Violončelist i basist Stanislav Kovačić objavio je samostalni album ‘Punk Cabaret’ na kojem je gostovalo čak 34 hrvatskih glumica, glumaca i pjevača. Glavni je motiv Stanislava Kovačića, koji je autor svih deset pjesama, borba protiv sveopćeg ‘poseljačivanja’ glazbe, pa odatle i naziv novog albuma

Samozatajni violončelist i basist, po potrebi i bubnjar, Stanislav Kovačić ovih je dana objavio samostalni album “Punk Cabaret” na kojem je gostovalo čak 34 hrvatskih glumica, glumaca i pjevača, što doista nije mala stvar. Iza simboličnog imena albuma krije se ideja da se umjetnost i kultura njeguju odupiranjem trendovima, a glavni je motiv Stanislava Kovačića, koji je kao autor potpisao svih deset pjesama, borba protiv sveopćeg “poseljačivanja” glazbe.

“Alternativa mora postojati jer postojanje samo i isključivo mainstreama nije zdravo”, istaknuo je 51-godišnji Kovačić kao glavnu poruku koju album “Punk Cabaret” šalje te pojasnio razloge snimanja tog albuma. “Jednostavno mi se nije dopao smjer u kojem glazba ide pa sam morao nešto napraviti. Još uvijek to doživljavam kao misiju, borbu protiv poseljačivanja glazbe, a preko glazbe i ljudi. Samo sam sad puno opušteniji. Ako mi u životu priđe samo jedna osoba i zahvali mi se što sam izdao taj album, moja je misija ispunjena. A ako ne dođe nijedna, svejedno sam opušten. Znam da sam to napravio u najboljoj namjeri.”

JOŠ U DJETINJSTVU, koje je proveo u rodnom Zagrebu, želio je svirati bubnjeve, a ranu glazbenu edukaciju dobio od je od svoje starije sestre. Nakon početne euforije koju je u njegov život unijela grupa Pink Floyd, s vremenom je otkrio žešći zvuk bendova kao što su Sonic Youth, Birthday Party, Gang of Four, Dead Kennedys, Velvet Underground itd. Uglavnom, kada se poželio upisati u glazbenu školu, na gitari i klaviru nije bilo mjesta pa su mu ponudili da svira violinu ili violončelo. Zvuk violine nije mu se baš sviđao pa je odlučio krenuti u nepoznato i prihvatiti se violončela, o kojem ništa nije znao.

“Moram priznati da u to doba nisam volio violončelo. Da budem precizniji, nisam volio taj cijeli školski sustav u glazbenoj školi pa sam zapravo nakon završene osnovne škole odustao od violončela. Negdje u to vrijeme paralelno sam svirao bas u grupi Sin Albert pa je ipak stalno postojao segment bavljenja glazbom koji sam iznimno volio, a volim ga i danas. Uglavnom, bio sam grozan jer nisam vježbao violončelo, a nisam ga vježbao jer mi je program u školi bio dosadan. S druge strane, pak, u grupi Sin Albert ništa mi nije bilo dosadno. Kako je violončelo zahtjevan instrument koji moraš kontinuirano vježbati, a motivaciju nisam nalazio, bilo mi je najlakše odustati od njega pa sam to i učinio”, prisjetio se Kovačić.

Deset godina trajala je ta njegova pauza s violončelom, sve dok ga prijatelj Tvrtko Sarić nije pozvao da otputuje u München te s njim zasvira na ulici:

“Pronašao sam u tom trenutku pravu motivaciju za sviranje violončela. Novi grad, nova poznanstva, nema staraca, sve je izgledalo fora. Više mi nije bilo ni najmanje teško vježbati violončelo. Štoviše, obožavao sam ga vježbati i istovremeno otkrivati što sve taj instrument može i kako. Moram danas priznati da mi je moj profesor u glazbenoj školi Srećko Prašelj, koji je bio stvarno sjajan, ali možda previše klasičan za mene tada, udario dobre temelje, iako sam zapravo većinu toga na violončelu izgradio sam.”

‘PUNK S JEDNE STRANE obilježava moju mladost, a s druge jasno ocrtava alternativni stav. A ‘cabaret’ zato što ima elemenata kabarea. Zabavan je, kritizira društvo’

SVEJEDNO, NJEGOVA ŽELJA za sviranjem bubnjeva nije jenjavala pa je u jednom trenutku napokon postao i bubnjar, ali samo nakratko:

“Kako sam oduvijek htio biti bubnjar, ušao sam u grupu Stampedo u trenutku kad im je otišao bubnjar Igor Hofbauer koji se odlučio posvetiti slikarstvu. Napokon sam postao bubnjar. Negdje baš u to vrijeme otišao sam svirati kao ulični svirač u München i planirao sam zaraditi za vlastite bubnjeve. Kad sam se vratio s novim bubnjevima, ekipa iz Stampeda rekla mi je da sam ipak bolji basist pa je ipak bolje da sviram bas. I dan danas sviram bas u Stampedu, a bubnjevi leže u mojoj sobi i služe kao lijep ukras. Danas je Stampedo jedini bend u kojem sviram bas. Inače uglavnom sviram violončelo, ali sam ipak dočekao da bubnjeve sviram s grupom Roppongi Red, iako su u pitanju zapravo električni bubnjevi.”

S grupom Stampedo snimio je pet albuma. Njegov prvi, pravi bend bio je Sin Albert u kojem je svirao bas. Kako je svirao violončelo koje ima četiri žice, prijatelji iz benda zaključili su da bi mogao svirati bas koji također ima četiri žice:

“Meni je bas gitara u to doba bila zadnja rupa na svirali, ali bend sam morao imati po svaku cijenu pa nisam htio komplicirati. Imati bend je blago, to sam tada osjećao, a danas to znam.”

S GRUPOM SIN ALBERT proveo je sedam godina, da bi potom neko vrijeme bio i član grupe Alpska verzija crnog rudara – ružičastog. No neka prava glazbenička karijera za njega je započela točno na dan kada je diplomirao španjolski i talijanski jezik i književnost.

“Upoznao sam se s Maxom Juričićem i počeo s njim svirati u grupi Šo! Mazgoon. Negdje u tom trenutku odlučio sam da ću se u životu baviti glazbom, bez obzira na cijenu. Nakon te odluke uglavnom sam svirao sa svim i svakim. Ta odluka donijela mi je i puno sreće u životu. Kažu da se čovjek rodi dvaput: kada se rodi i kada otkrije što ga zapravo zanima u životu. Ja sam se definitivno dvaput rodio.”

S grupom Šo!Mazgoon snimio je tri albuma – “Šo!Mazgoon” (1999.), “Umri’ću od bonace” (2001.) i “Velegradele” (2003.) – pokrenuvši s njima svojevrsni novi val otočkog rocka:

“Prije ulaska u grupu Šo!Mazgoon nisam uopće znao tko je Max Juričić. Valjda zato što nisam nikada baš previše mario za hrvatski novi val, u kojem je Max imao jako važnu ulogu. U to doba slušao sam i volio grupe Šarlo akrobata i Disciplina kičme. Kad mi je Max dao da poslušam demo verzije pjesama Šo! Mazgoona, odmah sam pristao ući u bend jer mi se glazba strašno dopala. Ubrzo je to postao bend koji je nešto i zarađivao. To mi je bila novost jer smo kao klinci uglavnom svirali za gajbu piva. To je ujedno pripomoglo mojoj odluci da živim od glazbe. Danas na neki način mogu zahvaliti Maxu što se bavim glazbom i ne živim od profesorske plaće.”

Nakon što je Šo!Mazgoon prestao s radom, Kovačić je nastavio uz Gegu i Picigin Band s kojima je snimio tri studijska albuma, ali se i sve više okretao kazalištu, filmu, radio-dramama i sviranju na ulici. Svoj prvi samostalni album “Street Cello” objavio je 2007. godine, a 2010. godine i album “Rock Cello”, koji je namijenio ulici gdje je tada sve češće nastupao. Štoviše, i danas često nastupa sa svojim akustičnim grupama La Papa i Duoza izvodeći repertoar evergrina ili poznatih pop i rock pjesama u svojim specifičnim aranžmanima:

“Bendovi La Papa i Duoza zapravo su nastali iz ideje da treba pokriti onaj dio s eventima, privatnim partyjima, restoranima, hotelima i slično. Tu često leži dobar dio zarade glazbenika pa nisam mogao tu činjenicu zanemariti. I La Papa i Duoza imaju dosta svirki kroz godinu. Najčešće na otvorenom, kada grad ili neka tvrtka organiziraju neki event. Sviramo, zapravo, gdje god nas pozovu.”

SURAĐIVAO JE S MNOGIM DOMAĆIM glazbenicima na brojnim albumima. Rado se prisjeća početaka skladanja glazbe za kazalište jer je za glazbu za predstavu “Judith French” u režiji Vlatke Vorkapić nagrađen 2009. godine na Marulovim danima. Nagrađen je i Zlatnom arenom za glazbu na Pulskom filmskom festivalu 2012. godine za film “Sonja i bik”, također Vlatke Vorkapić, koju je skladao sa starom suradnicom Ivankom Mazurkijević iz grupe Stampedo i njezinim partnerom Damirom Martinovićem Mrletom. Do danas je skladao glazbu za preko 20 raznih kazališnih predstava te više od 50 radio-drama, većinom redatelja Mislava Brečića s kojim je i veliki prijatelj.

Stanko Kovačić napustio je 2009. godine komociju uličnog glazbenika i studijskog suradnika te je snimio samostalni album “Uspavanke za djecu i odrasle” kao svojevrsni uvod u nedavno objavljeni album “Punk Cabaret”. Tada je u goste pozvao brojne domaće glazbenike poput Mile Kekina, Marijana Bana, Jadranke Ivaniš Yaye, Ivanke Mazurkijević, Maje Posavec, Darka Rundeka, Ivane Starčević, Gibonnija, Massima, Mladena Badovinca, Aljoše Šerića i brojnih drugih, da zapjevaju poznate dječje pjesmice u njegovim aranžmanima ili pak posve nove uspavanke za djecu i odrasle:

“Kad se rodila Kaja, moja kći, glazba koja se tada radila za djecu bila je nešto što ne bih puštao svome djetetu, tako da sam imao doslovce nezaustavljiv poriv da napravim nešto što bih bez srama mogao puštati svojoj kćeri. Kako me ljubav prema Kaji potpuno obuzela, stvaranje tog dječjeg albuma u mojoj se glavi zapravo pretvorilo u misiju. Znači, nisam htio odustati ni po kakvu cijenu. Sve se poprilično odužilo jer, naravno, nije bilo lako okupiti svu tu ekipu. Mislim da je trebalo dobre tri godine otkad sam snimio prvog do trena kad sam snimio posljednjeg pjevača. Ali sam s time dosta i naučio i obogatio se iskustvom. Ljudi mi i dan danas prilaze i zahvaljuju mi što sam takvo što napravio, tako da ni u jednom trenutku nisam požalio.”

‘ TKO GOD JE BIO DOŠAO SNIMATI, došao je otvorena srca i sa željom da pruži najbolje od sebe. To najviše cijenim kod ljudi. Svi su vjerovali u mene i to što čine pod mojom palicom’

DAKAKO, RAD NA TOM ALBUMU uvelike mu je pomogao za album “Punk Cabaret”:

“Naučio sam najvažniju stvar, a to je da što god odlučio raditi, moram se opskrbiti strpljenjem te se opustiti. Sve što se treba dogoditi, dogodit će se kako god okreneš, a ono što neće ne valja forsirati. Moram priznati da mi je s tim stavom bilo puno lakše raditi ovaj album. Štoviše, uživao sam u svim peripetijama koje su se događale tijekom stvaranja albuma. Jednostavno mi je sve bilo zabavno. Najvažnije je da tko god je bio došao snimati, došao je otvorena srca i sa željom da pruži najbolje od sebe. A to je ono što najviše cijenim kod ljudi. Znači, nitko, ali apsolutno nitko nije došao s idejom da što prije nešto smandrlja i ode. Svi su vjerovali u mene, pjesme i to što čine pod mojom palicom.”

Stanislav je doista napravio poseban album jer su na njemu gostovali doista brojni glumci i pjevači: Tarik Filipović, Lucija Šerbedžija, Marijan Ban, Jelena Miholjević, Tara Thaller, Tara Rosandić, Frano Mašković, Edo Maajka, Krešimir Mikić, Barbara Suhodolčan, Bojan Navojec, Ivana Roščić, Marko Cindrić, Iva Visković, Uršula Najev, Pjer Meničanin, Rene Bitorajac, Judita Franković, Jan Kerekeš, Tomislav Vukelić Tomfa, Bojana Gregorić Vejzović, Filip Šovagović, Živko Anočić, Mia Biondić, Kaja Kovačić, Danijel Ljuboja, Nataša Janjić, Goran Navojec, Dea Presečki, Nika Barišić, Rok Juričić, Fabijan Komljenović. Ozren Grabarić, Jadranka Đokić, Vilim Matula, Iskra Jirsak, Adrian Pezdirc i Ervin Baučić. “Casting je dio igre koji je iznimno zabavan ako ga takvim doživiš. Ako ne, možeš lako pomisliti da je naporan. Dosta toga leži u samoj glavi. U svakom slučaju, istraživao sam dosta o pojedinim glumcima, a većinu sam već dosta dobro poznavao pa sam unaprijed znao koju ću ulogu kome dodijeliti”, objasnio je Kovačić kako je birao goste za svoj album. “Punk Cabaret” opisao je kao široku lepezu različitih genijalnih stilova, uz napomenu da ima dosta žestokih pjesama, za publiku koja ga pamti kao autora pjesama s albuma “Uspavanke za djecu i odrasle”.

RIJEČ JE O DOISTA POSEBNOM ALBUMU skladatelja koji je dočekao svojih pet minuta da jasno i glasno pokaže što je, tko je i kako razmišlja. Sam naziv “Punk Cabaret” dosta govori o samom albumu. “Punk je riječ koja s jedne strane obilježava moju mladost, a s druge jasno ocrtava alternativan stav. Bez alternative nam se crno piše. Na koncu, dosta sam inzistirao na žestokom zvuku i nisam se libio stisnuti distorziju. A ‘cabaret’ zato što ima elemenata kabarea. Zabavan je, kritizira društvo, a i na koncu 34 glumica i glumaca pjeva ili priča pa mi se ime zapravo nametnulo već u samom začetku ideje o tom albumu”, zaključio je Stanko Kovačić.