U godini u kojoj ćemo zabilježiti 30 godina od smrti kazališnog redatelja i pedagoga Koste Spaića, prisjetimo se, na dan njegova rođenja, razgovora s njegovom kćerkom Sandrom Spaić u kojem je svojedobno za Nacional ispričala neke zanimljive detalje o obiteljskoj povijesti:

“Moj djed Alexander, djedov otac Konstantin i nekoliko generacija njihovih predaka rođeni su u Beču. Tata je dobio ime po svom djedu Konstantinu von Spaitsu. Konstantin je, nakon vjenčanja s Adelhaide Greng iz Graza, nasljednicom tvrtke iz Radenaca – Slatina, kao mladi časnik vojničku karijeru zamijenio radom u obiteljskoj tvrtki. No sina Alexandera, moga djeda i Kostina oca, upisao je u vojnu školu u Beču, što je tada bilo dopušteno samo mladićima plemenita roda. Postao je pukovnik austrougarske vojske. Još kao mladića slali su ga na razna ratišta. Prošao je cijelu Aziju, Sibir, Kinu, Nepal, Perziju, a 1905. poslan je kao promatrač u Rusko-japanski rat. O tim putovanjima napisao je knjigu na gotici ‘S Kozacima po Mandžuriji’. U Prvom svjetskom ratu bio je guverner Albanije, s činom generala. Kostin otac bio je 29 godina stariji od moje bake i bilo mu je 59 kad se moj otac rodio. Moj djed i moja baka Karola Paulić, rodom iz Ljubuškog, upoznali su se na raskošnom balu u bečkom Hofburgu. Otac moje bake bio je visoki činovnik Austrougarske. Roditelji moje bake preselili su se u Zagreb, u kojem su živjeli kao viša građanska klasa. Moji davni preci, podrijetlom su iz Gruda, iz Hercegovine, odakle su, pred najezdom Turaka, u 17. stoljeću, pobjegli u Vršac u Bačkoj, odakle su se preselili u Graz i Beč. Nakon vjenčanja, baka Karola i Djed Alexander, živjeli su u djedovom domu u Beču. Kako Baka nije tamo željela roditi svoje dijete, preselili su se u Zagreb, gdje je 21. siječnja 1923., u Šenoinoj 3, rođen moj otac. Tada je moj djed promijenio svoje prezime u Spaić. U Grazu, na obali Mure, stara je, nekada pradjedova kuća, bila prepuna antiknog namještaja. Davnih pedesetih, sav namještaj iz te kuće i iz obiteljske kuće u Kapeli u Sloveniji, Košta je poklonio zagrebačkom Dramskom kazalištu. Mislio je da će dobro doći za nekog Cehova. Kasnije je to sve nestalo. Nama je ostao samo bubanj iz vremena Napoleona i intarzirani tabernakul na kojemu je ugravirana 1803. godina.”