Iza Krešimira Dolenčića, kazališnog redatelja koji se podjednako dobro snalazi u režiji drama i opera, kao i velikih društvenih i sportskih događaja, tridesetogodišnja je uspješna karijera tijekom koje je postavio pedesetak dramskih tekstova i 35 opera na kazališnim scenama Hrvatske, Slovenije, SAD-a, Njemačke, Velike Britanije i Kine. Predaje na Akademiji dramskih umjetnosti, a radio je i kao predavač na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te Rice Universityju u Houstonu i Trinity Collegeu of Music u Londonu. U njegovoj režiji 2012. otvorene su i Azijske igre na pijesku u Omanu. Deset godina bio je ravnatelj Dramskog kazališta Gavella, bio je intendant Dubrovačkih ljetnih igara, a u Hrvatskoj je režirao u svim većim kazališnim kućama, kao i na svim značajnijim festivalima. Na međunarodnom festivalu u Šangaju 2000. režirao je Verdijevu ‘’Aidu’’, operu s 2300 sudionika, a 2003. to je ponovio u Pekingu, što je bila najveća operna predstava svih vremena. Dobitnik je brojnih nagrada, između ostalog i Europske udruge festivala za mlade umjetnike Denis de Rougemont 1994.

Trenutačno priprema niz novih kazališnih predstava, ali i otvorenje Univerzijade 2016. koje će, nada se, iznenaditi i njega samoga. Uz sve to, godinama s velikim entuzijazmom režira i godišnje školske predstave SUVAG-a. Nakon jedne probe u Gavelli dao je intervju za Nacional, u kojem je objasnio zašto je dao ostavku u Odboru za kulturu HDZ-a i potpisao peticiju Kulturnjaci 2016. protiv imenovanja ministra kulture Zlatana Hasanbegovića.

NACIONAL: U odnosu na sve što se posljednje vrijeme događa na kulturnoj, političkoj i javnoj sceni, čini se da se za većinu ljudi iz kulture nekako zna kojoj strani pripadaju, čak i ako se o tome nisu javno deklarirali. Trebaju li se umjetnici i ljudi koji se profesionalno bave kulturom i imaju određeni renome, politički angažirati?

Ta priča oko strana mogla bi se definirati kao hrvatska autoškola – prva lijevo, druga desno, treća valjda opet lijevo. Tu se zapravo zaustavlja odgovor što znači politički angažman u Hrvatskoj, da ne širimo temu. Znači li to da moraš pripadati opciji kakvih u Hrvatskoj zapravo više nema jer se sve svodi na raspravu gdje si bio ’41., ’45. ili ’91? Zanimljivo je kako je ’71. nekako ispala iz tog pitanja. U tom smislu sve je postalo ridikulozno i suludo. Kulturnjaci su se prisiljeni izjasniti pa se važe što su rekli i mislili, a u svemu tome izgubila se temeljna i točna pozicija kulturnjaka u politici. A to je jedan vrlo ozbiljan, radikalan centar, u zagradi “ne bu mene niko jebal!”. To znači uzeti sve što ljevica sa sobom nosi jer su to vrijednosti koje svatko tko je završio ikakav fakultet mora usvojiti: socijalna pravda, jednakost, mir, poštovanje svačijih interesa i različitosti, nacionalnih, religijskih i seksualnih. O tome nemamo što razgovarati. A s druge strane poštovanje tradicije, nacionalnih i kulturnih vrijednosti i osjećaja, kao i svega onoga što naša tisućljetna povijest sa sobom nosi. Ja to imam ugrađeno u sebi. Kultura bi trebala uzeti s jedne i s druge strane ono što ti pripada kao kulturnjaku ili umjetniku. U Hrvatskoj kulturnjaci, ako žele, neka se politički angažiraju, ali radio sam i radit ću predstave s ljudima najrazličitijih pogleda, nacija i vjera. I nikada mi to nije bilo važno i neće. Politički angažman podrazumijeva jedan drugačiji kontekst. Bez agresije i mržnje, s traženjem vrijednosti koje su ljudske, duhovne, u skladu s čovjekovim mjestom u svemiru.

NACIONAL: Često su vas optuživali da ste režimski režiser za parade, inauguracije i sprovode, kada god je HDZ na vlasti. Kako odgovarate na te optužbe?

Ja zapravo nikada nisam živio u Jugoslaviji. Odgojen sam tako da mi ta država nikada ništa posebno nije značila i ne osjećam nostalgiju za njom, a ni za petokrakom. Moja uža i šira obitelj svojedobno je dosta nastradala u toj državi, da ne spominjem neke ružne događaje koji bi me stavili u poziciju žrtve, što doista nisam. U tom smislu, taj trenutak 90-ih i uspostave hrvatske države, osobno mi je jako puno značio. On je tada bio maksimalno romantičan, ja sam ga tako doživio i dan-danas ga tako pamtim. Devedesete godine dočekao sam s velikim elanom u kazalištu Gavella koje sam tada vodio. Obnovio sam ga uz pomoć grada i tada su se radile neke odlične predstave koje su režirali redatelji iz Europe. S druge strane sam s velikim entuzijazmom sudjelovao u onome što se zvalo stvaranje hrvatske države. U tom trenutku nisam dvojio oko svojih načela i uvjerenja, a pritom od toga nisam zaradio niti sam dobio neke funkcije, dionice, nadzorne odbore ili nešto slično. Niti sam to tražio. Tada se objašnjavalo da sam ja desno orijentiran zato što sam režirao “Brezu”, “Dunda Maroja”, “Zrinskog”, “Eru s onog svijeta”. Ne žalim zbog toga što sam na to sve pristao. Ali ono što je umjesto brojnih predstava koje sam radio izašlo u prvi plan, bile su režije velikih događaja, poput vojne parade na Jarunu. Ja to i danas smatram važnim trenutkom, zato što je ona održana neposredno prije Oluje i imala je svoju jasnu svrhu, a to je pokazati snagu Hrvatske vojske. To je zapravo bila jedna obavještajna akcija koja je ispunila svoju zadaću. Napravio sam je najbolje što sam mogao.

NACIONAL: Sjećam se kad ste dvaput vraćali MIG-ove.

Da, da naprave još jedan krug kako bi se činilo da ih ima malo više. Usput, bilo ih je više nego danas. Čak su mogli i letjeti. Naravno, na vlasti je bio Franjo Tuđman i HDZ i tako sam proglašen državnim režiserom. Ali ja te stvari znam dobro raditi. Radim ih s veseljem, kao i opere i druge masovke koje sam režirao. Inaugurirala me zapravo Univerzijada 1987., kada sam bio asistent Ivici Boban, Magelliju, Šparembleku i Freyu. Nimalo ne žalim zbog tadašnjeg angažmana, iako danas sigurno više ne bih režirao vojnu paradu. Nedavno su me prozvali u Haagu zbog jednog intervjua u Danasu 1991. U njemu sam dosta žestoko opleo po tadašnjem Ministarstvu kulture, ali i po agresoru. To je doba kada su poginuli neki moji prijatelji i izrekao sam neke riječi na koje nisam ponosan. Već sam izrazio svoje žaljenje zbog toga, ali da dvadeset i nešto godina kasnije to netko izvlači u Haagu, to nema smisla. Ali usprkos svemu, ja se nikada nisam osjećao kvalificiranim nacionalistom, ili profesionalnim Hrvatom, protohadezeovcem ili ičim sličnim. Ta romantičarska Hrvatska koja vjerojatno ni ne postoji, neka je Hrvatska koju smo sanjali još u našoj Klasičnoj gimnaziji. Ta priča o domovini, slobodi i toleranciji napisana je u našem udžbeniku iz latinskog za prvi razred gimnazije. To je urbani san o Hrvatskoj koji je sigurno različit od ruralnog. To je ta građanska Hrvatska koju ja jako volim, to je moj život i zato se danas u njoj možda više najbolje ne snalazim. Režirao sam i Tuđmanov sprovod. Da, jesam. To je trebalo napraviti, nije postojao nikakav državni protokol za takvu priliku i ja sam pokušao primijeniti svoje iskustvo iz svega što sam dotad radio, da napravim nešto što će imati dignitet. Napravio sam to bez trunke zadrške. Na cijele te svoje devedesete u kazalištu i odnosu prema ljudima i svemu sam ponosan. Bilo je tu desetke predstava i projekata. A ovo sada je i zadnji put da u nekom razgovoru o tome govorim, jer je brojka već sigurno troznamenkasta.

NACIONAL: Zašto se režirali inauguraciju predsjednice Kolinde Grabar Kitarović?

Isto s velikim entuzijazmom. Želio sam donijeti optimizam, najaviti promjenu, donijeti sreću i veselje. Mislim da sam u tome uspio, to je dobro ispalo.

NACIONAL: Ali s takvim imidžom iznenadili ste dio hrvatske kulturne javnosti kada ste s još 1800 kulturnjaka potpisali peticiju protiv imenovanja ministra kulture Zlatana Hasanbegovića. Rekli ste da se osjećate prevareno. Znači li to da su u predizbornim križaljkama bila izgledna neka druga imena?

Nemam legitimitet govoriti o predizbornim križaljkama jer me to nikada nije zanimalo. Zato što su na kraju hranidbenog lanca uvijek sumnjive stvari. Ili je novac, ili je moć, ili je vlast, ili nešto što ne pripada mojim kategorijama razmišljanja. Znam samo da su ljudi u tom Odboru za kulturu radili predano preko godinu i pol dana. Ja zapravo i nisam bio član tog Odbora, odnosno jesam, ne izvlačim se, ali moje članstvo trajalo je formalno mjesec i pol dana, iako nisam bio ni na jednom sastanku. Nisam radio na njihovu programu, ali sam želio pomoći.

NACIONAL: Zašto ste uopće bili član tog Odbora? Što vas je motiviralo?

Mislio sam da će udvostručiti novac za kulturu. Da će umjesto 0,49 posto doći barem na 1 posto. To bih uvijek potpisao, a to je bilo sigurno obećano. Da će za godinu dana doći na 1 posto, a za dvije godine na 1,5 posto, a to je tri puta više od onoga što je postojalo dotad. I zato sam rekao: u redu, podržavam, može. Pomoći će stotinama ljudi koje znam i koje treba zaposliti, bit će novih kazališta. Bit će novca za nezavisne grupe, maknut ćemo se od ideje da kultura mora biti tržišna i mora zarađivati. Tako sam ja to shvatio. A na kraju smo dobili 0,47 posto. Kako se ne bih osjećao prevareno?

NACIONAL: Je li članstvo u tom odboru bilo i odraz nezadovoljstva radom ministrice Andree Zlatar Violić i stanjem koje je ostavila u Ministarstvu?

Djelomično da. Ja sam bio veliki zagovornik njenog postavljanja na mjesto ministrice. A kako ne bih i bio? Na žalost, to nije dalo bogzna kakve rezultate. Ono što su imali Antun Vujić i Božo Biškupić, a to je ustrojeno Ministarstvo, na žalost je dovedeno u kaos. To je i jedan od razloga zašto sam dao ostavku na mjesto intendanta Dubrovačkih ljetnih igara. U mandatu bivše ministrice mnogo toga bilo je prepušteno slučaju, dogodilo se svašta i jedan dio ovoga što se danas događa baštinimo otada. Nastao je kupus i u financiranju i lijevih i desnih, i nezavisnih i zavisnih medija. Stvoren je voluntarizam koji se nije smio dogoditi.

NACIONAL: U Odboru za kulturu HDZ-a bilo je mnogo respektabilnih imena iz kulture koja bi bila prihvatljiva na ministarskom mjestu ne samo kulturnoj, nego i široj javnosti? Zašto ih onda prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko nije imenovao?

Pitam ja vas. Ja još uvijek ne znam zašto. Ne znam zašto su ti ljudi izgubili godinu i pol dana i pisali programe. Ne znam zašto je to tako i što je u jednom trenutku prevagnulo. Doduše, mislim da teorije urote nisu samo teorije, možda iza svega toga stoji jedan puno veći plan. Državu sigurno ne vode stranke i strančice, nego interesi krupnog kapitala. Ako dječici daš loptu da se igraju na livadi s 0,47 posto proračuna za kulturu, pa ih pustiš da se zbrajaju i prozivaju tko je nosio kakvu kapu, dotle se iza toga vode pravi poslovi, veliki ugovori se potpisuju, ide TTIP, kupuju se avioni, vrte se velike brojke i veliki dečki vode igru. To jedino tako mogu objasniti.

NACIONAL: Jeste li bili na nekom prosvjedu protiv ministra Hasanbegovića? Pojedini portali su objavili da ste se pojavili skriveni pod kapuljačom?

Nikad čuo da je to objavljeno. Nisam bio na nijednom. Ja sam protiv takvih skupova i smatram da su oni kontraproduktivni te da ništa ne znače. Oni samo navuku stotine tisuća anonimnih hejtera koji nas bombardiraju po portalima i u komentarima pišu nezamislive stvari. Ne volim te ulične decibele, vrlo često su samo hrana za ono protiv čega viču.

NACIONAL: Ali na čelu tih skupova bila su mnogi poznati umjetnici, poput Urše Raukar ili Dunje Vejzović koji su svojim imenom stali u obranu nekih kulturnih i građanskih vrijednosti.

Jesu. Ali izaći i galamiti nije moj stil. Iako sam bio na prvom Gay Prideu s mojom kćeri koja je tada imala dvije godine i bacali su kamenje na nas. Sad mislim da više ne trebam ići na Gay Pride i slične stvari. To sam odradio.

NACIONAL: Nakon što ste s većinom članova Odbora za kulturu HDZ-a dali ostavku na članstvo, on je prestao postojati. U međuvremenu nije osnovan novi, ali se zato hrvatska kulturna javnost digla protiv kontroverznih odluka novog ministra Hasanbegovića. Kako ocjenjujete situaciju dva mjeseca kasnije?

Osjećam knedlu u grlu zbog svega, zato što na dnevnoj bazi moram razmišljati o nekom portalu, civilnoj udruzi, mediju koji nisu dobili novac i imati neki krivi odnos prema tome, ponovo se “očitovati”, iscrpljivati se u peticijama, a kako rekoh, ozbiljne stvari idu ispod stola. Nisam pretjerani ljubitelj Slavoja Žižeka, ali nedavno je u Mariboru rekao jednu zanimljivu stvar. A to je da bi intelektualci danas o nekim stvarima trebali prestati razgovarati. Ako mi danas stalno potežemo pitanje o tome tko je 45. pobijedio ili izgubio, onda o tome počnemo beskrajno razgovarati i dolazimo do nekih bijednih kompromisa koji ponižavaju sve u tom razgovoru. Ja zaista čekam da to prestane. Puna su nam usta fašizma i antifašizma. Smatram da su to potpuno krivi pojmovi za ono što se danas događa. To možemo baciti u smeće. Nikako da taj Drugi svjetski rat završi u Hrvatskoj. Kad pogledam komentare na portalima, poput onoga “Deri Hasane, samo ti njima skidaj!”, valjda se to odnosi i na mene. Valjda sam i ja jedan od tih parazita na državnom proračunu koji cijeli život uzima nezasluženo novac. To najbolje ocrtava atmosferu koja je zavladala. Da je barem netko pokazao interes da primi nekoga od onih 1800 potpisnika peticije i pokušao razgovarati. Mene nitko iz Ministarstva nije kontaktirao, a vjerojatno i neće. I ne treba.

NACIONAL: Kako komentirate ukidanje financiranja Zareza, manjinskih glasila poput Edita i smanjivanje proračuna za festivale poput Ulysses teatra, Subversive film festivala, Dubrovačkih ljetnih igara i Svjetskog festival kazališta?

I koliko se tu točno zaštedjelo? Želio bih vidjeti tu brojku. Ekipa za koju sam ja potpisao, a to je HDZ, obećala je da će proračun biti 1 posto i da će svi ovi koje ste nabrojali dobiti više novca. Potpisao sam da svi oni skupa dobiju dvostruko. Ja sam profesor na kazališnoj akademiji i želio sam da ti moji klinci dobiju priliku da rade predstave. To da smanjuju novac za slobodne umjetnike!? Pa gdje da ti mladi ljudi počnu? Koja je to vrsta uštede? Da ne spominjem reduciranje novca za književne sajmove, kao što je onaj fantastični u Puli, pa Interliber, smanjivanje novca za znanost i obrazovanje, to je strahota i užas. Jedna moja prijateljica ekonomistica dobro je rekla: ne treba ukidati i smanjivati, nego samo uvesti uredno, državno knjigovodstvo koje bi onda pokazalo točno stanje. Jer ovako svatko iznosi svoju priču koja, naravno, eskalira do sukoba.

NACIONAL: Koji je motiv tom ukidanju sredstava, je li to osveta nezavisnoj i alternativnoj sceni te nepodobnima?

Osveta je riječ koja podrazumijeva neprijatelja i inteligenciju. A sve se bojim da se radi o gluposti. A to je, kako kaže Cyrano de Bergerac u svom zadnjem monologu, kad umire, lubanja mu je pukla i obračunava se sa svim avetima prošlosti, pa kaže: A evo i tebe, gluposti!! Ne mogu vjerovati da živimo u takvom svijetu u kojem, ako te netko kritizira i priča loše o tebi, ti skidaš proračun i ukidaš mu financiranje.

NACIONAL: Nije nikakva tajna da niste u dobrim odnosima s redateljem Oliverom Frljićem koji vas je, s dosta drugih kolega iz kazališnih krugova poput Mani Gotovac, Slobodana Šnajdera i Snježane Banović grubo kritizirao u jednoj od svojih predstava i stavio vas na gaće glumaca. Ali bez obzira na to, kako komentirate napade ministra Hasanbegovića na Frljića i smanjivanje proračuna riječkom HNK?

Slobodan Šnajder, kojeg cijenim, bio je dvaput na gaćama, a ja samo jednom. To nije u redu. Šalu na stranu, čuo sam da je Frljić, eto, napravio i zanimljivu predstavu “Julije Cezar” u Rijeci. Ipak, želio bih razdvojiti te stvari. Sve što se događa oko Frljića je PR projekt koji se zove Oliver Frljić i koji nerijetko afirmira baš one vrijednosti protiv kojih se on žestoko bori. Ja ne želim sudjelovati u tom marketinškom projektu. Baš me briga. A gesta smanjivanja proračuna u rijeci “ad hominem” je loša za koga god to bilo. Inače, divno je to što će jedan hrvatski grad postati europska prijestolnica kulture i treba pomoći Rijeci na sve moguće načine. Rijeka može napraviti fenomenalne stvari. Poštujem članove tog tima, na primjer arhitekta Idisa Turata i umjetnika Slavena Tolja jer rade zanimljive stvari.

NACIONAL: Osim što je svojom kontroverznom prošlošću i izjavama iziritirao veći dio hrvatske javnosti, ministar Hasanbegović pridonio je stvaranju slike neofašističke Hrvatske na međunarodnoj sceni koja nam šteti i o kojoj su pisali i strani mediji. Zašto Karamarko i dalje ustraje na ministru koji se nikada nije bavio kulturom? Jeste li ga pitali?

Nisam. Ja zapravo i ne poznajem Karamarka. Odnosno, znamo se na dobar dan. Opet se vraćamo na ono pitanje zašto je postavio tog ministra ako je unaprijed znao što će se dogoditi. Kome to koristi da je Hrvatska jedna mala prozivana zemlja koja je duboko podijeljena, u kojoj se zbrajaju žrtve iz 41. i 45, je li to zapravo ono što nekome treba? Pa opet ti pojmovi “fašizam”, “neofašizam”, “antifašizam”. Etiketiranje i prozivanje. Ako se još dodatno smanji novac za znanost i obrazovanje, onda se stvarno počinješ pitati nije li to dio nekog šireg plana. Nakon velikih govora o tome da trebamo postati zemlja znanja, dolazimo na to da trebamo ostati zemlja srednje stručne spreme, kulena, špeka, pršuta, klapa, zgodnih cura, finih nekretnina, čistog mora, mala zemlja za veliki odmor. U feudalnom sistemu u kojem očito živimo, to je očito europska ideja Hrvatske. Treba nas što više pacificirati, pa da se moramo ispričavati sljedećih deset godina. Tako da nikada ne postanemo neki faktor. Ja doista ne mislim da je ovo neka stihija.

NACIONAL: Anja Šovagović Despot napisala je odlično otvoreno pismo Karamarku u kojem je, između ostalog, rekla da ne zna način na koji bi novom ministru kulture savjetovala kako prikazati uspješnim najneuspješniji proračun za kulturu u povijesti Hrvatske. Bi li ona bila dobar izbor za ministricu?

Da, napisala je odlično pismo u kojem je dala do znanja da je duboko povrijeđena. Bi li ona bila dobra ministrica kulture, to ne znam jer nisam čitao njen program. Ali da je ona osoba koja poznaje kazališta u Hrvatskoj zato što je u svima igrala, da poznaje ljude iz svijeta filma i glazbe u Hrvatskoj i da dolazi iz miljea u kojem je cijeli život okružena kulturom, to su činjenice. Zbog svega toga sigurno bi mogla nešto napraviti. Ali cijela ova rasprava je besmislena jer njen uvjet je bio 1 posto proračuna za kulturu. Bez toga ništa. Već je ta premisa bila dobra. Da je bilo po njenom i da se udvostručila cifra u proračunu, to bi bilo dobro. U tom slučaju ona bi bila dobra ministrica kulture.

NACIONAL: Što kažete na najave da će se u budućnosti snimati samo domoljubni filmovi i da će HRT biti u službi domoljublja? Postoji li domoljubna i nedomoljubna kultura?

To je strašno glupo. Ja upravo radim sa svojim studentima “Julija Cezara” Williama Shakespearea. Bit će to sasvim domoljubna predstava. Doduše, ne znam što točno znači domoljubno u tom kontekstu. Znači li to da netko treba preformatirati svoj život i rad da bi bio domoljuban? Što je točno domoljubno? Je li Nikola Šubić Zrinski domoljuban, a Šostakovič nije? Postoji “kultura” kojoj je cilj ocrniti, izvaditi iz konteksta, politički obojiti, prokazivati i progoniti svakoga i sve što nije u onom kontekstu “autoškole” s početka našeg razgovora. I s tzv. lijeve i desne strane imamo svakodnevnih besmislica o tome. Kako me to ne zanima, tako ne znam ništa o domoljubnoj i nedomoljubnoj kulturi. Sve što radim onako kako jedino mogu i znam, ocjenjujem domoljubnim. Što uz Zajca i Gotovca uključuje i Molièrea, Becketta, Shakespearea, Monteverdija, otvaranje Europskih sveučilišnih igara i Zagrebačke vremeplovce.

NACIONAL: Kako komentirate situaciju na HRT-u?

Pa i prije četiri godine su smijenili gomilu ljudi, a sve je zapravo vezano uz informativni program koji me uopće ne zanima. To da nismo snimili desetke djela iz hrvatske književnosti, da se predstave ne snimaju, da su obrazovni i dječji program nevažni, to nije važno. A ovo drugo meni doista i nije važno. Ali se zato rado sjećam Televizije Zagreb po domoljubnim projektima. Snimala je hrvatsku baštinu, domaće ozbiljne serije i dokumentarce i ulagala u obrazovni program. Sjećam se fantastičnih dječjih programa. Nije im bilo konkurencije na daleko. Pazilo se na hrvatski jezik, zabavne emisije su bile naše… Eto ti domoljublja.