Objavljeno u Nacionalu br. 822, 2011-08-16

Zbog gospodarstva u recesiji mnogi su visokoobrazovani Amerikanci nezaposleni pa ne mogu vraćati kredite koje su digli za školovanje te su sveučilištima dužni čak 1000 milijardi dolara

Amerika ima golemu vojsku od 153 milijuna radno sposobnih, a službeno je 14 milijuna njih, to jest 9,1 posto, nezaposleno. Nezaposlenost je najveća među Afroamerikancima i Latinoamerikancima, nešto manja među bijelim Amerikancima, a najmanja među vrijednim Azijcima u Americi. Među nezaposlenima ima dosta i intelektualaca, ljudi s diplomom nekog koledža ili čak najvišim obrazovanjem, a oni se suočavaju s velikim brojem odbijenica jer poslodavci ne mare za njihove diplome.

“Poslao sam molbu za posao na sve adrese poznatijih laboratorija u New Yorku i ništa. Nisu mi čak ni odgovorili, poslali odbijenicu ili me ohrabrili da ponovo pokušam”, priča student medicine koji se prije 18 godina doselio iz jugoistočne Europe. Htio je prvo steći neko iskustvo i zaraditi koju tisuću dolara te provjeriti svoju diplomu, nakon četverogodišnjeg studija biologije na Stony Brooku, državnom sveučilištu na Long Islandu u New Yorku, ali za sada ništa od toga.

Mladić je diplomirao u roku, nipošto nije propalica, ambiciozan je i pametan, tečno govori nekoliko jezika, prema svemu postignutom je iznad američkog prosjeka, no zbunjen je: “Jedino mi je žao što nisam imao veći prosjek, morao sam raditi tijekom studiranja, a izgleda da samo oni blizu maksimuma dobivaju posao ili se dalje mogu školovati.” Mnogi od onih koji nemaju posao ni ne mogu ga pronaći, pa odabiru povratak u školske klupe, pokušavaju se upisati na magisterije i doktorate te tako dodati nove postotke na ono što bi se moglo nazvati inflacijom visokostručnih zvanja. Vrijeme lagana upisa na poslijediplomske studije čini se da je prošlo; golem je priljev onih koji pokušavaju posao zamijeniti novom, višom diplomom, ali zbog velike konkurencije šansu sada izgleda imaju samo najbolji. To bi trebala biti pozitivna selekcija, ali sada je i to sumnjivo.

“Problem je u tome što se više ne možete upisati na višu školu s običnim, već samo s vrlo visokim prosjekom ocjena, jer je priljev svih onih koji nemaju drugog izbora sve veći. No ima i onih čiji očevi mogu donirati novac u sveučilišne fondove, pa pojedine škole valjda progledaju kroz prste prilikom njihova upisa. Sve se doista vrti oko dolara”, razočarano nastavlja mladić s kojim razgovaram.

PODATAK KOJI JE GORI od svake službene statistike, a do kojeg su došli američki mediji, jest taj da će do kraja ove godine zbroj neotplaćenih dugova za studentske kredite u SAD-u iznositi gotovo tisuću milijardi. Studenti su dužni do grla i mnogi nemaju odakle otplaćivati te kredite. Valja se stoga domišljati kako preživjeti bez posla u svojoj struci u situaciji kad Obama nije ispunio svoja predizborna obećanja, primjerice, ono o otvaranju javnih radova – a uzimajući u obzir činjenicu da lokalni dućan više ne treba fizičkog radnika za slaganje polica jer će vlasnik to sam učiniti nakon što sam i pomete trgovinu. Nije, dakle, ni bilo potrebno da Standard & Poor’s snizi američki kreditni rejting s “AAA” na “AA+”, pa da Amerikanci shvate da je dolar postao vrlo skupa roba. Nekako u jeku najnovije krize iz koje politički profit izvlače samo republikanci, trljajući ruke što je šefu Bijele kuće S&P nanio sramotu, pa računaju da će oni to politički kapitalizirati, novine su objavile još jednu frapantnu statistiku. Suočeni s enormnim troškovima školovanja, koji iz godine u godinu rastu, studenti su sve više prisiljeni tražiti bogate sponzore na tržištu seksa.

Za tu vrstu poduzetne snalažljivosti Amerikanci vješto izbjegavaju ikoga nazvati “žigolom” ili “noćnom damom”, ali su davaocima usluga i njihovim sponzorima nadjenuli ironična, kolokvijalno-ulična imena: “sugar baby” (slatka beba), “sugar daddy” (slatki tata) ili “sugar mummy” (slatka mama). Oko 500 studenata jednog od najprestižnijih sveučilišta, sveučilišta New York, registriralo se sasvim otvoreno na web stranici www.seekingarrangment.com na kojoj traže pomoć, nudeći tek ovlaš zamaskirano svoje seksualne usluge, pristojno kodirane da ne bi uvrijedili nikoga niti narušili tradicionalnu puritansku sliku Amerike. Imajući na umu da godina dana školovanja na New York Universityju stoji čak 58.000 dolara, neki u tom biznisu vide i upozoravajući znak kapitulacije jedne cijele generacije. “Imam 23 godine, a otkad sam diplomirala na NYU, doslovce gladujem”, izjavila je za lokalne novine Metro nezaposlena bivša studentica koja je sada “sugar baby”. Ona je samo jedna od mnogih koji su prisiljeni snalaziti se da bi preživjeli i vratili kredit. Metro navodi da još stotine studenata s najprestižnijih američkih sveučilišta, poput Berkeleyja u Kaliforniji, Sveučilišta u Michiganu, pa čak i Harvarda, preko interneta pokušavaju pronaći bogate “sponzore”.

TAKO SE PRAVE BRIGE o američkoj budućnosti doista čine daleko od Wall Streeta jer ne mogu se svi kockati stotinama ili milijunima dolara. “Nemam pojma koliko je danas burza pala, jer me to ne zanima, muče me druge brige”, nastavlja moj sugovornik. Možda bi zato trebalo uvažiti upozorenje Paula Krigmana, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju i kolumnista New York Timesa, koji je rekao da se Obama, bez obzira na sva obećanja o tome da će promijeniti Ameriku, u recentnoj dužničkoj krizi republikancima predao bez borbe te da je njegov dogovor s republikanskom većinom u Kongresu šupalj. I što je najgore, da sve to skupa u dogledno vrijeme može Ameriku svesti na razinu banana-republike. Za samo 10 godina američki dug mogao bi iznositi čak 85 posto BDP-a i još k tomu ako ova mlada izgubljena generacija nastavi lutati bez posla, sve će krenuti u neželjenom i ideološkom i ekonomskom pravcu. Situacija u SAD-u doista je i više no ozbiljna, a netko se vrlo neozbiljno igra američkom budućnošću – upravo sada.