Novi naslov zagrebačkog Gradskog dramskog kazališta Gavelle, u petak premijerno postavljena povijesna drama “Kralj Rikard III.” Williama Shakespearea, filmski je ispričan politički triler koji u suvremenom čitanju redatelja Aleksandra Popovskog kroz lik kanonskog zločinca beskompromisno razotkriva svevremensko licemjerje inherentne ljudske želje za vlašću i vladanjem.

Komprimirajući najopsežnije djelo Shakespeareova opusa na kraće epizode, iz kompleksnog predloška koji obuhvaća ne samo krvavi put do krune vojvode od Gloucestera, kralja Rikarda III., posljednjeg engleskog suverena iz kuće York, već kroz brojne reference i odnose među likovima zadire duboko u prošlost borbi za prijestolje poznatijih kao ‘Ratovi dviju ruža’, Popovski je napravio posve suvremenu, fabularno destiliranu predstavu, fokusiranu na čovjeka kao pokretača društvenih i političkih zbivanja, time i jedinog odgovornog za posljedično stanje čitavoga društva.

Predstava se igra u novome prijevodu Andyja Jelčića, koji je također u cijelosti suvremen, a koji nije izgubio bogatu poetičnost Shakespeareove rečenice.

Rikard je, barem u Shakespeareovoj drami, tiranin i ubojica, beskompromisni manipulator vođen infantilnim porivima proizašlim iz fizičkog osjećaja nedostatnosti – jer on je djelomični invalid, nakaza, kako se sam sebi obraća. U temelje tog lika autor je upisao nebrojene mijene, koje skreću i usmjeravaju tijek dramske strukture čitave priče.

Igra ga Ozren Grabarić, uvjerljivom glumačkom kreacijom čovjeka koji je istodobno nevjerojatno lucidan u monološkim promišljanjima o sebi, i zlobno mahnit u interakcijama s drugima.

Njegov je Rikard kompleksan ljudski proizvod: on je prijetvoran kad treba biti prijetvoran, blag kad treba biti blag, surov kad treba biti surov, strastven kad treba biti strastven. Rikardova tiranska osobnost proizlazi iz djetinje želje za prihvaćanjem – tako je i Grabarićev Rikard gotovo dječje blag i mio u svojim manipulacijama; on je nikada do kraja odrastao polučovjek.

Ta glumačka igra s ulogom, koja grotesknu šepajuću nakazu sasušene ruke i čudno izobličenih usta suvereno transponira na pozornicu tijekom gotovo trosatne predstave, oduševila je premijernu publiku Gavelle, koja je Grabarića te čitav autorski i glumački tim ispratila ovacijama.

Iako se “Rikard III.” temelji na povijesnom predlošku o makijavelističkom usponu na vlast i dvogodišnjoj vladavini toga kralja, posljednjega iz kraljevske kuće Plantagenet, nakon čega se na prijestolje uspinje kuća Tudor, sama Shakespeareova drama u mnogočemu se odmiče od stvarne povijesti, a i sam Rikard prikazan je daleko krvoločnije nego je u stvarnosti bio.

Da bi se gledalo i razumjelo sve odnose i implikacije odnosa između šezdesetak likova uključenih u radnju izvornoga “Kralja Rikarda III.”, odnosno, da se ne bi posve izgubilo u njima, publika mora ipak donekle poznavati englesku povijest.

No, najnovija Gavellina produkcija nije engleska povijesna drama, već je pažljivim rezanjem, komprimiranjem i izoliranjem njenih ključnih elemenata napravljena posve nova, moderna predstava koja se kroz epizode ubojstava, bratoubojstva i krvoprolića, sublimacije žena, manipulacije ljudima i informacijama s ciljem izvrtanja stvarnih činjenica i događaja, u osnovi bavi tragedijom ljudskoga stanja danas.

Povijesna pozadina gledatelju je ponuđena u obliku teksta projiciranog na prozirni zastor ispred pozornice, koji služi kao poveznica između prizora, dajući predstavi filmsku dimenziju.

Broj likova sveden je na petnaestak: uz Grabarića, u predstavi još igraju Andrej Dojkić (Vojvoda od Clarencea, Rikardov brat), Sven Šestak (Lord Hastings), Martina Čvek (Lady Ana), Dijana Vidušin (Kraljica Elizabeta), Sven Medvešek (Lord Rivers), Živko Anočić (Vojvoda od Buckinghama), Bojana Gregorić Vejzović (Kraljica Margareta), a glumački ansambl čine i Ivan Grčić, Đorđe Kukuljica, Hrvoje Klobučar, Slavica Knežević, Filip Šovagović, Nikola Baće, te Anica Kovačević.

Oni igraju uloge Shakespeareova izvornika i istodobno predstavljaju metafore današnjega čovjeka, prijetvornoga sluge, čovjeka željnog moći, uzusima društva okovane žene, razočarane majke. Iznad svih njih uzdiže se sakati lik monstruma koji je znao iskoristiti sve njihove slabosti, u jednoj općoj metafori današnjih ciničnih vladajućih elita, ogrezlih u licemjerje moći, moći koja ne da nije ostala bez ljudskog lica, nego ga, kako dokazuje Shakespeareov “Rikard III.”, nikada nije ni imala.

Kraj je fantazmagoričan: progonjen utvarama ubijenih, ubojica je zauvijek proklet, želja za moći ga je prerasla i nadjačala, on više i nije ljudsko biće – postao je i sam utvara koju treba ritualno izgnati iz sadašnjosti.

Dan pripada nama, kažu kod Shakespearea oni koji ostaju nakon Rikardove pogibije u odlučujućoj bitci ‘Ratova dviju ruža’ na Bosworthskom polju. Prokleti pas je mrtav. Ujedinit ćemo bijelu i crvenu ružu; neka se nebo smiluje tom poštenom zajedništvu.

“Konja! Konja! Kraljevstvo za konja!” slavna je rečenica i posljednja koju izusti čudovišna metafora ljudske prevrtljivosti kojoj je Shakespeare dao lik kralja Rikarda, rečenica kojom Gavellina predstava i počinje i završava, a kojom Popovski postavlja jasnu dijagnozu ključnog problema suvremenosti, probijajući okvire povijesne drame u strastvenoj kazališnoj alegoriji neuralgičnih točaka ljudskosti koje se ne prestaju perpetuirati.