Objavljeno u Nacionalu br. 665, 2008-08-12
Otoke Kornate zbog izoliranosti, ljepote nacionalnog parka, restorana s vrhunskom hranom i uslugom, ljeti jahtama posjećuju brojni domaći i strani poduzetnici, liječnici, sportaši i političari
Dok se u medijima govori o turističkim gužvama u Dubrovniku, na Hvaru ili u Novalji, lošoj ponudi i visokim cijenama te o tome kako Hrvatska nije zanimljivo odredište svjetskoj eliti, u uvalama kornatskog arhipelaga događa se nešto sasvim suprotno – razvija se elitni turizam, a da se o tome u Hrvatskoj malo zna. Tu skupinu od preko stotinu otoka koji su smješteni u Šibenskoj županiji posjećuju brojne luksuzne jahte i megajahte u vlasništvu inozemnih i hrvatskih bogataša. Tamo dio svojih godišnjih odmora, daleko od očiju javnosti, provode ruski i srpski tajkuni, uspješni poduzetnici, poslovni ljudi, vrhunski sportaši, političari, pjevači, glumci iz Hrvatske i inozemstva. Kornati su gotovo sasvim nenaseljeni, udaljeni su od kopna i nisu povezani stalnim trajektnim linijama pa tamo nema masovnog turizma.
Osim toga, 89 otoka iz arhipelaga osamdesetih su godina proglašeni nacionalnim parkom te je na njima zabranjena gradnja. Upravo zbog izoliranosti i ljepote nacionalnog parka, brojne poznate osobe posjećuju Kornate. Gosti najčešće dolaze jahtama na kojima imaju sav potreban komfor, a osim osame, čistog mora i nenaseljenih otoka na Kornate dolaze i zbog niza restorana s vrhunskom uslugom i kvalitetom hrane koja je, prema riječima bivšeg vozača Formule 1 Alessandra Zanardija, najbolja na svijetu. Orade, zubatci, kovači i ostala riba prve klase koja se tamo isključivo servira košta oko 400 kuna po kilogramu, a ulovljena je ujutro istoga dana kada se priprema gostima. Najtraženiji su jastozi po cijeni od oko 600 kuna po kilogramu, koje vlasnici restorana nabavljaju na Visu ili vade iz vrša bačenih u moru ispred restorana. Tamo se gostima nude i stvari kakve se ne očekuju na izoliranim otocima, poput vrhunskog šampanjca Dom Perignon, najboljih cigara ili najskupljih svjetskih rumova. Također, vlasnici ili voditelji restorana dobro poznaju navike svojih gostiju koji dolaze redovito. Kako se najbolji kornatski restorani sami ne reklamiraju, u medijima se i ne spominju, javnosti su gotovo posve nepoznati, a oni koji ih posjećuju dolaze najčešće po preporuci prijatelja ili znanaca koji su tamo već prije bili.
Primjer takvog restorana je “Konoba Žakan” na otoku Ravni Žakan. U uvali ispred konobe može se privezati 25 brodova, a u vrijeme doručka i večere tamo se nakupi gotovo pedeset jahti i jedrilica. Oni koji nisu privezani za betonski mol, usidre se u uvali. Voditelj restorana, tridesetogodišnji Šibenčanin i bivši pomorac Nikša Bakulić, objašnjava na koji način funkcionira usluga u tom restoranu. On govori engleski, njemački, talijanski i španjolski jezik, osobno upozna svakog gosta i potrudi se da se osjećaju ugodno. U svom kompjuteru ima podatke o karakteristikama 50 jahti te o navikama, željama i ukusima njihovih vlasnika. Svi gosti restorana imaju njegov broj mobitela i mogu ga nazvati kako bi naručili večeru. Mnogi nazovu dok su još kod kuće na kopnu, primjerice u Italiji ili Austriji, pa najave svoj dolazak, rezerviraju mjesto za brod i omiljeni stol u restoranu.
“Kad se neka jahta usidri u našoj uvali, ja svojim gumenjakom odem do nje i ako nisu naši stalni gosti upoznam se s vlasnicima, ako jesu javim im se i malo popričam s njima. Objasnim im što imamo u ponudi, a oni odaberu što žele jesti i kažu mi kada žele da im to bude servirano u restoranu. Ako su svi stolovi u restoranu popunjeni ili rezervirani, ponudimo da im pripremimo hranu, ukrcamo je u gumenjak i odnesemo na brod. Stalni gosti uglavnom uživaju u tome da sami dođu do restorana odabrati ribu ili jastoga kojeg žele jesti. Sva riba posložena je na ledu u frižideru koji je smješten na terasi, gdje se nalazi i akvarij s jastozima. U kuhinji se točno zna tko što jede, za svaku ribu se zna kome ide i kada treba biti pripremljena. Kad gosti sjednu u restoran, nema čekanja na hranu. Odmah im serviramo predjelo, kada ga pojedu glavno jelo i tako cijelu večeru tempom koji oni žele. Stalnim gostima na stol postavimo i razglednicu sa slikom njihove jahte. Znaju doći sljedeće godine s tom razglednicom u rukama, kako bi nam pokazali da su i prošle godine jeli tu kod nas.“
Jednom su neki gosti, prepričava Nikša Bakulić, u uvali ispred restorana proveli 13 dana: “Probali su sva jela koja imamo i na kraju više ni sami nisu znali što bi jeli pa smo ih počastili kornatskim brudetom od škarpine i kokota. Oduševili su se. Trebao je to biti oproštajni brudet, ali nakon te večere odlučili su ostati još dva dana.”
Posljednjih godina, kaže, tamo dolazi Slavica Ecclestone sa svojom obitelji ili prijateljima, također na kornatski brudet:
“Ovdje dolaze mnogi poznati gosti, upravo zato jer nitko ne gleda tko su. Dođu jer se žele odmoriti od medija i radoznalih pogleda. Dolaze mnogi ljudi raznih zanimanja, zvučnih i svima poznatih imena, a dolaze zato da se odmore i da ih pritom nitko ne pita što i zašto su nešto obukli ili koliko im košta brod. S druge strane, oni koji uživaju u medijskoj pažnji odu se najprije pokazati na Hvar, a onda se dođu odmoriti na Kornate.
Iako mnogi misle da su Dom Perignon i bogata vinska karta rezervirani samo za ekskluzivne restorane u velikim gradovima, toga ima i na Kornatima”, zaključuje Bakulić.
U uvali ispred “Konobe Žakan” sa svojom luksuznom, dvije godine starom jahtom marke Squadron, usidrio se bivši pilot Formule 1 Alessandro Zanardi. On je bio uspješan vozač američke automobilističke utrke Indycar, koji je devedesetih u Americi osvojio dva prvenstva. Nakon toga je počeo voziti utrke Formule 1, ali je 2001. u utrci u Njemačkoj doživio nesreću zbog koje su mu amputirane obje noge. Nakon oporavka Zanardi je nastavio voziti utrke i bio je prvi hendikepirani sportaš na svijetu koji je osvojio svjetsko prvenstvo u konkurenciji protiv profesionalnih vozača bez hendikepa. Za njega je, kaže, to mali uspjeh na koji je izuzetno ponosan.
Na Kornate je počeo dolaziti prije nekoliko godina, kada se doselio u Padovu: “Do prije nekoliko godina živio sam na drugom kraju Italije pa je moj brod bio usidren na Tirenskom moru. Sada kad smo preselili dolazim ovdje i oduševljen sam. Mnogim mojim poznanicima, koji imaju sreću kao i ja da su vlasnici dovoljno velikog broda za dalja putovanja, Kornati su omiljena destinacija. Najviše volim to što je ovdje sve gotovo netaknuto, što je to predivno mjesto kakvo je bilo i prije dvjesto godina. Da je ovo Italija, preko cijelog otoka bile bi zgrade i neboderi. Ne znam je li to tako zato što su Hrvati jako pametni pa su to planirali, ili se desilo slučajno da ste imali mogućnost, ali ne i novca za gradnju. No, kako god bilo, ovo je predivno mjesto. Naravno, tijekom kolovoza je puno jahti, u svakoj uvali je netko usidren, ali svejedno, uvijek postoji neka mala uvalica u koju mogu smjestiti svoj brod. Također, kvaliteta hrane je izvrsna, najbolja definitivno od sve hrane koju sam jeo u životu, a ja sam iz Italije, koja je poznata po gurmanima i dugoj kulinarskoj tradiciji.”
S njim se slažu i talijanski poduzetnici, bračni par Fabiola Pinato i Sergio Bessega, vlasnici tvrtke Bessega Escavatori. Oni već 20 godina dolaze ploviti po Jadranu, ali kažu da su Kornati nešto posebno: “Obožavamo more na Kornatima, prirodu, hranu u restoranima, ribu”. Fabiola Pinato za sebe kaže kako nije ljubitelj brodova pa je suprug radi toga na jahtu marke Princess, koju su nazvali “Jonathan VI”, čak dao ugravirati poruku “Ako ti se ne sviđa, ne ulazi”. S druge strane, objašnjava, obožava putovanja pa je ove godine obišla Tajland, Francusku i SAD. No, bez obzira na to što baš ne voli ploviti i što je dio godine provela putujući, godišnji odmor u Hrvatskoj ne propušta.
U uvali ispred “Konobe Žakan” sa svojom se Squadron jahtom usidrio i jedan pomalo neobičan par – Austrijanac Ivan, porijeklom iz Srbije i njegova djevojka, atraktivna Ukrajinka Viktorija. Ivan je dozvolio da uđemo na njihovu jahtu i da fotografiramo, pod uvjetom da na slikama bude samo Viktorija i da nam ne kažu svoja prezimena. Za sebe Ivan kaže da živi u Beču i da tamo ima 20 lokala s poker aparatima, dok je Viktorija, prema njegovim riječima, zaposlena brigom o njemu.
Na Kornate dolazi još od, kako kaže, Jugoslavije: “Ovdje sam jer volim ovo more. Svako ljeto putujem brodom, nekad u Španjolsku, nekad drugdje, ali uvijek dođem i tu. Zime provodim najčešće na Tajlandu, a ove sam bio i u Dubaiu. No, na Kornatima mi je najbolje. Jedino što sam u Dubaiju vidio su šoping centri i robne kuće. Odem na odmor pa doživim veći stres nego kad radim. Ne sviđa mi se to. Ovdje mi je ljepše.”
Ivan Ljubičić i Goran Ivanišević također su česti gosti na Kornatima. Ljubičić je nedavno u Jutarnjem listu kao jedan od omiljenih restorana naveo restoran “Fešta” na otoku Žutu, koji je također dio Kornata, iako se ne nalazi unutar granica Nacionalnog parka. Restoran je u vlasništvu obitelji Mudronja, a vodi ga 30-godišnji Krešimir Mudronja, koji je tamo gotovo odrastao. Iako je djetinjstvo proveo u Mutreru, kada je njegova obitelj 1993. godine otvorila restoran na Žutu, on je kao 14-godišnjak tamo počeo raditi. U međuvremenu je završio studij u Opatiji te somelijerski tečaj u Zagrebu, kako bi unaprijedio svoj obiteljski restoran u kojem osim uobičajene svježe vrhunske ribe i jastoga priprema i neka jela koja su specifična samo za restoran “Fešta” i ne mogu se naći nigdje drugdje u Hrvatskoj. To su, na primjer, izvrsna pašteta od ugora, tartar od sabljarke, carpaccio od orade s tarufima i kaparima te carpaccio od sabljarke s grejpom i rikolom.
Kad se prisjeti početaka, Krešimir Mudronja osjeti mješavinu ponosa i srama: “Zemlja na kojoj se nalazi restoran vlasništvo je moje bake. Počeli smo se baviti ugostiteljstvom s pet posuđenih stolova, 30 tanjura, noževa, vilica i čaša koje smo posudili u murterskoj marini Hramina i potpisali da ćemo im to vratiti. Imali smo i posuđeni roštilj koji je više kuhao ribu nego pekao. Tijekom godina ulagali smo emocija, truda i novca daleko više nego što smo realno mogli. Sada restoran ima 120 mjesta na terasi i 110 na zatvorenom, sve smo uredili, renovirali, a uspjeli smo zadržati ugođaj i atmosferu otoka i Dalmacije. Svakodnevno pečemo svoj kruh, napravili smo i veliki akvarij s rakovima, a imamo i vlastiti vinski podrum. Kada neki gosti vide koje cigare i rumove imamo u restoranu šokiraju se i kažu da to ne viđaju ni u nekim metropolama. Osim toga, milijune kuna smo uložili u golemi solarni sustav, generatore za struju i desalinizator koji nam služi za dobivanje pitke vode iz mora. Desalinizator koji imamo najnovija je tehnologija i mislim da je prvi takav privatni sustav u Hrvatskoj. Svaka stolica u restoranu košta preko 200 eura, a stolovi su izrađeni od ariša. Prošle godine ovdje smo ugostili Michaela Schumachera. To me dira u srce, što tu ljudi ne dolaze jer se o nama piše u medijima ni zato što se reklamiramo ili jer su slučajno ogladnili. Schumacher je u Hrvatskoj proveo 4 dana, a od svih mjesta na kojima je mogao jesti došao je ovdje jer su mu tako preporučili i to je velika nagrada našem trudu.”
Onoliko truda koliko ulaže u vođenje restorana “Fešta”, priča Krešimir Mudronja, bilo bi mu dovoljno za vođenje tri vrhunska hotela na kopnu. “Ovdje je sve tri puta skuplje jer svaku stvar koja je tu treba dopremiti s kopna. Osim toga, ne mogu tu imati 10 profesionalaca – kada mi se pokvari brod moram ga moći sam popraviti, izučio sam se makar za minimum da mogu održavati i brod i sve potrebno u restoranu. Kada mi se nešto pokvari, nijedan majstor mi neće doći tu to popraviti usred ljeta. On zna da će na to izgubiti cijeli radni dan, a zna i da mi cijeli radni dan za pola sata koliko će tu raditi ne može naplatiti, pa radije neće niti doći. Osim toga, dočekujem svakog gosta koji dođe, popričam s njim, sjednem i pomognem mu u odabiru jela, a uz sve to još moram biti i suprug, otac i sin.”
Slično je i s obitelji Božikov koja je vlasnik otoka Opat i istoimenog restorana na tom otoku. Kako priča Mile Božikov, na mjestu gdje je sada luksuzni restoran namješten u rustikalnom stilu, koji je dizajnirao Nikola Bašić, isti arhitekt koji je dizajnirao i zadarske orgulje, nekada se nalazila ribarska kuća i štala za ovce.
“Prije nije bilo ovoliko turista, prodao bih im ribu koju sam sam ulovio i to je bilo to. U jednom trenutku sam shvatio da je potražnja tri puta veća od onoga što ja ulovim i odlučio otvoriti restoran. Tako sam počeo, pomalo, partizanski, svaku godinu smo ulagali i dograđivali pa je primjerice na mjestu gdje je sad terasa, peka i blagovaona, nekada bila štala za ovce.”
Posljednjih godina, objašnjava Mile Božikov, na Opat dolaze sve bogatiji gosti, sa sve luksuznijim jahtama, a posljednje dvije godine uz tradicionalne Talijane, Nijemce i Austrijance, sve je više Rusa koji su najveći potrošači i, po njegovu mišljenju, najbolji gosti.
Na Opat već godinama dolaze Grete i Johann Umschaden iz Graza, vlasnici najveće privatne klinike za estetsku kirurgiju u srednjoj Europi, “Schwarzl Tagesklinik”.
Kako objašnjava Johann, koji je po struci plastični kirurg, na Kornatima vole ljude, more i hranu: “Ovdje dolazimo svako ljeto već 20 godina. U Hrvatskoj je more predivno, čisto, ljudi su druželjubivi, otvoreni i imate predivnu hranu. Bitno je znati gdje ćeš otići jesti kad dođeš u Hrvatsku, ali kad pronađeš takva mjesta, kao što je primjerice restoran “Opat”, moraš se vratiti ponovo. Volimo i ljude tu, osjećamo se kao da nam je ovo drugi dom. Ja sam plastični kirurg i svaki dan radim 10 do 15 sati pa se ljeti odmaramo najmanje četiri ili pet tjedana. Svaki dan ustajem u šest ujutro, jer sam tako navikao i ne želim to mijenjati. Osim toga, ustati tako rano ujutro na ovom mjestu je posve osobito, tiho je, a kad sunce počne izlaziti ambijent je nevjerojatan. Svako jutro odem na vrh brda u uvali u kojoj smo usidreni, ne trčim jer ima puno kamenja, ali jako brzo hodam. To mi je rekreacija. Nakon toga se spustim i okupam u moru. Onda dođem na brod i skuham kavu za suprugu koja voli dulje spavati. Čitamo, plivamo i dobro jedemo, istražujemo na kojoj bi se novoj plaži mogli danas kupati. Navečer jedemo u restoranu, a Ante, kuhar u ‘Opatu’, nam uvijek preporuči nešto dobro.”
U blizini Opata, na otoku Vela smokvica, smještena je konoba “Piccolo”, vlasnika Ante Turčinova, nazvana prema njegovom ocu koji je bio izrazito krupan čovjek, pa su ga prijatelji u djetinjstvu iz šale nazvali Piccolo. Piccolo je odrastao i živio cijeli život na tom otoku gdje je uzgajao ovce i masline. Ante Turčinov od njega je naslijedio 300 maslina pa sada u restoranu ima vlastito maslinovo ulje i rakiju od smokve koju radi od smokava koje također sam uzgaja. Ante Turčinov preko cijele godine živi na Kornatima, a njegova obitelj preko zime odlazi u Murter. Dvije kćeri, Matija i Ivana, koje pohađaju fakultet u Zadru, kad u proljeće počne sezona dolaze pomagati roditeljima.
“Moj brat Tome lovi ribu i svaki dan gostima nudimo ono što on toga dana ulovi. U restoranu radi cijela obitelj i dva radnika, a česti su nam gosti doktori, bankari i industrijalci koji jahtama putuju po Kornatima.
Kad jednom dođu, kaže Ante Turčinov, uglavnom se ponovno vraćaju, a osim stranih turista česti su i domaći poznati gosti. Tako konobu “Piccolo” posjećuje Božo Sušec, koji tamo dolazi svojim gumenjakom sa Zlarina, a prošle je godine bio tamo i Goran Ivanišević sa svojom jahtom, braća Mamić s obiteljima te Severina sa svojim društvom.
Na otok Levrnaka, gdje je smještena konoba “Levrnaka”, najčešće dolaze gosti iz marina u Sukošanu i u Biogradu, a neki dolaze i direktno iz Italije jer im je na Dugom otoku carina. Voditelj i sin vlasnika restorana “Levrnaka” Danijel Ježina priča kako je njihov restoran nastao na neki način spontano: “Kuća na čijem je mjestu nastao restoran napravljena je 1979. godine. Početkom devedesetih moji su roditelji tu ribarili. Sami turisti su im u jednom trenutku počeli prilaziti i tražiti da im pripreme ribe koju su ulovili. S vremenom se povećala potražnja pa su otvorili restoran koji je u početku bio malog kapaciteta, a sada ima oko 70 mjesta za turiste.”
Uz inozemne turiste, za koje Ježina kaže kako da su i poznati, on to ne bi znao, dolaze im i bivši nogometaši Alen Bokšić i Zvonimir Boban te Carlo Ancelotti, trener nogometnog kluba Milan sa svojom jahtom: “Oduševljeni su ambijentom i hranom, a povremeno znaju i zafeštati uz gitaru pa čak i zaplesati po stolovima. Najbolje feštaju domaći gosti koji imaju puno novca – najedu se, napiju, malo im se kompas zamuti pa se čak znaju penjati i po stolovima i pjevati.”
Posljednjih godina česte su megajahte s kojih najčešće dođe neki član posade po jastoge ili ribu koju odnesu i pripreme sami na brodu. Svi gosti, nastavlja Daniel Ježina, imaju moj broj telefona: “Nazovu me, rezerviraju mjesto za brod i dođu kod nas odabrati ribu koju žele jesti. Dok se oni pripreme za večeru ili ručak, mi pripremimo jelo. Moj broj imaju zato što se dobar glas prenosi od usta do usta. Naši gosti koji su zadovoljni uslugom prenesu to svim svojim prijateljima. Baš mi je prije neki dan jedan gost rekao da mu je moj broj dao vlasnik jahte koja preko zime stoji pored njegove u marini u Lignanu.”
Većina gostiju koji im dolaze, smatra Ježina, imaju gomilu novca i mogli bi biti komplicirani i zahtjevni, ali nisu – važno im je samo da je riba svježa i da im je brod na sigurnom.
“Prije nekoliko dana na večeri je kod nas bio bankar iz Italije sa svojom jahtom. Ima i svoj avion koji ga doveze u zadarsku zračnu luku, a u marini ga čeka brod. Došao je na Kornate na odmor, ali djeca mu studiraju u Londonu i morao je, iz nekog razloga, hitno otići u London. Gliser ga je odvezao do marine, automobil do aerodroma u Zadru.
Ujutro je bio na Kornatima, popodne u Londonu, a navečer opet na Kornatima. Vozi prototip jahte marke Itama koja je duga 72 stope. Ispričao mi je njegov kapetan kako je u posljednja dva mjeseca potrošio 100 tisuća eura samo na gorivo. On je prijatelj Ivice Todorića, koji je kupio otok Smokvica kod Rogoznice, a on ga je tamo išao posjetiti. Njegov nam je kapetan rekao da su se žurili da stignu na ručak kod njega i da su za sat i pol stigli od Mljeta do Rogoznice. S druge strane, jednostavan je čovjek i ima puno povjerenje u nas. Ne pita koliko riba košta, mi mu uvijek damo više nego što je naručio.”
Zadnjih godina, smatra Ježina a slažu se i svi ostali kornatski ugostitelji, sve je više takvih gostiju. Zato oni iz godine u godinu nadograđuju svoje restorane, sve bolje upoznavaju svoje goste i prilagođuju im ponudu. Da su u tome sve uspješniji, dokazuju brodovi koji tamo uplovljavaju i koji su sve skuplji, moderniji i veći, a njihovi vlasnici javnosti su sve poznatiji. No, osim novih gostiju, na Kornate još uvijek dolaze i oni koju su tamo dolazili i prije 20 godina.