HRVATSKA GLUMICA JADRANKA KRAJINA IGRA U ANIMIRANOM FILMU ‘PUSTOLOVINE GLORIJE SCOTT – UMORSTVO U KATEDRALI’ u kojem posuđuje glas dvjema glavnim ulogama – slavnoj detektivki Gloriji Scott i njenoj družbenici Mary Lambert. Diplomirala je glumu na britanskoj akademiji LAMDA pa je odabrana za ovaj film jer se igra na engleskom jeziku

Upetak, 28. kolovoza, u 21:15 u zagrebačkoj će Laubi, a u okviru ovogodišnjeg Motovuna u Zagrebu, biti prikazan petnaestominutni animirani film „Pustolovine Glorije Scott – umorstvo u katedrali“ redatelja i montažera Matije Pisačića i Tvrtka Rašpolića. Film je temeljen na priči autorice Mime Simić, koja je s Jasnom Žmak i Matijom Pisačićem napisala scenarij; nastao je u koprodukciji Kinematografa i Papa filma iz Srbije uz potporu europskog programa MEDIA, HAVC-a, Grada Zagreba i Filmskog centra Srbije, a producenti su Dijana Mlađenović i Darko Lungulov. Priča je smještena u London početkom 20. stoljeća. Slavna detektivka Gloria Scott i njena družbenica Mary Lambert provode sasvim mirnu večer u svom detektivskom uredu. No nepoznati je ubojica upravo pred njihovim vratima ubio profesora Jansona. Pred njima je novi izazov.

DVJEMA GLAVNIM LIKOVIMA U OVOM ANIMIRANOM FILMU – detektivki Gloriji Scott i njenoj družbenici Mary Lambert – glas posuđuje glumica Jadranka Krajina, koja je u svojoj tridesetogodišnjoj karijeri sinkronizirala velik broj crtanih filmova i serija. Budući da je diplomirala glumu na britanskoj akademiji LAMDA (London Academy of Music and Dramatic Art), koju su završili mnogi poznati britanski i američki glumci, odabrana je da glumi na engleskom jer su „Pustolovine Glorije Scott“ namijenjene međunarodnom tržištu.

Jadranka Krajina svoju je glumačku karijeru započela još kao srednjoškolska početkom osamdesetih u Studentskom eksperimentalnom kazalištu (SEK), sudjelovala je i u projektima Kugla glumišta, a od 1986. počinje raditi na Radiju 101 kao voditeljica, glumica i vokal u prvim radijskim reklamama. Ostvarila je nezaboravne uloge u popularnoj radijskoj, a kasnije i televizijskoj seriji „Blentoni“ autora Gorana Pirša, kao i u čuvenim „Pičekima“ Rajka Minkovića, u kojoj joj je partner bio Zlatan Zuhrić Zuhra. Od 1988. pa sve do 2000. radi kao voditeljica i glumica u različitim emisijama Obrazovnog programa HTV-a, kao što su „Poštanski sandučić“ ili „Gogo loves English“, serija namijenjena učenju engleskog jezika. 1994. počinje surađivati na Trećem programu Hrvatskog radija kao glumica u radiodramama i interpretatorica proznih i poetskih tekstova. Početkom devedesetih glumila je u nizu predstava i mjuzikla u off produkciji u Londonu, a po povratku u Hrvatsku sudjelovala je kao supervizorica i glumica u mjuziklu iz 1995. „Sarajevski krug“, kao asistentica režije i u nagrađenoj operi „Modrobradi“ 1998., a u mjuziklu „Naočale Eltona Johna“, 2008. HNK Varaždin imala je glavnu ulogu. Odigrala je i niz zapaženih epizoda u različitim televizijskim serijama i nekoliko hrvatskih filmova.

‘BOLJELO ME što me kazališta nisu prepoznala, ali zadovoljna sam jer su me zvali u projekte za koje su bili važni profesionalnost i talent, a ne papir koji ovdje ne žele priznati’

Bavila se i glumačkom pedagogijom i dramskim radionicama za djecu, poput „Acting Is Fun“ u Kulturnom centru Travno ili „Play drama“ u KNAP-u, gdje je u sezoni 2019. Igrala i u svojoj autorskoj stand-up komediji „Luda pa volim“. Već dvadesetak godina živi u seoskoj idili nedaleko od Zagreba i više od svega uživa u prirodi i miru.

OD POČETKA DEVEDESETIH SINKRONIZIRA ANIMIRANE FILMOVE, a najviše je ostala zapamćena po ulogama u crtanim serijama „Zločesti Denis“, „Teletubbies“, „Simpsoni“, „Medvjedići dobra srca“ i „Štrumpfovi“. Iako je jedina u Hrvatskoj završila trogodišnji studij glume na LAMDA-i, jednoj od najpoznatijih glumačkih akademija u svijetu, ta se diploma kod nas ne priznaje, odnosno – ne može se nostrificirati. Razlog tome je da to nije državna, nego privatna akademija, na koju je Krajina polovicom osamdesetih primljena kao jedan od 2000 kandidata. Kaže kako ona nije jedina koja ima takve probleme s priznavanjem diplome jer se to događalo i u drugim strukama – na primjer dizajnerima koji su završavali različite poznate škole u Rimu, kao i glazbenicima koji su diplomirali jazz na Glazbenoj akademiji u Grazu. Najviše što je uspjela dobiti od Agencije za znanost je papir na kojem piše kako je doista diplomirala na LAMDA-i, a na eventualnom poslodavcu je odluka hoće li je priznati ili ne.

„MENE JE BOLJELO JEDNO VRIJEME da nisam bila prepoznata od strane kazališnih institucija, koje me nisu željele zaposliti, no onda sam odlučila da na tome uopće neću inzistirati. Puno mi je zadovoljstva donijela činjenica da su me često zvali u različite projekte i to obično u zadnji čas, za koje su bili važni profesionalnost i talent, a ne komad papira kojeg u Hrvatskoj ne žele priznati. Ne odlazim na audicije, ali ako me pozovu, odazvat ću se. Priznajem i da se posebno ne trudim doći do nekih uloga jer mi je važniji moj seoski mir, u kojem uživam. Naravno da bi mi bilo drago da dobijem priliku predavati glumu na engleskom jeziku na zagrebačkoj ADU, gdje takav predmet nemaju, ali pomirila sam se da se to neće dogoditi. Zato mi se javljaju studenti koji bi željeli polagati prijemni za Akademiju u Britaniji i njima rado pomažem.“

Jadranka Krajina po svojem je izboru slobodna umjetnica preko trideset godina i kaže kako je opstala samo zahvaljujući tome što je cijelo vrijeme imala pozitivan pristup:

„U profesiji slobodnog umjetnika ne možeš si dopustiti luksuz depresije i nezaposlenosti. Ideš iz projekta u projekt i znaš da moraš preživjeti. Kroz sve ove godine ja sam se naučila hrabrosti, skromnosti i zahvalnosti. Tako da ova kriza koja je nastala zbog epidemije covida-19 mene nije posebno iznenadila ni pokolebala.“

PRISJEĆAJUĆI SE KAKO JE DOŠLO DO SURADNJE na filmu „Pustolovine Glorije Scott“, Krajina kaže kako su za tekst Mime Simić tražili glumce s dobrim britanskim naglaskom. Producentica Dijana Mlađenović pozvala ju je ciljano, a ostatak glumačke ekipe biran je na njenu preporuku, budući da je imala uvid u njihovo znanje engleskog jer je neke i pripremala za studij u Londonu. Film „Gloria Scott“ dugo se proizvodio, a upravo zahvaljujući upornosti Dijane Mlađenović već je obišao neke svjetske festivale animiranih filmova i postoji interes za njegovo prikazivanje u različitim zemljama.

„Ja u animiranom filmu igram dvije oprečne role – detektivku Gloriju Scott i njenu brižnu družbenicu Mary Lambert – što je bio vrlo zanimljiv glumački zadatak. Gloria Scott je u biti neka vrsta ženske parodije Sherlocka Holmesa i potpuno je otkačena, ona razotkriva o sebi ono što Sherlock nikada o sebi nije rekao. Dakle, radi se o lucidnoj ženi koja lovi zločince i pri tome je užasno smiješna. Mary je njena vjerna asistentica i tajnica koja brine i misli o svemu. Ona je potpuno racionalna, a njen glas i ponašanje potpuno su suprotni Gloriji. Imala sam priliku tako odglumiti dva suprotna lika, koja su često u dijalogu jedna s drugom, pa je to meni osobno bilo jako izazovno jer preko pola filma razgovaram sama sa sobom. Iako je Gloria Scott postojala kao slika koja je bila nacrtana unaprijed, a zamišljena je kao ludača crvene duge kose, vrlo dinamična, s oksimoronom u svakoj rečenici – čemu sam osobno bila karakterno bliska – ipak me najviše razveselilo to da su zapravo njen lik u filmu djelomično kreirali po meni budući da je prvo snimljen ton, a onda je uslijedio crtež i animacija.“

‘BILO BI MI DRAGO predavati glumu na engleskom na ADU, gdje taj predmet nemaju, ali to se neće dogoditi. Javljaju mi se studenti koji žele prijemni za Akademiju u Britaniji pa pomažem’

JADRANKA KRAJINA OBJAŠNJAVA kako je postupak kod sinkronizacije crtića inače obično drugačiji – hrvatski glumac daje glas liku koji već postoji i već ga je sinkronizirao neki američki glumac, čiju interpretaciju najčešće treba pratiti. U ovom slučaju radilo se o dva sasvim originalna lika koja su tek trebala biti animirana:

„Autori filma snimali su mene dok sam čitala te uloge i onda radili crteže prema mimici moga lica i gestama koje sam radila. Gloria Scott je moja apsolutna duhovna zadovoljština, ja sam i njoj i njenoj asistentici ne samo dala glas nego im udahnula dušu i formirala njihove karaktere, zapravo sam im potpuno dala sebe. Zato to smatram svojom osobnom kreacijom, naravno, sve na temelju sjajnog teksta Mime Simić. Osim toga, ipak se snimalo na engleskom i iako sam diplomirala na LAMDA-i, ipak je i to bilo itekako zahtjevno.“

JADRANKA KRAJINA KAŽE DA LJUDI možda i ne shvaćaju koliko glumačkog talenta treba da bi se u kratkom roku interpretiralo različite likove, no među profesionalcima koji se time bave jako se dobro zna tko može uskočiti u svaku ulogu. „Priroda mi je dala talent da mogu vrlo lako mijenjati glas i igrati toliko različitih likova da ih nisam uspjela ni sve pobrojati. Sada više ni ne znam koji mi je draži – Denis, ili Lala iz ‘Teletubbiesa’, ili neki treći. Od malih nogu igrala sam se s različitim glasovima, imitirala ih, ponavljala i tako postala glumica. Ja se radeći ovo doista pretvorim u malog miša ili u slona i nastojim to glumački interpretirati. Ovo mi nije prvi puta da igram dvije uloge u jednom filmu. U trinaest epizoda crtiću ‘Baka’, emitiranih na HRT-u, a koje su, usput rečeno, snimljene u jedan dan, igrala sam sve likove – i baku, i unuka, i susjede, i još sam bila i narator. U tome, dakako, ima ulogu i režiser koji ponekad traži da imitiraš originalni ton ili pak izvedeš nešto sasvim drugačije. No u posljednjih 35 godina tehnologija je silno napredovala i danas su ulogu režisera i lektora preuzeli ton-majstori koji zbog digitalizacije cijelog procesa zapravo rade sve.“

S OBZIROM NA TO DA SU NEKIM DISNEYJEVIM HITOVIMA glasove posuđivali neki od najpoznatijih američkih glumaca i pjevača, na pitanje koliko se kod nas vrednuje posao sinkronizacije crtanih filmova Krajina odgovara kako je istina da su glumci koji to rade relativno „nevidljivi“ i nepoznati široj javnosti.

„Crtani film je medij koji je živio i živjet će i uvijek će imati svoju publiku. Koliko su popularni potvrđuje i činjenica da neki ljudi čak imaju moje replike iz crtića snimljene na mobitelima, kao štos, ali od toga neke velike materijalne zadovoljštine nema. Iako su neke hrvatske sinkronizacije čak i bolje od originala, stvarno priznanje većina nas nikada nije dobila. Pa nismo mi Hollywood – tamo se takvi glasovi i glumci itekako cijene i jako dobro plaćaju.“