intriga je usko povezana s ratom, ali gotovo cijeli zaplet i rasplet su gotovo detektivskog karaktera tako da ovaj film treba ipak malo izdvojiti iz ratnog opusa. Kriminalistički film ili triler su puno bliže odrednice. A rat sam po sebi je malo previše kompleksna pojava da bismo o tome sada i ovdje raspravljali.

NACIONAL: Veliki ste zaljubljenik u film, prošli ste sve faze rada na filmu, zašto vas toliko intrigira? Što najviše volite u svom poslu?

Filmom sam se počeo baviti, poput većine, jer sam ih volio gledati, pa sam se i sam htio okušati u tome. Isto kao što sam volio čitati stripove pa sam ih i sam pokušao crtati. No crtanje i snimanje filmova nisu jednako lagani zadaci. Da biste nacrtali strip, trebaju vam talent, komad papira i sredstvo za crtanje. Za film treba ponešto više toga uložiti i film ne možete snimiti sami. Stoga sam morao proći razne faze rada na filmu u silnoj želji da dođem do režije. Ali ako netko misli da je nakon prvog dugometražnog filma sve dalje šetnja u parku, grdno se vara. Štoviše, nakon dvadesetak godina bavljenja režijom, sad već najozbiljnije razmišljam o povratku u neku od tih ranijih faza.

‘U radu na filmu nema emocija. Treba ih izbjegavati jer pretjerana ‘osjećajnost’ stvara i pretjerane probleme koji troše vrijeme koje je na filmu doslovno novac’

NACIONAL: Nije vam strano ni snimanje sapunica, što možete naučiti iz takvog projekta?

Ne samo da mi nije strano nego od toga živim već više od petnaest godina. Da nema sapunica, vjerojatno bih bio na socijalnoj skrbi. A da se na sapunici može svašta naučiti, to je istina. Recimo, možete naučiti da su ljudi najprilagodljivija vrsta na ovom planetu. Životinje nam nisu ni do koljena. Tko preživi snimanje sapunice, sve ostalo mu je piknik. Ako bismo povlačili paralelu s ratom, snimanje filma je lagana zasjeda, a snimanje sapunice otvoreni napad s velikim brojem unaprijed uračunatih žrtava.

NACIONAL: Što imate u planu nakon „Božjeg gnjeva“, što biste željeli snimiti ili ste počeli snimati?

Planove ću zadržati za sebe. Ne zato što sam praznovjeran.

NACIONAL: Kako teče taj proces od ideje do realizacije? Pročitate knjigu pa vam je zanimljiva kao filmska priča ili vam netko predloži neku ideju? Kako znate da baš to želite snimiti?

Nema tu ni velike filozofije niti ikakvih posebnih pravila. Ili je nešto dobro ili nije. Sve ovisi o osobnim interesima. Meni su, primjerice, zanimljive priče o ljudima u potencijalno pogibeljnim situacijama, a nekom drugom je kudikamo zanimljivije snimati obiteljsku dramu. Ali, primjerice, film „Stric“ mogli bismo sigurno okarakterizirati kao vrlo zanimljivu obiteljsku dramu s krvavim ishodom. Da sam u nekom paralelnom svemiru dobio ponudu da režiram film po tom scenariju, sigurno bih je prihvatio.

NACIONAL: Imate li već cijeli film u glavi prije nego što na njemu počnete raditi? Vjerujem da je mnogo ograničenja, prije svega financijskih, ali morate li kao redatelj ipak imati slike u glavi?

Mislim da svi čitajući neku vrstu literature slažu slike u glavi. Redatelji te slike moraju konkretnije uobličiti da bi se stvorile scene. No ono što mi vidimo čitajući nešto, ne vide nužno i drugi tako da je film ipak proizvod više umova. Svaki suradnik na filmu donese nešto novo, pa i posve novu ideju ili pristup. Redatelj mora sve te vizije prilagoditi onoj koja je najbliža njegovoj, ali to nikad nije ona ista slika stvorena na prvo čitanje.

‘Svaki suradnik na filmu donese nešto novo, pa i novu ideju ili pristup. Redatelj mora te vizije prilagoditi svojoj, ali to nikad nije ona slika koja se stvorila na prvo čitanje’

NACIONAL: Zašto volite film? Koliko gledate filmove, koji vas redatelji inspiriraju, pratite li i u kojoj mjeri europsku i svjetsku produkciju?

Neprestano gledam filmove i uzore nalazim u mnogim redateljima, ali još uvijek me najviše oduševljavaju filmovi iz prošlih vremena. Današnji filmovi odlaze u dvije naizgled nepomirljive krajnosti. Ili su posve proračunati ili potpuno nepromišljeni. Time se kod gledatelja stvara sve manja potreba za pažnjom, jer ili je sve predvidivo ili ništa nije ni bitno. I bojim se da će se takav trend nastaviti sve do trenutka u kojem će umjetna inteligencija konačno sve preuzeti u svoje ruke.