Kristian Petric, nekadašnji specijalac koji je dvaput ranjen u Domovinskom ratu, a nakon toga je preživio i tešku bolest, za Navigare govori o ljubavi prema ronjenju i tome kako se sve više u tom sportu pronalaze i drugi branitelji

U 54 godine života Kristiana Petrica, Komižanina sa stalnom adresom u Splitu, stalo je toliko podataka i doživljaja koji bi komotno ispunili najmanje četiri „obična“ ljudska života. Sudionik je Domovinskog rata, posljedice dvaju ranjavanja osjeća i danas jer je 40-postotni ratni vojni invalid i 100-postotni civilni invalid i, kao da to nije bilo dovoljno, posljednjih 10 godina uporno se i nepokolebljivo borio i pobijedio Non-Hodgkin limfom, težak oblik karcinoma limfnih čvorova. No sve ga te poteškoće nisu spriječile da unatoč vlastitim problemima prije svega bude čovjek i da, čak i kad mu je najteže, misli na druge. Organizator bezbrojnih humanitarnih koncerata kojima je prikupljan novac za brojne nastradale ne samo u Hrvatskoj nego i na Haitiju, Japanu i u Africi, sve u suradnji s Crvenim križem i UNICEF-om Hrvatske i u vrijeme dok je predsjedavao HVIDRA-om Splitsko-dalmatinske županije, a kao strastveni navijač Hajduka pune je četiri godine bio povjerenik za navijače i sigurnost. No ono što ovog neumornog čovjeka doista obilježava jest – more. Jer Kristian je strastveni ronilac koji doista živi tek kad zaroni u duboko morsko plavetnilo i krene za tragom lubina ili kirnje.

Na pitanje je li Višanin ili Bračanin, s obzirom na činjenicu da najveći dio godine provodi u Sutivanu na Braču, Kristian će kao iz topa: „Komižanin!“, uz objašnjenje da se Višani i Komižani jako razlikuju po mentalitetu i da na tu razliku i jedni i drugi strogo paze. No bez obzira na „ribarske“ gene koji na poseban način obilježe čovjeka, zanimalo nas je što je to što ga vuče pod more i što to tamo nalazi, a čega nema na kopnu. „U bivšoj JNA sam završio tečaj za ronioca, a potom se dodatno usavršavao i u Specijalnoj policiji RH. I tad sam se ‘zarazio’ ronjenjem. Taj osjećaj pod vodom, na mjestu gdje nema ni automobila ni mobitela, nikakve buke ni gužve, ničega. Apsolutni mir, tišina, samo more i ribe. Ma ne ronim uvijek kako bih lovio. Zaron je za mene lijek. Opuštanje. Odmor. Kad zaronim, udaljim se od svih briga, stresa i svakodnevice. Uronim u posve ‘drugi svijet’“, objašnjava i dodaje da se taj osjećaj mira i spokoja ne može ni s čime drugim usporediti. Budući da za život zarađuje obavljajući poslove osiguranja i upravo je nedavno odradio veliki zadatak na Ultra festivalu u Splitu, na kojem je vodio sustav osiguranja za Javnu ustanovu Športski objekti Split, ističe da je jedva dočekao zaroniti i isprati sa sebe sav stres koji se nakupio.

Kristian Petric bio je i predsjednik županijske HVIDRA-e te ističe da HVIDRA ima organizirane ronilačke sekcije u više županija koje okupljaju veliki broj branitelja i veterana. FOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

Voli roniti sam, iako je, kaže, svjestan da ta navika nije previše mudra, jer pravila nalažu da se zbog sigurnosti ronilaca i prevencije bilo kakvih izvanrednih i opasnih situacija uvijek roni u grupi ili u paru. „Meni je ronjenje odmor. Nadmudrujem se s ribom, ponekad ja nadmudrim nju, nerijetko i ona mene. Često zaronim bez namjere da krenem u ribolov. I mogu najumorniji ući u more, znam da ću iz njega izroniti odmoran, psihički i fizički opušten. To je terapija kakvu niti jedan psihijatar ne može prepisati. I kad mi je bilo najteže, kad sam primao kemoterapiju tijekom borbe s karcinomom, samo sam razmišljao i sanjao o tome kako ću zaroniti i ta me misao držala na životu i tjerala da se borim kako bih pobijedio bolest i ostvario svoj san“, tvrdi Kristian. I uspio je. Bolest se povukla i on već gotovo deset godina roni za svoj gušt i svoju dušu. S podvodnom puškom ili bez nje, kaže da mu je posve svejedno. Važno je samo stopiti se s dubinom.

Od mora ne bježi ni tijekom zime. „Doduše, teže je roniti zimi, jer je ronilačko odijelo puno deblje, u njemu sam teže pokretan i moram koristiti puno više ronilačkog olova. No više volim roniti u jesen, zimu i rano proljeće jer tada ništa ne remeti onaj mir i tišinu pod morem, kojih zbog gustog prometa i brodova nema tijekom ljetnih mjeseci. A i ribe je više“, smije se i kaže da uvijek tijekom ronjenja vidi i nauči nešto novo, more ga sa svakim novim zaronom uvijek iznova iznenadi i otkrije mu neku svoju novu, do tada neviđenu tajnu. A to ga tjera na nova istraživanja i nove podmorske poduhvate. Nerijetko s njim u te poduhvate krenu i njegova dva sina. „Onaj stariji čak ima i puno veći fizički kapacitet za ronjenje od mene, može zaroniti dublje, no ni jedan od njih nije zagrizao u ronjenje poput mene. Ne znam hoće li krenuti istim putem, to će odlučiti sami, no za sada sam najsigurniji kada ronimo zajedno jer ih mogu nadzirati i poučiti tehnici ronjenja, a najviše sigurnosti“, objasnio je.

Kao strastveni ronilac Kristijan Petric doista živi tek kad zaroni u duboko morsko plavetnilo, a nakon tečaja ronjenja u JNA, usavršavao se u Specijalnoj policiji RH. FOTO: Privatna arhiva

Komentirao nam je i osjeća li se siguran u moru, s obzirom na gust promet jahti, glisera i jet-ski skutera tijekom nautičke sezone koji su u više navrata ozlijedili ronioce. „Posebno u ljetnim mjesecima i u ranu jesen na moru doista ima svega. I neiskusnih i nemarnih i neodgovornih skipera i gliseraša, no ja nikada ne ronim bez propisne signalne bove. A svakako bi sigurnost i ronilaca, ali i svih sudionika u pomorskom prometu trebala biti puno veća i pomorska policija trebala bi uložiti puno više truda“, smatra Kristian i prisjeća se simpatičnog doživljaja od prije koju godinu kad ga je jedna češka veslačica na SUP dasci „izvukla“ na površinu povlačeći konopac signalne bove koja je označavala mjesto njegova zarona. „Njoj se, izgleda, svidjela ta šarena bova i odlučila ju je izvući, pa je tako na konopcu izvukla i mene. I prilično se iznenadila i preplašila kad sam izronio odmah uz njezinu dasku“, smije se prepričavajući tu zgodu.

Ispričao nam je i da je, iako je najviše ronio na Jadranu, jednom imao priliku zaroniti u podmorje turske Antalije. No tamošnje se podmorje, kaže, ne može usporediti s našim. „Morsko dno u Antaliji je ravno i pjeskovito. Pa iako obiluje ribom, podvodni ribolov na takvom mjestu ne pruža ono pravo zadovoljstvo jer riba nema mjesta za skrivanje. Ona je otvorena lovina. U Jadranu je dno prepuno stijena, morske trave i mjesta na kojima se riba skriva i s kojom se morate nadmetati i nadmudrivati. To je pravi čar ribolova kakav u Antaliji nisam našao“, objasnio nam je. A kad je već spomenuo Antaliju i obilje ribe u turskom moru, zamolili smo ga da procijeni i kakva je situacija s ribom u Jadranu danas, a posebno u usporedbi s prijašnjim godinama pa i desetljećima. „Ribe je osjetno manje nego prije 20 ili 30 godina. Ovih sam dana baš zaronio u potrazi za pokojom hobotnicom i ribom. Uspio sam uloviti par komada, no očito je da je brojnost ribe u Jadranu pala. Zanimljivo, često nailazim i na orade i lubine koji bježe iz kaveza za uzgoj. Njih odmah prepoznajem. Ja ronim na dah do maksimalno 17 ili 18 metara i na tom dijelu primjećujem da je ribe značajno manje. Nešto se više ribe vjerojatno nađe na većim dubinama, posebno ljeti jer riba bježi od pretoplog mora i od buke koju stvaraju motori brodova. Nešto je bolja situacija zimi, no općenito gledajući riblji fond u Jadranu osjetno je smanjen“, smatra Kristian.

‘Zaron je za mene lijek. Taj osjećaj pod vodom gdje nema ni automobila ni mobitela, nikakve buke ni gužve, ničega…’

Kaže i da je Jadran, u usporedbi s drugim morima, još uvijek puno čišći, iako će mnogi zamjeriti da ga ne čuvamo dovoljno. „Najčešće ronim oko Brača i Visa, ali i na drugim dijelovima Jadrana i mogu sa sigurnošću potvrditi da je naše more vrlo čisto. A evo vam i dokaza: zadnjih godina sve češće, gotovo svakodnevno, tijekom zarona susrećem jata dupina, a poznato je da oni ne vole zagađeno more. I volim ih susresti, jer mi potjeraju ribu u plićak gdje se lakše lovi“, pripovijeda Kristian i kaže i da se u Jadranu sve češće, pogotovo u ranu jesen, pojavljuju meduze. I to one male, sitne, običnom oku gotovo nevidljive, ali koje plivačima ostavljaju „uspomenu“ u obliku crvene i bolne kože na mjestu na kojem žarnjaci dodirnu tijelo. Jednom je, prije nekih 18 ili 19 godina, u vrši našao otrovnu napuhaču, a susretao je, kaže, često i morske pse modrulje. To su manji morski psi koji obitavaju u Jadranu, neopasni su za ljude jer se hrane manjom plavom ribom.

Kako je Kristian bio i predsjednik županijske HVIDRA-e, zanimalo nas je koliko su ratni veterani i invalidi Domovinskog rata zainteresirani za ronjenje i jesu li ga, slično kao i on, prepoznali kao odličan način liječenja stresa i PTSP-a. „Itekako. HVIDRA ima organizirane ronilačke sekcije u više županija koje okupljaju veliki broj branitelja i veterana, pa čak i invalida. Mnogi od njih su povukli i članove obitelji koji su se aktivno pridružili i nerijetko kreću na tečajeve ronjenja. To je odličan način da se veterani odmaknu od stresne svakodnevice, a posebno od politike koja ih nažalost često koristi za svoje ciljeve“, tumači nam i dodaje da se brojni branitelji, kako vrijeme odmiče, s godinama sve teže nose sa stresom i životom s PTSP-om, pa je ronjenje odličan ispušni ventil koji smiruje i liječi i dušu i tijelo. I tako Kristianova „terapija morem“ pomaže i liječi ne samo njega, nego i brojne druge ratne veterane, ali i sve zaljubljenike u plave dubine. Uostalom, ako ne vjerujete, probajte i sami. I nemojte se čuditi ako se zarazite ronjenjem. A to je „bolest“ koja se teško liječi. Jedini efikasni lijek je – zaron.

‘Najčešće ronim oko Brača i Visa, ali i u drugim dijelovima Jadrana, a zadnjih godina često susrećem jata dupina koja potjeraju ribu u plićak gdje se lakše lovi’, kaže Petric. FOTO: Privatna arhiva