Alem Korkut, jedan od najznačajnijh hrvatskih kipara srednje generacije, predstavlja se novim radovima u jedinstvenom gotičkom prostoru negdašnje cistercitske samostanske crkve u Kostanjevici, uglednoj galeriji Božidar Jakac. Dvanaest novih skulptura raspoređenih u tri crkvena broda, otvaraju nova čitanja Korkutova umjetničkog rada, koji jednaku pažnju posvećuje konceptu i izradi skulpture, kao i njenom suživotu s ambijentom u kojem je smještena. Za dosadašnji umjetnikov rad karakteristična je permanentna težnja pomicanju kiparskih perceptivnih granica, gdje će često posegnuti za metafizičkim činom naglašujući osobni mentalni proces. Taj duhovni naboj posjeduju gotovo svi Korkutovi radovi bez obzira u kojem su mediju izvedeni jer on podjednako često koristi klasičnu skulpturu, mobilne, često interaktivne objekte, fotografiju, video, crtež, instalaciju, odnosno, sve ono gdje prepoznaje kiparska polazišta.

Korkutov rad karakterizira dokidanje granica između statičnog i kinetičkog, jer u kontekstu Korkutovog razmišljanja, skulptura predstavlja i živo fizičko biće, zato se ovaj ciklus zove „Tijelo“. „Ona, poput ljudskog tijela ima svoj razvoj, postojanost i vijek trajanja te će postupno pod teretom života postajati nestabilna na nogama, počet će se urušavati, uvlačiti sama u sebe i odumirati“ (Mladen Lučić). Autor za izradu svojih predložaka koristi u potpunosti odgovarajuće materijale koji su podložni termičkim i ostalim fizičkim promjenama te akcentiraju samu fizičku radnju koja je potencirana i velikim formatima skulptura. Korkut ovim postupkom od anorganske, geometrijske forme postupno prelazi u morfologiju organskog, ostajući vjeran kiparskom eksperimentu „ali prizivajući i svojevrsnu ikonografiju znanstvene fantastike, odnosno zalazeći u ikoniku stripovskog i filmskog jezika tog žanra“. Nove Alemove skulpture, osim što ukazuju na prolaznost i krhkost života, „ujedno su i autorova apokaliptička vizija budućnosti, jer i ti objekti, kao i neki raniji Korkutovi radovi, upozoravaju na ekološke probleme današnjeg čovječanstva, odnosno dvoje o opstanku ne samo bioloških jedinki, već i humanih tekovina i etičkih vrijednosti čovječanstva. Urušavanje i topljene tijela Alemov je alegorijski prikaz suvremene duhovne stvarnosti, ali autor ipak ostavlja otvorena vrata boljoj budućnosti. Dvanaest skulptura smještenih u kostanjevačkoj crkvi, tom monumentalnom, čistom i jednostavnom, a opet duhovno uzvišenom gotičkom prostoru, asociraju na dvanaest apostola koji su usprkos slabosti, krhkosti, sumnjama i osobnim strahovima te unatoč društvenoj represiji, uspjeli sačuvati i iznjedriti novu duhovnu snagu“.