Hrvatska u raljama klijentelizma: politike, postupci i posljedice trgovanja institucionalnom moći“ naslov je knjige u izdanju Centra za demokraciju i pravo „Miko Tripalo“, koja će biti promovirana na panel raspravi u četvrtak, 29. listopada 2020., u Konferencijskoj dvorani Knjižnice Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Na knjizi je radilo desetak autora, od koji je svaki napisao jedno poglavlje na temu klijentelizma u različitim područjima – od državnih i javnih poduzeća, lokalne samouprave, mirovinskog sustava, stava mladih prema korištenju veza i poznanstava, klijentelizma u kulturi, nogometu, medijima do političko-religijskog klijentelizma. U knjizi je i tekst „Sistemska patologija klijentelizma“ kojem je autor pokojni profesor prava i publicist Josip Kregar.

Ostali autori su Kristijan Kotarski, Valentina Vučković, Martina Basarac Sertić, Ružica Šimić-Banović, Velimir Šonje, Vuk Vuković, Predrag Bejaković, Vlasta Ilišin, Anja Gvozdanović, Snježana Banović, Dražen Lalić, Saša Leković i Ivan Markešić. Urednici izdanja su Goran Radman i Kristijan Kotarski, koji je ujedno autor i suautor nekoliko tekstova. O fenomenu klijentelizma, njegovoj definiciji i hrvatskim specifičnostima u intervjuu za tjednik Nacional govorio je Kristijan Kotarski, inače profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, gdje na dodiplomskom studiju drži kolegije Međunarodna politička ekonomija i Teorija ekonomske politike, i autor brojnih znanstvenih knjiga i radova.

NACIONAL: Kako biste definirali klijentelizam?

Klijentelizam čini selektivna distribucija koristi u zamjenu za pružanje političke potpore. Dakle, dominantno se radi o korištenju javnog novca za selektivnu distribuciju koristi na temelju političkog kriterija lojalnosti ili podobnosti, a ne na temelju objektivne evaluacije stvarnih prioriteta društva u cjelini i uspješnosti javnih politika u zadovoljenju istih. Novac se stoga ne usmjerava primarno u osiguravanje javnih i meritornih dobara poput kvalitetnog i efikasnog pravosuđa ili određenih programa javnog zdravlja usmjerenih prema rizičnim pripadnicima populacije, već na dio populacije za koji se pretpostavlja da će na javne transfere osigurane od strane pojedinačne stranke ili koalicije reagirati biračkom podrškom tijekom jednog ili više izbornih ciklusa.

NACIONAL: Koja je razlika između klijentelizma i korupcije?

Klijentelizam je legalna pojava, premda može biti nelegitimna ako je osuđuje većina u društvu, ali nije dovoljno moćna ili motivirana da se uhvati u koštac s njome. Npr. kreiranje izmišljenih radnih mjesta u državnoj upravi da bi se nagradilo političke pristaše jest legalna pojava i predstavlja primjer klijentelističkog ponašanja koje dugoročno razara ekonomsko i socijalno tkivo društva. S druge strane, podmićivanje državnog službenika prilikom prenamjene poljoprivrednog zemljišta u građevinsko jest primjer korupcije. U ovom slučaju radi se o još ozbiljnijoj socijalnoj patologiji koja je čak kažnjiva zakonom. Korupcija podrazumijeva kaznenu odgovornost, dok klijentelizam jedino možemo svesti na pojam političke odgovornosti. Osim toga, korupcija također nije jednodimenzionalna pojava i možemo uvjetno govoriti o nekoliko vrsti korupcije ovisno o tome obuhvaća li prisvajanje nezakonite koristi ili se govori o trgovanju utjecajem, te ovisno o tome sudjeluju li u transakciji isključivo pripadnici društvenih elita ili to nije slučaj. Različite vrste korupcije imaju različitu štetnost za ekonomski i politički razvoj društva.

NACIONAL: Koje su specifičnosti hrvatskog klijentelizma u odnosu na ostale tranzicijske zemlje i mlade demokracije?

Kada govorimo o strategijama zarobljavanja države, onda valja istaknuti četiri strategije. Za razliku od predatorstva, fuzije i institucionalne eksploatacije, hrvatske političke elite koriste strategiju klijentelizma. U Hrvatskoj postoji stranačko natjecanje kao i u ostalim članicama EU-a, ali za razliku od velike većine ostalih postsocijalističkih članica EU-a, kod nas je zastupljena selektivna distribucija renti s obzirom na povijesno niži stupanj fragmentacije stranačkog sustava i volatilnosti političke scene te ostalih strukturnih faktora poput nasljeđa Domovinskog rata i modela privatizacije, što je, nažalost, stvorilo podlogu za uspostavu dugotrajnih odnosa razmjene (npr. povlaštene mirovine, niz programa za ratne veterane, poslovi u nabujaloj lokalnoj i regionalnoj samoupravi, državnim poduzećima). Dakle, sustav stranačkog natjecanja uspostavljen 1990-ih i ranih 2000-ih, u kombinaciji sa strukturom i visinom javne potrošnje, omogućava perpetuiranje statusa quo, unatoč periodičkoj pojavi nekih novih opcija koje uvijek imaju limitiran doseg.

NACIONAL: Autor ste teksta „Hrvatska kao stranački slaba i zarobljena država“. Koje su njegove glavne teze?

Glavne teze teksta su da je hrvatska država zarobljena klijentelizmom i da je njezin kapacitet rješavanja kolektivnih problema svojih građana ozbiljno narušen. Hrvatska ima daleko veću razinu javne potrošnje kao postotak BDP-a u odnosu na vlastitu razinu ekonomskog i političkog razvoja. Dakle, naša država je među prvih sedam, osam u EU-u na temelju spomenutog omjera, a predzadnja ili pred-predzadnja kada su u pitanju ekonomski i politički razvoj (kvaliteta pravosuđa i demokracije). RH troši više od prosjeka EU-a na subvencije, javne nabave i plaće zaposlenih u javnom sektoru. Nije sporno da država troši više kao postotak BDP-a kao što je to slučaj u Skandinaviji, kada građani dobivaju kvalitetne javne usluge i javna dobra te kada u društvu i politici postoji kapacitet da se spriječe zloupotrebe javnih resursa i ovlasti primarno za ostvarivanje partikularnih interesa dobivanja ili ostanka na vlasti pojedine stranke. Problem nastaje kada imamo veliku državu kao što je slučaj u Hrvatskoj, a mehanizmi demokratskog nadzora i transparentnosti su minimalni ili nepostojeći. U Hrvatskoj, uz Mađarsku, imamo najveću koncentraciju političke moći u rukama dviju vodećih stranaka od prvih demokratskih izbora. Kod nas su HDZ i SDP osvojili više od 68 posto parlamentarnih mandata na svim dosadašnjim izborima (HDZ je najuspješniji po toj metrici u cijelom postsocijalističkom EU-u), dok je u ostalim novim članicama EU-a taj postotak bitno manji.

NACIONAL: Zašto u Hrvatskoj većina slučajeva vezanih uz korupciju ostaje nekažnjena?

Uzrok nekažnjavanja je multifaktorski, od učestalih promjena Kaznenog zakona, ukidanja neovisnosti Poreznog USKOK-a, slabog kapaciteta i ponekad korumpiranosti DORH-a, zakrčenih sudova, sterilnih ovlasti Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa, itd. No u korijenu svih problema ja bih rekao da leži ili apatija ili pasivna podrška velikog dijela građana korupciji i klijentelizmu prema maksimi “krade, ali nama dade”. Nedavno je bivši direktor APN-a opravdao svoje stjecanje POS-ova stana argumentom da „kako bi premijer ili netko mogao misliti da je sposoban rješavati probleme građana, kad ne može pomoći samome sebi“. Nažalost, mnogi građani skloni su podržati takav ciničan pristup i čak i kada osuđuju korupciju kao pojavu, rade to često jer se radi o korupciji iz suprotnog ideološkog tabora ili zato što su sami frustrirani što nisu u poziciji moćnika koji tako osiguravaju egzistenciju sebi i svojim potomcima.

NACIONAL: Kakvi su stavovi mladih prema klijentelizmu i korištenju veza pri zapošljavanju ili napredovanju?

Nažalost, longitudinalne studije od početka 2000-ih naovamo pokazuju da mladi sve više prihvaćaju zapošljavanje preko veze i klijentelizam kao prihvatljivu strategiju za ostvarenje osobnog probitka. Oni koji misle da će puka smjena generacije donijeti promjene, u krivu su. Potrebna nam je korjenita promjena institucija koje će promijeniti strukturu poticaja i takav oblik napredovanja učiniti manje atraktivnim. Osim toga, uspjesi Nanobita, Infobita i Rimac Automobila daju nam nadu da će se jedan dio mladih radije preusmjeriti na traženje zaposlenja izvan orbite koju kontroliraju stranački moćnici, pa će njihova rastuća autonomija možda poslužiti i kao dodatni „poguranac“ za šire društvene promjene.

NACIONAL: Jedan od tekstova bavi se i izostankom reformi u Hrvatskoj – zašto je svaka vlada u tome dosad bila neuspješna?

Što se tiče reformi, okoštavanje statusa quo nažalost zatvara „prozor mogućnosti“ za promjene. Nažalost, kada su se i provodile neke reforme, njihov tajming bio je loš. Npr. nabujali državni aparat trebao bi se racionalizirati u vremenima ekonomskog uzleta, kada su socijalni troškovi reformi niži i otpor je manji, a ne u dubini krize. Odgađanje reformi za neka druga vremena često dovodi do imperativa nekih reformi u vrijeme kada je njihovo provođenje socijalno skupo i uživa veliki otpor te su one na kraju parcijalne i loše isplanirane. Osim toga, priroda koalicijskih vlada u Hrvatskoj s mlađim partnerima, dvjema vodećim strankama svakako jest otežala provođenje reformi. Dakle, koalicije s brojnim partnerima koji su primarno inzistirali na vlastitom dijelu „plijena“ kao cijeni podrške dominantnoj stranci, umjesto na jasnoj i artikuliranoj viziji pojedinih javnih politika, također su stvorili okruženje koje nije poticajno za reforme usmjerene boljitku velike većine građana. Na kraju dana, takav pristup doveo je do toga da velik broj građana tvrdi “svi su oni isti”, s obzirom na to da se politika većinom svela na puko trgovanje javnim novcem, čemu su gotovo sve stranke do sada dale svoj obol.