Objavljeno u Nacionalu br. 695, 2009-03-10

Nacional istražuje kako danas žive članovi obitelji Tuđman, i jesu li i dalje uspješni kakvima ih se prikazivalo tijekom deset godina vladavine prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana

Cijelo jedno desetljeće, od osnutka nove hrvatske države pa sve do smrti Franje Tuđmana, njegova obitelj bila je zlatni primjer uspješnosti: dok je glava kuće upravljala državom, njegova supruga Ankica bavila se humanitarnim radom, djeca su kroz niz tvrtki i poslova s državom zarađivala milijunske iznose, a unuci su imali svoje banke i bili automobilistički prvaci.

Danas, deset godina kasnije, Tuđmanovi ne predstavljaju politički faktor, raskinuli su sve veze s Hrvatskom demokratskom zajednicom, strankom koju je osnovao i vodio Franjo Tuđman, izbjegavaju medije i javnost te su se naposljetku vratili na poziciju gotovo prosječne hrvatske obitelji: udovica Franje Tuđmana danas je umirovljenica, stariji sin se nakon političkog angažmana vratio znanstvenom radu na fakultetu, kćer je, barem nominalno, nezaposlena, mlađi sin bavi se privatnim biznisom koji mu ne ide od ruke i zbog toga ne plaća alimentaciju za izvanbračnog sina, a djedovi miljenici, unuci Siniša i Dejan, krenuli su u život svaki svojim putem – jedan se zaposlio u državnoj tvrtki, a drugi i dalje relativno uspješno vodi privatne poslove.

Upravo je slučaj Stjepana Tuđmana pobudio veliko zanimanje, on na sudu traži smanjenje alimentacije jer je – poslovno propao. To je, dakako, otvorilo pitanje kako danas živi obitelj Tuđman – imaju li doista egzistencijalnih problema ili je pak riječ o nevještom pokušaju da se prikrije kako uistinu žive nasljednici prvog hrvatskog predsjednika.

Posljednjih nekoliko godina članovi obitelji Tuđman gotovo su se posve povukli iz javnog života. U središte pažnje tek je 2006. došla Ankica Tuđman objavivši knjigu “Moj život s Francekom”, a prije nekoliko mjeseci i njezin mlađi sin Stjepan zbog sudskog procesa koji je protiv njega pokrenula Antonija Vlatković, majka 11-godišnjeg Franje Antuna. Jedina situacija u kojoj se javno može vidjeti obitelj Tuđman na okupu je kad polažu vijence na grob Franje Tuđmana, a krajem veljače su u zagrebačkom Studentskom centru prisustvovali premijeri filma “U potrazi za Olujom”. Nakon što su se ugasile stranke Hrvatski istinski preporod i Hrvatski blok, sve su rjeđi i javni nastupi Miroslava Tuđmana, kojeg se povremeno spominje kao mogućeg kandidata za predsjednika države, iako se ne zna tko bi uopće bio spreman politički ili financijski podržati njegovu kandidaturu. “Tuđman više nije brand”, sažeto je objasnio IDS-ov saborski zastupnik Damir Kajin.

Iako već godinama članovi nekad najmoćnije obitelji u Hrvatskoj izbjegavaju novinare, Nacional je proteklih dana pokušao stupiti u kontakt s njima, da iz prve ruke sazna kako žive. Jedini koji su odgovorili na upite i pozive bili su Miroslav Tuđman i Dejan Košutić, no i njihovi su odgovori bili negativni: stariji sin bivšeg predsjednika kazao je da ne vjeruje da bi njegove riječi bile prenesene korektno, a Tuđmanov unuk ispričao se tvrdnjom da nikad ne daje izjave za medije, pa ne želi odustati od tog pravila. O obitelji Tuđman danas mnogi ne žele javno govoriti, pogotovo oni koji su tijekom devedesetih često bili u njihovu društvu. Jedini izuzetak bio je nogometni trener Miroslav Ćiro Blažević, koji ne krije da još uvijek ima prijateljski odnos s Tuđmanovima: “Ponosan sam na naš odnos i trajat će dok sam živ. Beskrajno sam vezan uz njih, jer ih volim i tradicionalno sam vjeran čovjek. Drago mi je što se i dalje ponašaju dostojanstveno, trude se biti diskretni i normalni ljudi. O njima je u medijima bilo mnogo nepravednih tvrdnji, često su bili na udaru, iako to nisu zaslužili. Zbog toga njihova pozicija nije jednostavna, jer imaju i vlastite probleme. Na primjer, moj prijatelj Braco ima egzistencijalnih problema. Miro Tuđman je uvijek bio skroman pa se za njega ne brinem, a i Ankica je skromna osoba koja ima penziju od koje može normalno živjeti. Puno se pisalo o njihovom bogatstvu, ali ja znam da to nije točno: Franjo je uvijek mislio samo na Hrvatsku, a ne na bilo kakav materijalni interes. Pa on nije znao razliku između dolara i marke”, kazao je za Nacional Miroslav Blažević.

Kad je u svibnju prošle godine u zagrebačkom kinu Europa prikazan dokumentarni film Jakova Sedlara o Franji Tuđmanu, na promociju su došli svi članovi obitelji Tuđman, ali su se prema svima držali vrlo rezervirano. Prema nekim izvorima, autora filma i sponzore poput nekadašnjih prijatelja obitelji, Suada Rizvanbegovića, Zdravka Mamića i druge, neugodno je iznenadilo što ih nitko od Tuđmanovih nije ni pozdravio, a kamoli zahvalio što su izdvojili vlastiti novac za film o Franji Tuđmanu. Prema nekim izvorima, danas je teško procijeniti jesu li se proteklih godina članovi obitelji Tuđman distancirali od brojnih nekadašnjih prijatelja, ili su ih oni nakon Tuđmanove smrti brzo zaboravili i odbacili.

Još dok je Tuđman bio živ, završio je prijateljski odnos s njegovim nekadašnjim bliskim suradnikom Hrvojem Šarinićem. On je za Nacional kazao: “S članovima obitelji Tuđman već godinama nisam u kontaktu, jedino sam se dva do tri puta vidio s Miroslavom. Prije smo se svi često družili, supruga i ja smo k njima odlazili na večere ili oni k nama, a moja supruga je jednom tjedno odlazila na kavicu kod Ankice. Sve se to promijenilo kad sam se ja politički razišao s predsjednikom Tuđmanom. Nakon toga smo se još samo jednom sreli, na utakmici Rijeka-Dinamo kad smo se samo hladno rukovali. Što se tiče njihovog sadašnjeg statusa, mislim da nisu bogataši, ali nisu ni siromasi”, zaključuje Hrvoje Šarinić.

Imovinskim stanjem prve hrvatske obitelji među prvima se, još 2000. godine počeo baviti IDS-ov zastupnik Damir Kajin, koji je u Saboru zatražio reviziju imovine obitelji Tuđman. Danas Kajin o njima govori vrlo pomirljivo: “Koliko vidim, Tuđmanovi sinovi danas nisu značajnije poslovno angažirani, bore se za opstanak na tržištu. Otac nacije dao im je početni impuls koji su neki od njih iskoristili dok je on bio živ, ali nakon toga im je vjerojatno postajalo sve teže. Vidite i sami da ih se danas klone mnogi koje su Franjo Tuđman i njegova obitelj silno materijalno zadužili. Čak bih rekao da je bilo mnogo onih koji su se daleko bolje materijalno snašli od samih članova obitelji Tuđman”, kazao je Kajin.
Iako Tuđmanovi u Hrvatskoj nemaju gotovo nikakvu moć, mnogi ne vjeruju da ih treba žaliti. Takav zaključak može se steći i iz uvida u njihovo imovinsko i poslovno stanje: Ankica Tuđman i njezin stariji sin Miroslav nemaju financijskih problema, baš kao ni unuci Siniša i Dejan. Iznenađujuće je, ipak, da poslovne probleme imaju upravo oni članovi obitelji koji su devedesetih slovili kao velika poduzetnička imena – sin Stjepan i kći Nevenka.

82-godišnja Ankica Tuđman po svemu sudeći najbogatija je hrvatska umirovljenica. Budući da prima obiteljsku mirovinu svog pokojnog supruga, koja iznosi 80 posto njegove predsjedničke plaće, Tuđmanovoj udovici svakog mjeseca stigne 22 tisuće kuna mirovine. Tijekom 2001. godine okončan je ostavinski postupak u kojem je članovima obitelji razdijeljena imovina Franje Tuđmana: njegova supruga Ankica tako je dobila četvrtinu luksuzne vile u Nazorovoj, koja po nekim procjenama vrijedi više od dva milijuna eura. Naime, vila s 1400 četvornih metara okućnice tijekom devedesetih u nekoliko navrata je bila renovirana o trošku državnog proračuna, pa danas u njoj živi čak troje Tuđmanovih nasljednika: supruga Ankica zauzela je cijelo prizemlje, sin Stjepan živi u jednom krilu na prvom katu, a kći Nevenka još je tijekom 1998. za sebe renovirala i pregradila desno krilo vile.

Osim vrijedne nekretnine, Ankici Tuđman kao Franjinoj bračnoj družici pripao je novac s tri zajednička bankovna računa u Zagrebačkoj i Privrednoj banci. Najveći iznos, koji premašuje pola milijuna kuna nalazio se na računu u Zagrebačkoj banci. Osim dijela autorskih honorara, taj je račun osjetno “podebljan” u prosincu 1999. godine, desetak dana nakon smrti Franje Tuđmana, kad je tadašnji ministar financija Borislav Škegro obitelji Tuđman vratio 400.000 kuna, odnosno polovicu svote koju je obitelj Tuđman 1992. platila za otkup vile i zemljišta u Nazorovoj 59. Osim tog računa na kojem se u konačnici nalazilo 512.134 kune, Ankici Tuđman pripala su i 2003 dolara s deviznog računa te oročenih 175 kuna. Zanimljivo je da u ostavinski postupak nikad nije uključena navodno vrlo vrijedna Tuđmanova zbirka umjetnina, u kojoj su se nalazile slike Ljube Babića, Ede Murtića, Jerolima Miše i Ivana Lackovića, a Franjo Tuđman često se volio pohvaliti da u svojoj osobnoj kolekciji posjeduje i jednu sliku Pabla Picassa. Postojanje Picassove slike u vili u Nazorovoj nikad nije utvrđeno, ali ako je taj navod točan, ta bi slika mogla vrijediti milijune eura.

Osim vrijedne imovine koja je ostala nakon smrti Franje Tuđmana, Ankica Tuđman imala je i svoju vlastitu. Naime, sredstva s računa u Zagrebačkoj banci, koje je hrvatskoj javnosti 1998. godine otkrila dotad anonimna bankarska službenica Ankica Lepej oduvijek su glasila na Ankicu Tuđman. Tako tih 210.000 tadašnjih njemačkih maraka, odnosno više od osam stotina tisuća kuna i 15.740 dolara nikad nije bilo predmet ostavinskog postupka, nego tim novcem oduvijek potpuno autonomno raspolaže Ankica Tuđman. Ona i dalje svake godine dobiva tantijeme od autorskih prava svog bivšeg supruga, a ta svota prema nekim stručnim mišljenjima iznosi nekoliko desetaka tisuća kuna godišnje. Godine 2006. Ankica Tuđman ostvarila je i samostalni autorski poduzetnički pothvat: u suradnji s Večernjim listom izdala je knjigu “Moj život s Francekom”. Iznos honorara koji je tad dobila od Večernjeg lista i dalje je stroga poslovna tajna, no vjeruje se da je za to djelo dobila najmanje 300.000 kuna.

Iako za to nominalno ne prima nikakvu naknadu, Ankica Tuđman i dalje je aktivna u Upravnom odboru Humanitarne zaklade za djecu Hrvatske, koju je osnovala još u prosincu 1991. godine. Prema riječima same osnivačice, zaklada nikad nije dobivala novac iz državnog proračuna, ali unatoč tome su je tijekom Tuđmanove vladavine izdašno potpomagale državne tvrtke i institucije. Dakako, Tuđmanovom smrću i promjenom vlasti donekle se promijenio i odnos prema zakladi, pa je Ankica Tuđman još 2000. godine u nekim javnim nastupima uputila kritiku Plivi, Hrvatskom telekomu, Hrvatskoj lutriji, Croatia osiguranju, Zagrebačkoj banci i Ini, odnosno tvrtkama koje su dotad godinama imale veliko razumijevanje za njezine humanitarne projekte. Unatoč proteku vremena, zaklada Ankice Tuđman uspješno funkcionira i danas: tijekom 2008. godine bonovima za siromašne obitelji darivao ju je Konzum, a za pomoć djeci lani je isplaćeno pet i pol milijuna kuna. Sredinom veljače ove godine na računu akcije zaklade “I jednom kunom možemo pomoći” ostalo je 119 tisuća kuna za koje upravni odbor tek treba odlučiti na što će ih utrošiti.
Jedini član obitelji Tuđman koji nikad nije pokazivao zainteresiranost za poduzetništvo i koji se nije okoristio svojim prezimenom je 62-godišnji Miroslav, najstariji sin Franje i Ankice Tuđman. Nakon što je tijekom devedesetih bio u Ministarstvu obrane i šef Hrvatske izvještajne službe (HIS), nekoliko godina nakon smrti oca okušao se u desničarskom političkom angažmanu s Nenadom Ivankovićem i Ivićem Pašalićem, koji su vjerovali da njihove minorne šanse u političkoj areni može povećati izdanak obitelji Tuđman. Međutim, tijekom proteklih nekoliko godina propali su i Hrvatski istinski preporod (HIP) i Hrvatski blok. Dugogodišnji profesor informacijskih znanosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu tako se naposljetku vratio na svoje staro radno mjesto, gdje vodi katedru “Organizacija znanja”. Privatni život Miroslava Tuđmana također nikad nije bio naročito zanimljiv javnosti: njegova supruga Vanja Morić i dalje je zaposlena u Ministarstvu vanjskih poslova gdje je kraće vrijeme, tijekom mandata Mate Granića bila glasnogovornica, a njihova starija kći Nina predaje na odsjeku anglistike na Filozofskom fakultetu. Miroslav Tuđman jedino je dijete Tuđmanovih koje ne živi u Nazorovoj 59 s majkom Ankicom, nego u stanu na glavnom zagrebačkom trgu koji je od roditelja naslijedila njegova supruga.

Za razliku od svog brata Miroslava, preostalo dvoje djece Ankice i Franje Tuđmana itekako su profitirali na svom prezimenu. Nevenka i Stjepan Tuđman sve do 1991. bili su posve anonimni i nepoduzetni: Nevenka je godinama radila kao službenica u Leksikografskom zavodu, a Stjepan kao komercijalist u Agrokoki. Kad je njihov otac Franjo stupio na čelo države, njih se dvoje prometnulo u uspješne poduzetnike s nekoliko tvrtki u koje su se slijevali milijuni kuna. Deset godina nakon smrti Franje Tuđmana, njegova poduzetnička djeca nisu više tako uspješna.

57-godišnja Nevenka Tuđman danas je nominalno nezaposlena. Neke od svojih tvrtki je ugasila, neke prodala po nepoznatoj cijeni, a u javnosti se pojavljuje samo tijekom poznatog sudskog procesa u kojem joj se sudi za uzimanje provizije za ugradnju telefonskih centrala u državne tvrtke. A nekad, sve se činilo bajkovito: 1992. godine osnovala je tvrtku Netel, a ubrzo je po nalogu tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška dobila na korištenje atraktivni poslovni prostor u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu, inače u vlasništvu MORH-a. Njezina tvrtka se bavila prodajom mobilnih telefona, tehničke i luksuzne robe, išlo joj je vrlo dobro i svakog se mjeseca na račune tvrtke slijevalo i po nekoliko milijuna kuna. U to vrijeme Nevenka Tuđman pojavljivala se na svim događanjima uz oca Franju i majku Ankicu, vozila Mercedesoc kabriolet i slovila kao jedna od najbogatijih i najpoduzetnijih žena u zemljama bivše Jugoslavije. Sredinom devedesetih osnovala je i drugu tvrtku TNT Plus, preko koje je nastavila uvoziti električne uređaje za kućanstva, tehničku robu, televizore i automobile. Navodno na temelju izravnog dogovora s tadašnjim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom i šefom koncerna Agrokor Ivicom Todorićem, Nevenka Tuđman potkraj devedesetih osnovala je i Kornet d.o.o., svoju treću tvrtku koja je za zagrebačku tvornicu sladoleda Ledo proizvodila kornete. Pružanje usluga tvornici sladoleda Nevenki se itekako isplatilo: 1999. godine prihod Korneta iznosio je 707 tisuća eura, 2000. godine 611 tisuća eura, 2001. 458 tisuća eura, 2002. 446 tisuća eura, a 2003. 350 tisuća eura. Naposljetku, Ledo je 2004. godine za nepoznat iznos od Nevenke Tuđman kupio tvrtku Kornet, da bi ju 2005. godine ugasio.

U međuvremenu, Nevenka Tuđman je 1999. godine za svog sina Sinišu Košutića osnovala sportski klub Najbrži, koji je prikupljao sponzore za Košutićeve automobilske utrke. Tih godina mnoge su se državne tvrtke još uvijek koliko-toliko odazivale na njezine molbe za sponzorstvom, ali protekom vremena i promjenom vlasti i to se dramatično mijenjalo: još 2000. godine tako je za sina prikupila 66,4 tisuće eura, već 2001. godine to je spalo na 12,8 tisuća eura, 2002. 9,6 tisuća, 2003. 8,5 tisuća a 2004. ‘samo’ 7,1 tisuću eura.

Sudski proces vezan uz nabavku telefonskih centrala pokazao je da je Nevenka Tuđman imala i dodatne, honorarne prihode. Naime, njezin nekadašnji poslovni partner Igor Knežević prije nekoliko godina je posvjedočio da mu je za proviziju od 15 posto dogovarala ugradnju modernih telefonskih centrala u mnoge državne institucije.

Poslovni uspjesi Nevenke Tuđman posljednjih su godina bitno opali, pa je većinu svojih tvrtki ugasila ili prodala, a ostala joj je još samo tvrtka TNT Plus, koja posluje vrlo slabo: zadnji zapisi poslovnih aktivnosti te tvrtke potječu iz 2007. godine, kad je na računu zabilježen prihod od – 100 eura.

Slična “sudbina” zadesila je i najmlađeg sina Ankice i Franje Tuđmana. 60-godišnji Stjepan Tuđman početkom devedesetih iskazao je veliki poduzetnički dar uvozeći različitu robu za Hrvatsku vojsku i druge državne tvrtke. Ubrzo je voćem i povrćem počeo opskrbljivati i zagrebački Studentski centar, a cijene na njegovim fakturama bile su pet do deset puta veće od cijena na tržnici. U to vrijeme, njegova je tvrtka Domovina holding imala prosječan godišnji prihod od 1,6 milijuna eura. Osim te tvrtke, tih je godina osnovao i tvrtku Domovina consulting, a 2006. tvrtku Patria film, koja se trebala baviti snimanjem filmova. Istodobno, bavio se i ugostiteljstvom, pa je stekao zagrebački restoran “Lady Šram” u Mesničkoj ulici, kafić “Garfield” u Prilazu Gjure Deželića te kiosk “Bartolomeo” na zagrebačkoj Trešnjevci. Jedina preostala tvrtka, Domovina holding, prosječno godišnje ostvaruje tek nekoliko tisuća eura prihoda, zbog čega
Tuđman traži da mu se umanji obvezni iznos alimentacije za izvanbračnog sina.

Ankica Tuđman u svojim je rijetkim javnim nastupima često hvalila poduzetničke vještine dvojice svojih unuka, Siniše i Dejana Košutića. Nakon što su tadašnji državotvorni mediji često izuzetno pratili automobilističke uspjehe Siniše Košutića, kojeg je iz počasne lože na trkama često gledao i ponosni djed Franjo, 34-godišnji Siniša prije nekoliko godina zaposlio se u državnom sektoru. Tako i danas radi u Hrvatskoj gospodarskoj komori kao savjetnik za međunarodnu suradnju. Njegov stariji brat 38-godišnji Dejan Košutić danas je uspješni poslovni savjetnik. U biznis je ušao vrlo mlad, još kao dvadesetogodišnjak, kad je osnovao tvrtku DMD koja je početkom devesetih uvozila sokove Happy Day. Godine 1992. otvorio je streljanu “Domagojevi strijelci”, a već 1994. je bio uspješni mladi bankar, suvlasnik Kaptol banke s Hrvojem Petračem.

Nakon propasti te banke i smrti djeda Franje, Košutić je 2001. otišao u Beograd, gdje mu živi otac Stevan i ostatak obitelji, te je ondje započeo s osnivanjem kurirske tvrtke Global Express. Prije nekoliko godina tu je tvrtku prodao Austrijskoj pošti, a potom se vratio u Zagreb. Nekoliko kućnih brojeva dalje od vile u kojoj mu žive majka Nevenka, baka Ankica i ujak Stjepan, na adresi Nazorova 64 Dejan Košutić je 2004. godine osnovao tvrtku Kvadra savjetovanje kojoj je i danas na čelu. Trenutačno je i jedini član obitelji Tuđman koji ima svoju internetsku stranicu www.kosutic.eu, na kojoj se mogu vidjeti projekti i popis klijenata koje Košutić i dalje poslovno savjetuje. Budući da su nakon svih ovih godina kao najuspješniji poduzetnici u obitelji proizišli on i baka Ankica, možda bi u tandemu mogli dati pokoji poslovni savjet posrnulim članovima obitelji – Nevenki i Stjepanu.