Ove godine navršava se 450. obljetnica Seljačke bune, povijesne bitke između hrvatskih i slovenskih kmetova i vlastelina, koja po svom obimu i značaju ide uz bok sličnim pobunama koje su se tijekom 15. i 16. stoljeća događale u srednjoj Europi. U drugoj polovici 16. stoljeća i u hrvatskim zemljama sve više je bujalo nezadovoljstvo kmetova zbog izrabljivanja i oholosti plemstva. Najlošije stanje bilo je na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu, gdje je oholi i nasilni vlastelin Franjo Tahi provodio samovolju i ugnjetavao seljake te im oduzimao prava. Povijesni dokumenti kažu da su pripreme za bunu počele već 1572., kad su Matija Gubec (pravim imenom Ambroz, rođen oko 1548.), Ivan Pasanec i Ivan Mogaić sklopili savez i osnovali neku vrstu vlade sa sjedištem u Stubici. Za glavnog vojnog operativca pobune izabran je Ilija Gregorić, koji je imao iskustva kao vojnik iz borbi protiv Osmanlija. Seljačka buna konačno je, u noći s 27. na 28. siječnja 1573., buknula na desecima vlastelinstava s obiju strana Sutle. Buna je započela žestokim napadom ustaničke vojske na Cesargrad, a završila odlučujućom bitkom 9. veljače na polju između Stubičkih Toplica i Donje Stubice. Odmazda nad poraženim seljacima bila je okrutna – većina je bila mučena, sakaćena i pogubljena na najstrašnije načine. Legenda kaže da je Gubec pogubljen na Markovu trgu u Zagrebu, 15. veljače 1573. Na glavu mu je stavljena užarena željezna kruna, a nakon toga je navodno raščetvoren.

U spomen na najznačajniju pobunu hrvatskih kmetova za pravicu, Družba vitezova zlatnog kaleža iz Donje Stubice već petnaesti put organizira povijesni prikaz Bitke kod Stubice, koji će se, nakon dviju pandemijskih godina, odigrati na polju kod dvorca Stubički Golubovec, u subotu, 11. veljače. U spektakularnom prikazu bitke borit će se 260 kostimiranih sudionika, a uz hrvatske viteške udruge sudjelovat će i slične udruge iz Slovenije, Slovačke i drugih zemalja. Manifestacija počinje okupljanjem seljačke vojske na trgu u Donjoj Stubici, nastavlja se procesijom do dvorca, a onda slijedi bitka. Sve to prate i srednjovjekovni sajam, bogata ponuda pića, hrane i suvenira te glazbeni program.

Uz Ivana Štefeka, predsjednika Družbe koji sve ove godine drži uzde manifestacije i svakako je najopterećenija i ključna osoba u organizaciji, te još nekolicine najbližih suradnika, jedan od začetnika ideje obilježavanja Bitke kod Stubice bio je Zlatko Mirt Medo, koji je prvi utjelovio legendarnog vođu zagorskih seljaka Matiju Gupca. Nakon njegove smrti tu je ulogu 2017. preuzeo Krešimir Končevski, po mišljenju mnogih, logičan nasljednik te časne uloge s obzirom na to da je od početaka bio uz manifestaciju. Nakon promotorske, menadžmentske, novinarske, glazbene i poduzetničke karijere, Končevski se pridružio ekipi novoosnovanog Radija Nacional, gdje radi kao voditelj i reporter te svojim specifičnim smislom za humor uveseljava publiku nove generacije koja sluša prvi digitalni radio s nacionalnom koncesijom.

U intervjuu za Nacional Končevski je govorio o potencijalu povijesnog prikazanja Bitke kod Stubice, ali i o problemima u organizaciji. Prisjetio se kako su prva obilježavanja Seljačke bune bila u organizaciji Planinarskog društva Stubičke Toplice, no svoj današnji oblik dobila su tek kada se u to uključila Družba vitezova zlatnog kaleža iz Donje Stubice. Podsjetio je i na važnu ulogu Muzeja seljačkih buna te Muzeja Hrvatskog zagorja i bivše ravnateljice Goranke Horjan, čiji su predanost i entuzijazam dali dodatan uzlet toj manifestaciji.

NACIONAL: Kako je započelo obilježavanje 450. obljetnice Seljačke bune ?

Započelo je već prije dva vikenda, kada smo inscenirali napad na Cesargrad, koji je prije 450 godina organizirao jedan od vođa ustanka, Ilija Gregorić, i osvojio ga. U subotu, 4. veljače, odigrali smo „puntanje kmetova“ – dakle, prikaz skupljanja kmetova i njihove pripreme za bitku. Veliko finale je u subotu, 11. veljače. Naime, 9. veljače bila je završna Bitka kod Stubice, u kojoj su seljaci definitivno poraženi. Mi prikaz te bitke uvijek organiziramo u subotu najbližu tom datumu, a ovo će biti već petnaesti put. Ove godine imamo nešto veći broj sudionika nego inače. To su sve kostimirani „statisti“ – od kojih dio njih predstavlja seljake, a dio vlastelu, odnosno vitezove. U tome sudjeluju uglavnom udruge koje se i inače bave prikazom srednjovjekovnog života. To su hrvatske udruge, kao i udruge iz okolnih zemalja. Svi oni u svojim zemljama obilježavaju neke svoje povijesne događaje, ali se za Seljačku bunu okupi najveći broj njih i u tome zajednički sudjelujemo.

NACIONAL: Kako se podijelite – tko će biti kmet, a tko vlastelin? Imate li vremena za vježbu, probu?

Lako se podijelimo, jer mogu iz iskustva reći da smo mi i Slovenci skloni seljacima, dok su ovi iz srednje Europe skloniji vlasteli. Oni su prilično dobro obučeni i opremljeni i zato su obično u ulozi vitezova, odnosno vojske. No ne vježba se puno jer većina ljudi dolazi ili dan prije ili na sam taj dan. Postoji ogledni scenarij po kojem se ravnamo i kojeg se moramo držati. Budući da se radi o masi ljudi, mi smo čak razmišljali o tome da pozovemo nekog profesionalnog režisera, no nažalost, nismo mu u stanju pružiti adekvatnu logistiku i opremu. Osim toga, on bi sigurno trebao čvrst scenarij i više proba, a mi za to jednostavno nemamo novca. U ovim bitkama ima dosta spontanih radnji na licu mjesta. Svaki put je drugačije, u čemu i jest čar cijele priče. Zato uloge Tahija i Gupca igramo kolega Zdravko Grabušić i ja, koji jesmo glumački amateri, ali smo sposobni na licu mjesta izmišljati dijaloge.

NACIONAL: Kako onda zvuči taj dijalog između Tahija i Matije Gupca i kako se pripremate?

Nema tu pripreme. Onaj tko ne osjeća karakter uloge u sebi i tko ne može spontano sudjelovati u prikazanju pobune i ustanka, ne može to ni raditi, a ja sam prvi takva osoba kojoj se ne daju tako lako začepiti usta. Treba se samo prebaciti u to povijesno vrijeme. Sve ostale frustracije ionako su iste. Zdravko Grabušić i ja imamo puno iskustva u javnim nastupima. Postoji dijalog ukomponiran u prikazanje bitke, koje traje oko sat i pol, imamo pregovore, pa napad, obrane i sukobe. No treba imati na umu da to nije komedija ni parodija iako bi možda najlakše bilo od toga napraviti parodiju. To je bila ogromna tragedija za seljake i tako mi to želimo prikazati. Želimo publici prenijeti mučnu atmosferu tog turobnog vremena, kako bi današnji ljudi mogli shvatiti koliko su tada seljaci bili jadni i koliko je njihova muka bila teška. Želimo da osvijeste žrtvu tih ljudi koji su bili u stanju izložiti se pogibelji i mučenjima da bi ostvarili svoja prava. Oni su išli na sve ili ništa, znali su da ih čeka smrt u najgorim mukama ako izgube, ali su usprkos tome krenuli u neravnopravnu bitku. Bila je to ogromna volja i sloga tih seljaka. Ali ujedno je to bezvremenska tema – jer uvijek je bilo i bit će potlačenih i onih koji ih beskrupulozno iskorištavaju.

NACIONAL: Koliko je stvarna ta tučnjava?

Ljudi koji su uigrani i imaju opremu, oni se stvarno tamo mlate. To su inače članovi udruga koji sudjeluju u viteškim turnirima i imaju izvježbane dvoboje mačevima, i to pravim mačevima, koji su jako teški. To nisu neki rekviziti i iako, doduše, nisu nabrušeni, prilično su opasni. Tako da je znalo biti i nekih povreda, srećom, ne ozbiljnih. Dobiti takvim mačem po glavi, bez adekvatne opreme, bilo bi fatalno.

NACIONAL: A seljaci? Kakvo je njihovo oružje?

Pokušavamo maksimalno detaljno simulirati tu bitku i imitirati kostime seljaka, kao i njihovo oružje – a to je uglavnom bio alat kojim su inače radili i koji im je bio pri ruci – vile, kose, sjekire, onako kako to opisuju povijesni zapisi za koje znamo. Pretpostavljam da su vile bile najpogodnije jer su na dugom štapu, a i lako rade rupe u tijelu.

Kostimirani statisti od kojih dio predstavlja seljake, a dio vlastelu, dolaze uglavnom iz udruga koje se bave prikazom srednjovjekovnog života. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Na kojim zapisima vi temeljite svoj prikaz Bitke?

Koriste se svi dostupni izvori i njihova interpretacija. U principu, mi slijedimo saznanja povjesničara koji su istraživali Seljačku bunu. Zapisi iz tog 16. stoljeća čak su namjerno uništavani, kako se za Seljačku bunu po mogućnosti ne bi ni znalo. Međutim, postoje i nalazi kostura tamo gdje su bile masovne egzekucije seljaka, ali postoje i velike rupe u povijesnim interpretacijama. Mi ih zato u prikazima nastojimo popuniti nekim logičnim radnjama, za koje pretpostavljamo da su se događale.

NACIONAL: Starije generacije odrasle su uz mit o Gupcu iako se postavlja pitanje je li on postojao?

To je teško pitanje jer se puno toga temelji na usmenoj predaji i legendi. U priči o njemu ima puno kontroverzi ako se pitaju povjesničari. On se zapravo zvao Ambroz, bio je iz sela Hižakovec i navodno je imao samo 25 godina kada je poveo bunu. Ima različitih tumačenja o tome kako je on stvarno završio i nije sigurno da je bio okrunjen užarenom krunom na Trgu sv. Marka. Ne znam postoje li zapisi o pogubljenjima iz tog vremena i može li se to dokazati, je li to autentično ili nije, ali činjenica jest da je ta legenda ostala u sjećanju 450 godina. Zabilježena je i u književnosti, u slikarstvu i na filmu i bez obzira na činjeničnu točnost nekih detalja o sudbini Matije Gupca, ona je u narodnoj svijesti ostala simbol otpora seljaka, odnosno, pobune potlačenih protiv nepravde feudalaca. Većina ljudi danas to promatra iz nekog nacionalnog aspekta, međutim, to je bila klasna borba. Razlika između Seljačke bune i tadašnjih bitaka bila je u tome što je većina bitaka na ovim prostorima bila protiv turskih osvajača, u obranu teritorija. No ovo je, čak i u takvom vremenu, bila socijalna borba. Fascinantno je kako su se seljaci u to vrijeme uspjeli organizirati – bez medija, bez komunikacija, bez tehnologije – u prilično respektabilnu vojsku. Ta zadnja, odlučujuća bitka, koja je trajala otprilike četiri sata, mogla je lako prevagnuti u korist seljaka i zadati prilične glavobolje i vlasteli i tadašnjem banu.

NACIONAL: No Franjo Tahi je povijesna figura…

Da, o njemu ima puno više povijesnih zapisa, što je i logično. On se na prilično čudne načine domogao tog imanja na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu i zapravo je bio uzurpator koji se zamjerio i brojnoj vlasteli. Tako da to nije bila samo pobuna seljaka, već je pretpostavka da je u tome bilo i dosta utjecaja plemstva i njihovih međusobnih obračuna. Postoje i dokumenti iz kojih se to može vidjeti. Međutim, imao je podršku vlasti jer je bio vođa koji se dokazao u borbama protiv Osmanlija. Imao je dosta jake političke veze, a bio je i šogor Zrinskog jer je oženio njegovu sestru Jelenu. Uostalom, ništa se nije promijenilo sve do danas. I danas svjedočimo tome da slične uzurpatore protežiraju njihovi politički zaštitnici.

NACIONAL: Pa Zagorci su se uvijek bunili!

To je istina i zato je naš poklič: „Buna traje!“ Autor mu je Tomislav Horjan, naš suradnik i kolega iz Hižakovca, rodnog mjesta Matije Gupca. S druge strane, nitko nema više ulica i trgova, i u Sloveniji i u Hrvatskoj, od Matije Gupca. Ova petnaesta manifestacija još je bolje organizirana i uzdignuta na višu razinu, uz pokroviteljstvo Predsjednika Republike. To je jedno priznanje samoj manifestaciji. Treba podsjetiti na to da je na 400. obljetnicu Seljačke bune pokrovitelj bio predsjednik tadašnje SFRJ Josip Broz Tito, koji je osobno nazočio proslavi i otvaranju Muzeja seljačkih buna i otkrio Augustinčićev spomenik Matiji Gupcu i Seljačkoj buni. Augustinčić je bio umjetnik svjetskog glasa, a spomenik je monumentalan. Na Buni se tada nije štedjelo…

NACIONAL: A snimljen je i film.

Da, snimljen je film u režiji Vatroslava Mimice, raskošne produkcije, u kojem su igrala najveća imena jugoslavenske kinematografije. Gupca je igrao Fabijan Šovagović, a Tahija Pavle Vujisić.

NACIONAL: No to je bilo i u skladu s jugoslavenskom ideologijom klasne borbe radnika i seljaka protiv feudalaca i eksploatatora. Možda je i to razlog zbog kojeg Hrvatska nije željela obilježavati te obljetnice.

Razloga po meni ima više. Kod nas se većini stvari traljavo pristupa. Tamo gdje nema osobnog interesa, ništa se i ne radi. Sve je prepušteno entuzijazmu pojedinaca. Drugi razlog je taj što Zagorje često nije bilo politički kompatibilno s ostatkom Hrvatske. Po tome smo bili u drugom planu čak i za vrijeme Tuđmana, koji je bio Zagorec. A treći problem je u tome što političari tu nikada nisu glavne zvijezde. A kada toga nema, onda je i njihov interes manji. Mi bismo htjeli da se ova manifestacija nastavi održavati u budućnosti i da je preuzmu mlađe generacije. Bilo bi šteta da se to ne nastavi, a to će biti teško bez podrške lokalnih i državnih institucija, kakvi god da svi mi entuzijasti bili.

NACIONAL: Bili ste s izaslanstvom kod predsjednika Milanovića – hoće li doći na uprizorenje Bitke?

Obećao je, nadamo se da će doći. Naša ideja je bila da dođe sa slovenskom predsjednicom Natašom Pirc Musar. Naime, za vrijeme Seljačke bune nisu postojale granice između Slovenije i Hrvatske kakve danas imamo, Sutla je bila simbolična granica, sve ostalo bila su vlastelinstva, a kmetovi su se borili zajedno. Sada je Schengen opet izbrisao te granice. Međutim, slovenska predsjednica već je prošloga tjedna bila na Pantovčaku tako da sumnjam da će doći u Stubicu. Šteta!

NACIONAL: Postoji li podrška lokalne vlasti i politike ovoj manifestaciji? Kako je sa Županijom?

Lokalna vlast sve više se uključuje jer su interes građana i posjećenost veliki, a državna vlast, osim spomenuta pokroviteljstva Predsjednika i saborskog zastupnika Siniše Hajdaša-Dončića koji nam je osobno uvijek spreman izaći u susret, uopće nije uključena. Inače, sve to godinama ovisi prvenstveno o entuzijazmu udruga i volontera koji žele njegovati tu tradiciju i sjećanje na Bunu. Žalosno je da se takav događaj – koji je, po svojim odjecima, jedan od najvećih u našoj povijesti – ne obilježava i službeno, uz potporu državnih institucija i što se ne internacionalizira. Županija nas podržava, ali te procedure i natječaji za dobivanje financijske potpore prilično su komplicirani i često su prepreka. Sama manifestacija već je toliko narasla da ju je teško i logistički pratiti. Broj posjetitelja popeo se na preko 20 tisuća u jednom danu. To je zahtjevna organizacija koja zadaje glavobolje gradonačelniku Stubice, a s druge strane, otvara priliku i za turizam i za promociju stubičkog kraja. Ima zemalja koje takve stvari jako dobro znaju iskoristiti.