U zagrebačkoj Kući za umjetnost Lauba upravo je otvorena izložba “Rekolekcije” Kristiana Kožula, jednog od naših najznačajnijih suvremenih umjetnika, kojom je obuhvaćeno dvadeset godina njegova stvaralaštva (2003. – 2023.).

Kristian Kožul rođen je 1975. u Münchenu, a živi i radi u Zagrebu. Obrazovanje je započeo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na Nastavničkom odjelu, u slikarskoj klasi profesora Eugena Kokota, nastavio na Umjetničkoj akademiji Kunstakademie Düsseldorf u klasi prof. Jannisa Kounellisa, gdje je i diplomirao 2002. u klasi prof. Irmin Kamp.

Među samostalnim izložbama ističu se izložbe u Laubi, HDLU-u i Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb), Galeriji Goff+Rosenthal i Galeriji Pablo’s Birthday (New York, SAD), Galeriji TZR (Düsseldorf, Germany), Galeriji Anhava (Helsinki, Finland), Art salonu (Celje), Galeriji Kibla (Maribor), Galeriji Minorita (Graz).

Sudjelovao je na brojnim skupnim izložbama poput International projects PS1/MoMA, New York, SAD, 2005.; Bijenale suvremene umjetnosti, Peking, Kina, 2005.; Criss-Cross, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2007.; Boys Craft, Muzej Haifa, Izrael, 2008.; Summer Camp, Galerija Exile, Berlin, 2010.; Bandits, Pirates & Outlaws – Lost Coast Culture Machine, Fort Bragg, SAD, 2010.; B-B-B-BAD, Galerija Anna Kustera, New York, SAD, 2011. Dobitnik je niza nagrada, među kojima su i Nagrada za najbolju izložbu godine (HDLU, 2018.), 2. nagrada T-HT-a u MSU-u za tandem Žižić/Kožul (MSU, 2014.), Nagrada Josip Račić (2007.), Nagrada za suvremenu umjetnost Filip Trade (2004.) i Nagrada 8. Trijenala hrvatskog kiparstva (2003.). Djela mu se nalaze u privatnim i muzejskim zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu.

Selekcija izložbe u Laubi obuhvaća 20 godina i preko 30 izložaka; od diplomskog ciklusa ‘’Discoware’’ (2003.), invalidskih kolica i drugih ortopedskih pomagala oblijepljenih blistavim disko-ogledalima s kojima Kožul uvodi svoja načela minuciozne izvedbe i fetišizacije zazornoga; do recentnijih istraživanja u biomorfnim instalacijama znatno sterilnijeg dojma (Contagious effigies, 2023.), a koji nastavljaju preispitivati recentnu kolektivnu memoriju i provocirati osjećaj nelagode kod promatrača.

Kustosica i producentica izložbe Martina Marić Rodrigues u tekstu pojašnjava kako su izloženi Kožulovi ključni radovi, u kojima pokazuje trajno zanimanje za manipulacijom nespojivog, za stvaranjem objekata čija je primarna funkcija u opreci s afektivnom dekoracijom. „Dječjem krevetiću i hranilici pridružuje sado-mazo ikonografiju (Asylum, 2004.), ratnu opremu pretvara u lokalni suvenir ukrašavajući kacige i oruđe etno-motivima licitara i tabletića (Licitari, 2004.), a Balkanska zvona, Gozba (2006.) optočuje mecima i presvlači finom čipkom. Opsesija vašarskim spektaklima, klišejiziranim mitovima i kićenošću (Rog izobilja, 2003., Tease, 2004., American playground, 2011.) pročišćuje se u novijim radovima prema gotovo kliničkim konstruktima (Forensic Folklore:The Archipelago, 2018., Sisyphus exalted, 2019.)“. Kožul u potpunosti prepušta apstraktnim formama da stanu na mjesto uporabnih predmeta i bisti, dok nastavlja ustrajati na neobičnim spojevima materijala i oblika, kao i na vlastitoj želji za stvaranjem začudnih objekata.

Za Nacional je pojasnio neke značajne odrednice vlastitog razmišljanja o umjetnosti, kako vidi svoje radove u kontekstu današnjih umjetničkih trendova i koju poruku s njima odašilje.

Naime, nakon četvrte godine studija na zagrebačkoj ALU prebacio se u Düsseldorf, gdje je prosječna starost studenata bila oko 25 godina. „Bojao sam se da ću biti stari student, a bio sam najmlađi u klasi, iako se tamo to formalno nije vodilo kao postdiplomski studij, bilo je to prije Bologne. Radilo se o instituciji koja je više bila namijenjena onima koji su već nešto ranije studirali i planirali se i dalje baviti umjetnošću. Tamo nije bilo nikakve rigidne strukture, niti prakse po strogom rasporedu, već smo s profesorom razgovarali o umjetnosti, o svojim radovima i nikada nije bilo neke diskusije kako si nešto napravio. Imali smo radionice u kojima smo rješavali tehnička pitanja, a s profesorima smo dva-tri puta mjesečno razgovarali o radovima. Birali smo predavanja koja smo htjeli i imali smo pristup njihovom filozofskom fakultetu gdje smo mogli slušati povijest umjetnosti. Nije se prelazilo iz godine u godinu, trebali smo skupiti određeni broj bodova i nije bilo ograničenja studiranja“, tumači Kristian Kožul.

Kožulova izložba u Laubi obuhvaća 20 godina njegova rada i preko 30 izložaka. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Demistificirao je i svoj boravak u klasi planetarno poznatog umjetnika Jannisa Kounellisa, s iskustvom kako veliki umjetnici nisu nužno dobri pedagozi i kako često preferiraju umjetnički izričaj koji je njima samima vrlo sličan: „Vrlo je malo prostora ostalo za diskusiju izvan tema koje njega nisu zanimale i to je rezultiralo mojim odlaskom iz klase. Vrlo je lako mlade ljude prisiliti da razmišljaju u određenim okvirima ako ti takav autoritet daje osjećaj vrijednosti. Postoji kod mnogih umjetnika tendencija da iza sebe ostave klasu koja na sličan način razmišlja kao oni. Primijetio sam da kod takvih profesora postoji najmanja dopuštena sloboda prema drugačijem razmišljanju“.

Ta sloboda u formi izričaja koju je osjetio na diseldorfskoj akademiji u klasi Irmin Kamp navela ga je da počne stvarati radove koji napuštaju područje klasične skulpture pa i objekta prema konceptu instalacije, koji su nabijeni metaforičkim značenjima, kritikom različitih razina društvenih fenomena te popularne, kič i potrošačke kulture, uz izraženu ironiju, parodiju i sarkazam. Reći će kako je to bila mogućnost „pričanja priče kroz konstrukciju prostora, konstrukciju narativa i dinamiku postavljanja objekata kroz strukturu samog prostora“. Zanimala ga je višeznačnost koja nije direktna i doslovna, kako bi promatrača natjerao da promatra neki fenomen iz svoje drugačije pozicije. Za umjetnika ideja ove izložbe i jest u tome da postoje pitanja koja su postavljena u sklopu samog postava, a ne nude se odgovori – ni Kožula, niti kustosa; naprosto nije htio cementirati značenje jednog rada. Pa ipak, često se u djelima izruguje i tzv. prelijepoj ljepoti, uz dimenziju humora.

„Zapravo nisam ni imao nekakvog izbora. Kad gledate moju generaciju, mi smo odrasli s mehanizmima suočavanja sa stvarnošću koji su dijametralno različiti nego danas. Odrasli smo s Montyjem Pythonom, Zločestom djecom, Alanom Fordom. Svima njima je apsolutno zajednička bila relativizacija naše stvarnosti. Propitivali smo vrijednosti i taj odmak formira vas vrlo rano. Ako nema apsolutnoga, onda se počinješ igrati s pitanjem što je umjetnički objekt, zašto je on poželjan, kako staviti u njega referencu da ga učinimo poželjnim, iako on to u svojoj osnovi uopće nije. Koja je njegova vrijednost? Umjetnički objekt koji relativizira svoju poziciju kao umjetničkog objekta može biti namijenjen kolekcioniranju. I je li on tada prestaje biti umjetnički objekt? Smije li ga i želi uopće netko posjedovati? To su sve bila pitanja koja su me zanimala. Ne postavljati svoj rad u neke umjetničke kanone. No, mislim da se to ne događa čak svjesno, ali u jako mnogo radova dolazim i do granica apsurda. Ponegdje je to bilo i jako svjesno, referentno na određeni društveni trenutak, mislim da su ‘Licitari’ bili takvi. Ponekad očekuješ da će reakcija na radove biti drugačija nego što se desi; ponekad očekuješ jako veliku halabuku, a dobiješ tišinu, i obratno. U seriji ‘Licitara’ sam se igrao našim nacionalnim identitetom, kroz spoj narodne nošnje i oružja jer su to bili privlačni momenti koje su ljudi usvajali“, pojašnjava umjetnik.

Kustosica i producentica izložbe ‘Rekolekcija’ Martina Marić Rodrigues s Kristianom Kožulom. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Likovna kritičarka i kustosica Ivana Mance postavlja na izložbi – na platou gdje su radovi izdignuti od tla – seriju pitanja koja kod promatrača mogu izazvati Kožulovi radovi, poput: „Kakve osjećaje izazivaju ovi predmeti? Odbojnost? Nelagodu? Čuđenje? Sram? Ako ih ne možete sagledati kao komična, kakva bi onda, prema vašem mišljenju bila? Smatrate li da je umjetnička praksa Kristiana Kožula provokativna?“ Ta pitanja pomažu posjetitelju da bolje shvate značenjsko polje ove izložbe i mogući horizont metafora i poruka.

U genezi Kožulovih radova prisutno je polazište od dadaističkog i nadrealističkog objekta koji se razvija u nove oblike i značenja. Upravo je ta konstrukcija narativa postala dominantna, što ne postoji kod klasične skulpture. Važna mu je dinamika mnogo segmenata samog rada, a ne značenje čiste forme. Odabir materijala i forme referentni su u samim objektima, što ga je u jednoj fazi rada dovelo i blizu fetiša ili fetišizacije umjetničkog objekta. Pretvarajući tzv. nađene predmete ili predmete iz svakodnevice u začudne objekte potpuno bizarne ili teško odgonetljive primjene, Kristian Kožul ispituje i polje tzv. primijenjene umjetnosti i njezinih granica. Neki njegovi objekti mogu biti elementi scenografije, ali i pop i queer kulture, što je radio mnogo prije današnjih trendova i društvenih tendencija.

„Bio je drugačiji trenutak promišljanja materijala i njegova značenja. Fetišizacija je uvijek imala simboličku vrijednost. U seriji dječjih artefakata postojao je moment kako izazvati zazor u gledatelju, a opet se suočiti s vlastitom tendencijom da možda u svakome od nas postoji trenutak u kojemu sebe moraš suočiti sa slabošću. Ne možemo uvijek biti apsolutno savršeni roditelji, primjerice. Pitanje je također što je to abnormalno? Iz čije vizure? Netko će biti šokiran, a netko će uhvatiti notu humora u mojem djelu. Iznenađen sam da se zapravo jako malo mojih radova prepoznavalo kao humoristično. Humor ne mora biti banalan, ne mora biti slapstick u kojem nekomu bacite tortu u glavu i svi se smiju. Želim svojim radovima pokazati da ne smještamo stvari u apsolute. Možda i ja imam drugačiju predodžbu humora, ali sve to čini moju sintaksu. S humorom se lakše suočavamo s nekim vrlo teškim pitanjima koja su postavljena pred nas. Humor ublažava i vlastiti strah od nečega oko nas. Želim izbjeći mitomaniju, terminalni dijalog o stvarima, omekšati prijemčivost nekih zlih momenata, pretvoriti ih u nešto drugo. Kako se na najbezbolniji način pogledati u ogledalo. U mojoj umjetnosti ne smije postojati jasni set pravila kako smijem i mogu o nečemu pričati. Ne postoji tema što smije biti tabu, to je za mene prerogativ. Možda netko može reći da mu je nešto devijantno, ali i za to je potreban veliki uzorak ljudi koji ne razmišlja na takav način“, tumači Kožul.

Povjesničar umjetnosti, kustos i ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Branko Franceschi još je 2003. prepoznao kvalitetu Kožulovih radova. „Njegova djela i izložbe natjerali su publiku i kritiku da preispitaju svoja stajališta o cijelom nizu kategorija kojima prosuđuju meritum nečijeg umjetničkog rada. Počnimo od sviđanja. Za Kožula vrijedi opcija sviđa vam se ili ne jer se njegovo suptilno poigravanje s kičem sukobljava s bilo kojim kodeksom lijepog. Ako disciplina znalca zatomi reakciju na prvi dojam, problem klasifikacije ostaje neizbježan. Kožul je definitivno koncentriran na objekt, i to s intenzitetom kojeg suvremena, a niti moderna lokalna umjetnička praksa nisu zapamtile. Za njega bi se, suprotno ostalima iz njegove umjetničke generacije, lakonski moglo pomisliti da je previše tradicionalan za tako mladog umjetnika. Međutim, Kožulova opsesivna pedanterija i minucioznost izvedbe, a da ne spominjemo pritajenu morbidnost njegovih radova, uznemirujući su i strani poklonicima tradicionalne umjetnosti. Ne pomaže im niti njegov do krajnosti nategnut osjećaj za mjeru u neumjerenom. Radikalizam Kristiana Kožula manifestira se u totalnom dizajnu njegovih uprizorenja, a kovanica barokni konceptualizam koju Sebastian Smee upotrebljava za designaciju Cremaster ciklusa Matthewa Barneya čini se vrlo upotrebljivom za određivanje novuma koji Kožul unosi na našu scenu. U njegov radovima kvantitet je definitivno prerastao u kvalitet“.

Suočen s pitanjem može li zamisliti situaciju da se nakon neke kataklizme na Zemlji jednom pronađu njegovi radovi bez konteksta, Kožul navodi njemu važnu priču Umberta Eca u kojoj je nastupila apokalipsa i iskapanja nakon tri tisuće godine nisu pronašla gotovo ništa, osim nekih ljigavih talijanskih šansona. „Umberto opisuje civilizaciju koja je potpuno pozitivistički ostvarena, moral je na visini, ali se dosta kontrolira emocije. I svi gledaju u čudu tekstove tih šlagera, koji su izvan svakog konteksta, i zadivljeni su dubinom osjećaja koje su ljudi nekada imali. Tako da interpretirati stvari izvan konteksta, bez svih referenci, dovodi nas nužno u krivi moment nemogućnosti interpretacije. To se nadovezuje i na problem da ljudi misle da ne razumiju ili ne mogu razumjeti suvremenu umjetnost. U mojim djelima postoji gramatika, sintaksa, mogućnost da se shvati skriveno značenje, iako oni funkcioniraju u krajnostima između lijepog i zastrašujućeg ili nepoznatog“, pojašnjava umjetnik.

‘Radikalizam Kristiana Kožula manifestira se u totalnom dizajnu njegovih uprizorenja’, napisao je povjesničar umjetnosti Branko Franceschi. FOTO: Arhiva umjetnika

Kožul smatra da u onom trenutku kada imamo metaforu, i ako ona nije direktno čitljiva, onda smo došli do slobode interpretacije. Njegova nadrealistička ishodišta ipak su zaustavljena na tzv. jasnoj metafori, nije otišao u hermetizam koji nitko ne razumije. „I metafora i alegorija su još uvijek jaka sredstva političkog izričaja, kroz njih možemo govoriti o jako puno stvari koje nas smetaju u društvu bez da ih imenujemo. Nikada nisam inzistirao da dajem točnu definiciju nekog rada, ali činjenica je da se disko-zrcalima oblijepljena invalidska kolica referiraju na industriju zabave koja te ne želi pustiti iz svojih šapa do kasne starosti ili dok si živ. A možda se radi o nečemu drugome, ljudi mogu upisivati svoja značenja prema svojem iskustvu i svjetonazoru. Doslovnost bi bila terminalna za moje radove“.

Uvijek ga je zanimao upravo taj trenutak dramatičnog, pretjeranog, posebice danas kad su nam svima radi vizualne prezasićenosti osjetila prilično otupjela na podražaje. Intenzivni umjetnički doživljaj za Kožula podrazumijeva određeno barokno bogatstvo, neobuzdanost i pretjeranost, kao da previše glasno pričamo – kako sam kaže. Umjetničko djelo treba biti u stanju zarobiti naš pogled.

„Užasno je lako danas kao umjetnik biti zaboravljen, previđen, neprimijećen. U tom kompetitivnom ambijentu, nemaš prostora biti suptilan. Ne znam je li i u realnom životu danas postoji prostor da budemo suptilni, čak i po cijenu da nekada ispadnemo banalni. Kako tržište raste, tako i broj protagonista koji se bore za svoj prostor postaje sve veći. Umjetnost je danas postala globalna industrija. Ne kažem da nisam za suptilnost, ali nismo uvijek izloženi okolnostima da sve bude podređeno razumijevanju naših radova. Pa opet, u mojim se radovima priča otkriva u slojevima“, tumači Kožul.

Ovu izložbu vidi kao dobru vremensku provjeru za vlastito umjetničko razmišljanje i suočavanje sa svojim konceptima, za prolazak kroz „aveniju aveti“, kako su radovi funkcionirali kroz vrijeme, imaju li danas jednaki naboj. Ističe kako je danas smireniji, pažljiviji, kontemplativniji, stoga izložbu promatra kao introspektivu, a ne retrospektivu jer ona označava neko podvlačenje crte, neki kraj.

„U jednom trenutku shvatiš da u umjetnosti postoji užasno mnogo prostora za razgovor, bez obzira na dominantne konsenzuse. Zanimljive se stvari događaju na periferiji, u manje vidljivim slojevima, izvan okvira deset najpoznatijih i najskupljih umjetnika današnjice. Pozicija apsolutne vrijednosti nestaje. Kanon zapadne umjetnosti slabi. Tržište jest ogromno i zastrašujuće, ali je jednako tako i oslobađajuće. Možeš pronaći istomišljenike. I što se tiče razina značenja nekog umjetničkog djela koje je drugačije ili šokantno, moramo moći pronaći način komuniciranja s njim bez agresivne reakcije. Jer u tom trenutku nestaje sarkazam, humor, ironija, subverzija, mogućnost interpretacije kao takve. Možda bismo morali sebe malo manje ozbiljno shvaćati i biti svjesni vlastitih slabosti. Dobro umjetničko djelo takve stvari reflektira. Možda je to isto nezahvalno za reći, ali moramo neke stvari u društvu popraviti, i one se moraju popravljati na svim stranama. To je proces ljudskosti, i kada smo svjesni vlastitih slabosti, to nam daje dubinu i snagu“, zaključuje Kristian Kožul.