Arhitekt Krešimir Rogina nije samo projektant, već uz mnoštvo projekata i realizacija, teorijskih tekstova i kritika, kolumni i knjiga, onih originalno napisanih, šest autorskih i također šest drugih o njemu, stranih i domaćih, tridesetak objavljenih naslova kao urednik i nakladnik, izvrstan je polemičar i kritičar bez dlake na jeziku. Sedam puta je s kolegom Vinkom Penezićem osvajao nagrade na natječajima Shinkenchiku i Central Glass u Tokiju u međunarodnoj konkurenciji koja se broji stotinama, katkada i tisućama kolega kandidata iz cijeloga svijeta. Reći će kako je materijalno dokazivo da je upravo on hrvatsku arhitekturu uveo u digitalnu eru, i to još davne 1990. godine, s projektom Staklene kuće 2001. za slijepog čovjeka i napisom ‘’Stvarnost stvarnija od one stvarne’’.

Kako je prostor arhitektonske kritike i polemike kod nas danas gotovo nepostojeći jer su prestali izlaziti svi relevantni arhitektonski časopisi, u zadnje vrijeme diže prašinu svojim Facebook statusima u kojima ne štedi kolege i struku. Za Nacional je otkrio što ga sve muči u hrvatskom arhitektonsko-misaonom prostoru.

NACIONAL: Upravo ste se vratili s Venecijanskog bijenala arhitekture, kakvi su vaši dojmovi o presjeku međunarodnih paviljona s obzirom na to da ste na Bijenalu gotovo insajder?

Na staroj se slavi, pogotovo danas, ne može živjeti. Eksperimenti su dobrodošli, ali i delikatni. Bijenale opasno ekvilibrira sa svojom reputacijom kako bi se dodvorili ne znam već kome. Kad čujem riječ laboratorij (aluzija na naziv ovogodišnje izložbe), odmah dobijem urtikariju, a kod glavne kuratorice osim što je obojena pa još i žena, koja piše s arhitektonskog stanovišta vrlo diskutabilne knjige, osnovno pitanje glasi: tko je Lesley Lokko?! Je li itko za nju čuo prije ovoga? Biti kurator Bijenala druga je najveća čast nakon Pritzkera, no posljednjih je godina to ozbiljno poljuljano. Ako je to trend, onda ga isfurajmo do kraja, a ne polovično. Ubacimo zaista u igru marginalce kojima je to svjestan odabir a ne fatum.

NACIONAL: Bijenale promovira mlađe autore, a čini se da ispravlja i diskriminatorne nepravde.

Boreći se protiv aparthejda često ti se može dogoditi da činiš drugi, a da toga nisi ni svjestan. Amerikanci su se već prije pedesetak godina žestoko usprotivili natječajima samo za „obojene“ i sl. Uostalom, i u Londonu je nedavno bilo povika na natječaje za uposlenike tamošnjih Muji dućana samo za osobe japanskog podrijetla. Fascinantno je kako gospođi Lokko ni najmanje ne smeta što nema ruskih arhitekata, njihov je paviljon zatvoren, a ni u glavnu izložbu nije ih pozvala. Znači, po njoj ima lošeg, ali i pozitivnog aparthejda.

NACIONAL: Tema Bijenala je usmjerena i na budućnost.

A i s budućnosti je slično kao i s laboratorijem. Instantna urtikarija. Osobno nikada ništa nisam radio ‘’za budućnost’’. O njoj smo se u socijalizmu, fala bogu, naslušali. Moja je pop-mantra oduvijek bila sada i ovdje. Svjedočimo jednom od rijetkih razdoblja u povijesti u kojoj ljudi žive svoju budućnost. Gadgeti koje sam 60-ih i 70-ih gledao u SF-ovima su uvelike nadmašeni. Čovjek je tada spušten na Mjesec daleko primitivnijim uređajima od onih koje nosimo u svojim džepovima.

NACIONAL: Nedavno ste izjavili da u AI tsunamiju koji nas je zapljusnuo u proteklih šest mjeseci gledamo vrlo arhaičnu sliku arhitekture. Dolazi li do sve veće podjele u arhitekturi na tehnološki nabrijane projekte i tendenciju povratka prirodi i prirodnim materijalima? Hoće li AI popravljati loše projekte?

Dobro ste to indicirani u kontekstu Bijenala. Naime, dok mi ondje gledamo jednu veoma arhaičnu sliku arhitekture, oko nas divlja AI prevrat koji neki uspoređuju s pronalaskom kotača ili pripitomljavanjem vatre. To je problem tih mastodont izložaba koje su pomaknute s četiri godine razmaka na dvije valjda upravo zbog brzih promjena koje se u društvu događaju, no ne stižu se baviti najeminentnijim temama.

NACIONAL: Kako u tom kontekstu vidite hrvatski nastup?

Kad dolazite u neki nacionalni paviljon na Bijenalu, vi ne gledate autore, osim ako ih baš ne poznajete, već vidite zemlju. Dakle, kad ulazite u Hrvatski paviljon prepoznajete što vam to Hrvatska ima za poručiti u toj domeni i na tu temu. Hrvatska je izrazito urbana zemlja. Istra ima više gradova od Srbije. Hrvatska od cijele bivše Jugoslavije. Mi u Veneciji nismo prezentirani ni kao urbana ni kao ruralna zemlja, već zemlja divljine. Dobro, zašto ne, imamo i to. No onda čemu fejk? Zašto letvice iz Bauhausa umjesto autentičnog biološkog otpada iz Lonjskog polja. Pa da budemo subverzivni i duhoviti i uvalimo ih Venecijancima, a ne, kako reče jedna uvažena diskutantica na otvorenju, da ga vozimo natrag u Hrvatsku kao ekološki osviješteni čin.

NACIONAL: Dosta je taj pojam autentičnosti poljuljan, čini se.

Fejk je svuda oko nas, nemojmo se zavaravati, nije to naša izmišljotina. Najveći fejker i najveća štetočina svjetske arhitekture je Rem Koolhaas. Naši ne znam zašto tradicionalno nizozemski orijentirani arhitekti su se na žalost upravo na njega nakačili, no kao i svako epigonstvo i ovo je zapravo u konačnici samo nakaradno.

NACIONAL: Mnogo ste se u posljednje vrijeme kritički osvrtali na početak milenija, gdje je po vama krenulo ukrivo?

To je razdoblje kad se čini da je svima sve dobro, da je zapravo sve u redu. Prije sto je godina Viktor Kovačić topovima htio gađati vrhove zagrebačke katedrale koji su eto otpali sami po sebi. Moj bi pokojni maketar kad bi završio maketu uvijek je okrenuo naopako na moj užas: “neka otpadne što treba otpasti”. Dakle i 1900., kad je Herman Bollé učio lokalne graditelje što je to arhitektura, a Kovačić pisao esej ‘’Moderna arhitektura’’, činilo se da je sve više nego u redu. I sigurno je bilo u najmanju ruku nepristojno pljunuti na njegove sjajno izvedene neo-stilove. Hrvatska je arhitektura momentalno u jednom potpuno besvjesnom stanju. Sve je kao super, a trulije da ne može biti trulije. A kad zaista trebaš trulež i pokazati, onda hop u Bauhaus, jer je pravi previše vonjav za naše fine pokondirene nosiće.

NACIONAL: Dojam je da se zapravo radi o začaranom krugu.

Histeriju repetitivnog nagrađivanja svega i svačega donijela je baš ta deregulacija 2000-ih. Od McDonald’sa do močvarnih košara. Incest hara. Povlačenje sinova i bračnih drugova na fakultet pod normalno. I svima je to super. No to pravilo vrijedi samo za neke. Da je u pitanju predsjednik HAZU-a, vidio bi on svoga boga. Prčkao si po dvorišnom balkončeku… No-no-no! Doba arhitektonske hobotnice. Vrhunac je istovremeno dodjeljivanje nagrada Viktor Kovačić i Vladimir Nazor istim autorima iste godine za isti projekt. U žiriju sjedi otac jednog od njih.

NACIONAL: Prije je postojala izvjesna hijerarhija, etičnost i znalo se tko što zaslužuje.

Zato i kažem histerija jer kad nije dovoljna jedna, nisu ni dvije, tri, četiri… Nema kraja. Novi level te devalvatorne igrice je nagrada za životno djelo. Nema kraja, kažem vam. Prije se vrlo jasno znalo, to je bilo nepisano pravilo, kad si jednom dobio Kovačića ili Nazora, nisi tu više jurišao, rijetko se događalo ponavljanje. I to su bile stubokom različite nagrade. Kovačić je mogla biti neka arhitektonska cveba, to je nagrada struke. Nazor je društvena nagrada i to nije mogla dobiti obiteljska kuća. No postojao je još jedan level, arhitektonski Oscar, Borbina nagrada. Prvo u svakoj republici SFRJ, a potom i glavna među njima. Vrlo malo hrvatskih arhitekata je ima, Šošterić, Hržić…

NACIONAL: Napisali ste nekoliko tekstova o živućim Titanima hrvatske arhitekture, što mi se čini važno danas, kada se malo tko u arhitekturi ističe. Kako ste ih odabrali, prema kojim kriterijima?

Da, naravno, bez njih nema ni Kulture s veliko K ni Svijeta s veliko S. Deregulacija je tu možda uzela najveći danak. Velikani umiru bez da smo suvislo uperili kameru u njih. Evo ode i Boris Bućan. Ovo je sredina koja se očajnički bori za prosjek. Ti si bio na Venecijanskom bijenalu, tebi nećemo dati ni pozivnicu. Da nije tužno bilo bi i smiješno. Ima ih i više, no nabrojao sam sedam naših arhitektonskih Titana od kojih bi sve trebalo polaziti i kojima bi se sve trebalo vraćati. Silađin, Šosterič, Mutnjaković, Hržić, Fabijanić, Kincl, Neidhardt, i Kovačića pridodajem kao specijal-guest-starra!

‘Silađin, Šosterič, Mutnjaković, Hržić, Fabijanić, Kincl i Neidhardt sedmorica su hrvatskih titana’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Dakle osmi… Na kojeg Kovačića mislite?

Na Viktora. On je po meni najbolji hrvatski arhitekt svih vremena.

NACIONAL: Što ga čini tako posebnim?

Svijest. Svijest o sebi u vremenu. Svijest o okolini u kojoj živi i stvara. To nije ni apologija ni programatika uvezenog svijeta, već autentični genij sada i ovdje. On je hrvatsku arhitekturu uveo u mehaničku eru.

NACIONAL: Vi ste je s kolegom Penezićem uveli u digitalnu.

To ste vi rekli, no vratimo se Kovačiću. On je prvi svjestan hrvatski Arhitekt s veliko A. Do tada imamo priučene dekoratere tadašnjih tipskih građevinskih konstrukcija, zastarjelih naravno. Njegov je klasicizam ne replikatorni, već slobodnoga stila. Da nije njega bilo ne bi bio utrt put hrvatskoj moderni. Ibler i Planić bili bi nemogući. On im je otvorio vrata. Njegova je važnost za hrvatsku arhitekturu puno veća od Plečnikove za slovensku. Njega podupire Matoš, nakon toga Iblera Krleža. To je važno. Titani, a ne Titanik.

NACIONAL: Ali mi imamo i svoj Titanik, debakl hrvatskog paviljona na Venecijanskom bijenalu 2010. godine, što je autorima morao objasniti Ustavni sud.

Ne bih sad o tome. Zato kažem, najtužnije razdoblje hrvatske arhitekture, Doba hobotnice 2000. – 2023., vrijeme sveopćeg fejka, zanemarivanja Titana, nevažnosti tlocrta, fasadizma, a posebno incesta u kojem se vratila i vrti enormna lova. Sve u istom krugu. Stotine milijuna eura su u pitanju. Pa im onda milijun kuna u Veneciji potopljenog novca poreznih obveznika bude za kikiriki, ni ne obrecnu se, tuže predsjednika Udruženja hrvatskih arhitekata za klevetu pa im Ustavni sud opali gromoglasnu šamarčinu… Što ćete, balkanska posla. Cloaca Maxima.

NACIONAL: Do sada ste četiri puta nastupili na toj najvažnijoj svjetskoj manifestaciji.

Da, tri puta sa svojim partnerom Vinkom Penezićem, a posljednji put 2018. godine s mladom multidisciplinarnom ekipom kao predstavnik Crne Gore. To mi je, moram priznati, bio najkompleksniji nastup jer sam bio voditelj međunarodnog tima koji je trebao predstaviti drugu zemlju. Baš iz onog razloga koji sam naveo. Zamišljao sam gnjevnog i stasitog Crnogorca koji mi prilazi i viče “kakvi brate kišobrani, kakve sad tu ciglice” – jer da, radi se prvenstveno o državi, manje o autorima.

NACIONAL: Slabo se za to nekako čulo tu kod nas.

Da, zataškavanje i nijekanje je modus operandi tog žalosnog sustava. Nije puno bolje prošla ni naša japanska realizacija…

NACIONAL: Dva puta je to bio poziv glavnog kuratora, točnije, umjetničkog direktora Venecijanskog bijenala.

Kurt W. Forster 2004. i Aaron Betsky 2008. godine. Tu je Hobotnici definitivno pala roleta. Naime, u jeku njihova makljanja tepih kvadrata i kubika betona Betsky poziva Penezića i Roginu u glavnu izložbu Bijenala da na tristotinjak kvadrata površine u elitnom prostoru Corderie Arsenala između Franka Gehryja i UN Studija prostornom instalacijom iskažu svoja razmišljanja o temi Architecture Beyond Building. Znači, djeco draga, arhitektura vam je nešto onkraj građenja, ono nešto, više duh nego materija. Krš i kaos u uskoj varoši uskih ljudi. Glavni potapatelj brodova u nedjelju objavljuje nijekalačku duplericu u svojoj lokalnoj novini, a fotokopije istog dočekuju sve djelatnike, a imaju ih fala bogu, uredi pobočnih potapatelja. Jadno.

NACIONAL: Zaista nećete ništa reći o tom famoznom potopu hrvatskih predstavnika na Bijenalu 2010. godine?

Ne. Vidite, nije svima mjesto u MSU-u. Kod nas bi ljudi i ovce i novce. Ako si developer, budi developer, tko ti brani, ali se nemoj predstavljati kao arhitekt. No, nije ni svaki arhitekt umjetnik. Ono nešto pripada samo odabranima. Tu se te 2010. jasno pokazalo tko je tko. Istovremeno je započela šutnja. Sve je dobro. Sve prolazi. Naravno samo ako dolazi iz vrlo određenog kruga. Reketarenje je kul, napast ćemo hotel autora koji su ili mladi ili manje renomirani, da se ne bi investitori usudili drugi put uzeti nekog izvan kruga, odnosno lanca sreće.

NACIONAL: No to nije moguće bez infrastrukture…

Tih 23 godine je masno razdoblje za građenje iste, malo sam u posljednje vrijeme vršio sondiranja, ne biste vjerovali koliko je tu gladnih usta na “platnoj listi”. Veliki je novac u igri pa nije teško. Teška je to i okoštala struktura raznorodnih provenijencija. Venecijanski potop nazivaju primjerice “tafurijevskim usahnućem”. To su ljudi koji ne znaju ni što je Kitsch a pogotovo što je Camp, a pogotovo da bi svjesno manipulirali njime. Da su se barem zezali na svoj račun. Tu su svi ozbiljni k’o smrt.

NACIONAL: Imate šest japanskih nagrada plus jedna recentna s Bernardom Ivančan?

Naš postupak je oduvijek bio istraživački, s time da sam ja više teoretičar i eksperimentator, zato sam i proširio suradnju na skupinu mladih ljudi koji sada vode našu Ljetnu školu arhitekture u Grožnjanu, gdje se Bernarda kristalizirala kao najveći talent, upućena prema najsuvremenijim poimanjima arhitektonskoga medija. Naš rad Storiescapes se još uvijek pokazao presuvremenim za našu sredinu, no vjerujem da će ipak doći dan njegove realizacije.

NACIONAL: Spomenuli ste i zdanje u Japanu koje je realizirano prema vašim zamislima.

Klupski objekt u Tokamachiju nalazi se na mjestu gdje je sagrađeno igralište za kamp naših nogometaša za Svjetsko prvenstvo 2002. godine. Ambasador Drago Štambuk osjetio je to mjesto kao žarište prijateljstva dvije zemlje te je krenula ideja proširenja objekta simboličko reprezentativnim sadržajima. Tako je nastala naša Lanterna/svjetionik prijateljstva. Kortenski ‘’kavez’’ koji vizira prelijepi prirodni krajolik u okolici. Tu su u blizini i kuće Tadao Andoa, Takaharu Tezuke, ali i Dominique Perraulta i MVRDV-a.

NACIONAL: Vraća li nas to na priču o Titanima? Samo ste ih nabrojali…

Naravno. Branko Silađin je naš Andy Warhol. Izvaninstitucionalan, pokretljiv, dinamičan, bez dlake na jeziku, urbanotvoran, poznat, prepoznatljiv, umrežen, svakodnevan, usredotočen, nepredvidljiv, u stalnom crossoveru, s pravom na grešku, nepokolebljiv, na cesti i u salonu istovremeno, 24/7, na pravom mjestu u pravo vrijeme, čuvar tradicionalnih vrijednosti i vječiti navjestitelj novog, promotor i umreživač, javna osobnost, znalac, šmeker, što mu je na umu to mu je na drumu, radoholik, rovokopač, traumatično dramatičan, teatralan, manipulator, poznavatelj medija.

NACIONAL: Je li to citat iz vaše najnovije knjige?

Još je uvijek u rukopisu, ako se danas može to uopće tako i nazvati. Posljednji dio trilogije ‘’Architectural Enchiridion’’, ‘’P&R retro/spekcija’’ i sada ‘’Sveudilj vodvilj’’. To je naslov. Moja peta knjiga. Naime, sve sam direktno pisao u medij društvenih mreža, bez zadrške, bez filtera. Neposredno, iskreno, impulzivno. Bez predumišljaja.

NACIONAL: Imamo li i Beatlese među domaćim arhitektima?

Nesumnjivo, Marijan Hržić i Velimir Neidhardt, koji zajedno s pokojnim Davorom Manceom i Zvonimirom Krznarićem realiziraju Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu. Analogija je više nego očita, sve se poklapa. Kolosalan je prostor rijetkost u skučenim okvirima hrvatskog poimanja arhitektonike, nema ga puno, gotovo nikako. Pa nije ni čudo da nakon Viktora Kovačića, hrvatskog Mega-Kolosa nad svim Titanima i ostalim grmaljima hrvatske arhitekture, sličan onom nenadmašnom zagrebačke Burze, nalazimo tek kod NSK.

NACIONAL: Tu nam je i aerodrom na Plesu, Velimir Neidhardt radi ga s Brankom Kinclom.

Kincl i Najt zagrebački su dečki, u njih nema gena kamenih, vjerojatno ni to nekima nije po šmeku, odnosno po meraku, ako ćemo u ovom slučaju pravopisno ispravno. Njihovi su opusi golemi, arhitektonska su im djela referencijalni reperi u vremenu i prostoru. Pojave su im dostojanstvene, lijepi su to ljudi i muževni muškarci. Karizmatici.

NACIONAL: A Hržić s ostatkom “Beatlesa” radi veličanstveni Krematorij.

Zagrebački krematorij bio je i ostao senzacija u svakom pogledu. Kuća superstar u svakoj fazi svoga nastajanja, poput Medijateke Toya Ita u japanskom Sendaiju. Od pobjede na natječaju 1981., procesa projektiranja, potom izgradnje, otvorenja 1985. i puštanja u život pa sve do danas. Krematorij je nova zvijezda Danica hrvatske arhitekture, jedan od njezinih prvih principa.

NACIONAL: A tko je onda naš arhitektonski Dylan?

Tako čistog lika ni nemamo, no i samo ime idućeg Titana govori za sebe i tome u prilog. Andrija Mutnjaković. Pozicionirao sam ga negdje između, ali i onkraj Elvisa Presleya i Boba Dylana, kao nešto sasvim drugačije i posebno, onkraj poznatoga, Gigant i Kolos među Titanima. Tu smo za naše prilike sasvim na skliskom terenu jer Andrija Mutnjaković je i poseban i drugačiji, a to ova ukleta sredina nikako ne voli, ne trpi, ne priznaje, ne oprašta jer je za nju to najveća uvreda. Ovo je sredina lažnih heroja, hohštaplera i fejkera, kakva je uostalom i ona sama. Naš je junak sve samo ne patvorina. Na površini ga održava samo jedno: rezilijentnost. Tamo gdje ga lupe on ojača. I dugovječnost kao jedna od njezinih najbitnijih sastavnica. Ako živiš dovoljno dugo, možda će te netko primijetiti, možda ćeš doći i u modu, reći će kolega mu akademik, pokojni Ivan Kožarić.

NACIONAL: Još su barem dva arhitekta ostala ako uzmemo u obzir da je o Viktoru Kovačiću već bilo riječi.

Da, Milan Šosterič i Nenad Fabijanić. Šosterič je Bowie, prepoznatljivost i autentičnost kroz ch-ch-ch changes. Mistik, čovjek snažne biološke energije, isposnička figura sveca s ikone, emanacija staloženosti i mira, detaljist kojega to ne ometa da vidi bīt u svako vrijeme na svakom mjestu, elegantan i u gesti suzdržan, fin, no uvjerljiv i prodoran poput njegovih famoznih zdanja, opusom gromoglasan. Nīže hitove sve jedan do drugoga, al’ ne one za jedno ljeto, već antologijske, kojima se opisuje i u kojima se ogleda njegovo i naše vrijeme.

NACIONAL: Još Nenad Fabijanić.

Fabijanić je, i bez digitalnih sinapsi, kompjuter sam po sebi. Urbana pojava i urbanotvorna osobnost koja će se u-svako-doba-na-svakom-mjestu bezrezervno posvetiti detalju. Koncept u njega ne postoji odvojen od materijalnosti. Zamisao je uvijek izrazito korposkularizirana. Integritet drži njihov međuodnos. Sve je u toj finoj napetosti. Struktura vibrira. Nije stoga ni čudno da se upravo u trenutku kad svoje zgotovljeno djelo objašnjava in-situ predsjedniku Republike događa potres u Petrinji. Kako bi se pojačao dojam.

NACIONAL: Godišnja izložba arhitektonskih ostvarenja je u tijeku, kakvi su vam dojmovi?

Ove sam godine želio sondirati situaciju iznutra, naime godinama izbjegavam prijavljivanje, no s vremena na vrijeme ipak želim vidjeti odnos tog društva prema meni. Moram reći da je moj prijezir potpuno opravdan, nemam se zbog čega ustezati.

NACIONAL: Zašto do sada nisu izvedene tipske kuće za stradalnike od poplava, potresa? Znamo da su kolege s Arhitektonskog fakulteta to već davno napravili, projekti postoje i sabrani su u Katalogu projekata obiteljskih kuća i zgrada, ali zašto za to nema sluha nadležnih ministarstava, države, županija? Mi smo danas obezglavljeni, a Vlado Antolić je još 1939. napravio i izveo tip obiteljskih kuća za Cvjetno naselje u Zagrebu gdje je prizemlje podignuto na stupove radi zaštite od Save. Mnogi su arhitekti moderne radili i kuće od drva. Sve već postoji, ali nema koordinacije i volje, zar ne?

Sve ste rekli.

NACIONAL: Šećete se stalno Zagrebom pa promatrate recentnu bezličnu gradnju sivo-bijelo-crnih kubusa po svim kvartovima. Kako nikoga nije briga što grad gubi svoja obilježja; ne čak povijesna, već urbanističko-arhitektonska? Svi kvartovi počinju izgledati vrlo slično. Kako smo na to spali, uz tobože stroge kriterije s Arhitektonskog fakulteta i bogatu, obvezujuću tradiciju hrvatske moderne arhitekture između dva svjetska rata? Je li sve samo biznis i nepoštivanje zatečene arhitektonske tradicije?

Ne treba otići dalje od Ljubljane da biste vidjeli kako to izgleda u civiliziranom svijetu. Kao da su Slovenci baštinici Dioklecijanove palače i Dubrovnika, a ne mi. Pa i jesu, budući da je to svjetska baština. Mi je očigledno nismo zaslužili. Neću upirati prstom u direktnog krivca, ionako će me zbog svega što sam već do sada izgovorio ili kamenovati ili raščetvoriti. Ili oboje u paketu.

NACIONAL: U nekoliko navrata spomenuli ste i da pišete autobiografiju. Imali ste priliku učiti o arhitekturi uživo od mnogih svjetskih doajena moderne i suvremene arhitekture, no čini mi se da se u Hrvatskoj gotovo ništa od toga nije primilo. Hoće li ton vaše knjige biti sjetan, žučan, polemičan, melankoličan?

Bit će upravo kao i ovaj intervju. To sam ja.