U sklopu Riječkih ljetnih noći 20. srpnja prvi put u Hrvatskoj predstavit će se dvije svjetske operne zvijezde u programu „The Best of Opera“. Osim baritona Lucia Galla, na Ljetnoj pozornici u Opatiji nastupit će koloraturna sopranistica Sumi Jo. Jedna od trenutačno najvažnijih opernih pjevačica rođena je u Seulu u Južnoj Koreji, a školovala se na prestižnom konzervatoriju Accademia di Santa Cecilia u Rimu. Debitirala je recitalom u Seulu, a uslijedili su koncerti s Korean Broadcasting Company Orchestra. Prva njena operna uloga bila je Susanna u „Figarovu piru“. Ta pjevačica nastupa u najvećim opernim kućama u svijetu, a za Nacional je najavila svoj koncert, govori o svom djetinjstvu i otkriva tko je najviše utjecao na njezinu karijeru, ali i što misli o današnjoj operi.

NACIONAL: Prvi put nastupit ćete u Opatiji. Koliko je različita publika u svakoj od država u kojoj nastupate?

Zanimljivo je da me baš to pitate jer osjećam veliku razliku. Jedno je zajedničko svima, a to je da vole glazbu. Mnogi su veliki ljubitelji klasične glazbe, pa očekuju muzikalnost, preciznost i emocije pjevača. S obzirom na to da sam karijeru počela u Italiji i ondje često nastupam, a i živim u Rimu, u toj se zemlji uvijek osjećam voljeno. Publika u SAD-u i Južnoj Americi strastvenija je i njihove reakcije još me više ohrabruju. Publika u Aziji također je jako strastvena, iako je njihovo razumijevanje repertoara limitirano.

NACIONAL: Prva ste pjevačica iz Azije koja je napravila svjetsku karijeru, kako se opera doživljava u Aziji? Poznato je da opera ima snažne korijene u Europi.

Ne mogu reći da je opera u Aziji popularna. Očito je da ima puno ljubitelja opere, ali je samo mali broj opera dovoljno popularan da privuče veći broj ljudi, iako i to raste. U najnovije vrijeme vidljivo je da mlađe generacije ne slušaju operu, nego popularnu glazbu, a mlade operne zvijezde brzo nastaju, ali se operno tržište smanjuje, što je veliki problem.

NACIONAL: Poznati ste ne samo po opernim izvedbama, nego i po crossover izvedbama. Što mislite o crossoveru? Mnogi kažu da miješanje različitih žanrova unosi svježinu i modernost. Mislite li da je moguće i uopće potrebno učiniti operu modernijom?

Pokušala sam emocije izraziti u različitim glazbenim formama. Definitivno sam klasična glazbenica, ali poštujem glazbene sklonosti svakog čovjeka i spremna sam ih podržati, bez obzira na to o kojoj se formi ili žanru radi. Možda bi opera trebala privlačiti više publike, ali s obzirom na karakteristike klasike, to se neće tako lako dogoditi. To se pokušava već neko vrijeme, međutim ili to nije bio dovoljno ili je jednostavno priroda operne glazbe takva da to nije lako učiniti. Nekoliko modernih aranžmana priča iz poznatih opera su dobri, ali povijesna pozadina i originalna priča ipak trebaju ostati poznate. Opera se treba promijeniti da bi privukla mlade, ali metode kojima bi se to napravilo već su preuzeli drugi žanrovi, kao što je to mjuzikl. Pa pravi primjer je ‘Mamma Mia!’ ili ‘Fantom u operi’. Ti mjuzikli zapravo se mogu smatrati modernim operama, a dovoljno dugo su prisutni kod mlađe generacije, bar je tako u Južnoj Koreji. Potrebno je uložiti puno snage da bi se otkrilo što bi bila prihvatljiva operna forma u moderno vrijeme. Mislim da bi se trebale prihvatite nove tehnologije i koncepti i spremna sam to pokušati.

NACIONAL: Kako vidite operu danas? Mislite li da je još uvijek važna?

Opera zahtijeva mnogo truda da bi funkcionirala. Toliko puno ljudi mora raditi na produkciji i potrošiti puno dana za pripremu pozornice i cijele priče. Mislim da se opera ‘ne slaže’ s modernom publikom koja traži instant rješenja. Opera bi mogla biti lijepo naslijeđe. Vjerujem da daje veliku vrijednost ljudima, da im govori kako zajedno raditi, komunicirati, vratiti se u prošlost i shvatiti zašto su te priče i skladbe napisane baš tako. Nema tu velike razlike od posjete Eiffelovu tornju u Parizu ili Partenonu u Ateni.

NACIONAL: Kad ste primijetili da imate pjevački talent? Koliko je važno da se to prepozna što ranije?

Kao u svim oblicima umjetnosti, potreban je određeni broj godina da bi se izgradila određena razina ekspresije. Upravo zbog toga otkrivanje talenta u jako ranoj dobi iznimno je važno. Za stvaranje uspješnog umjetnika nije dovoljan samo talent, nego i mnogi drugi aspekti života. Filozofija, obrazovanje, jezici, komunikacijske vještine… S obzirom na sve to, ponekad mi se čini da je pronalazak talenta minimalni uvjet za daljnje ‘brušenje’ potencijalne zvijezde. Moja je majka na mene jako utjecala s različitim glazbenim formama. Kad sam imala četiri godine, počela sam svirati klavir ali sam bila izložena i slikanju, pjevanju i plesu. Za mene je bila ključna spoznaja da je netko shvatio da imam umjetničku ‘crtu’ i da je moram slijediti. Da nije bilo toga, sigurno ne bih uspjela.

NACIONAL: Prošli ste pola svijeta da biste studirali u Italiji. Zašto ste odabrali baš konzervatorij Accademia di Santa Cecilia u Rimu?

Nije bilo lako. Sve je dobro prošlo, ali morala sam proći mnoge nedaće kad sam otišla iz Koreje prije 33 godine. Nisam bila spremna studirati operno pjevanje u Italiji, a zbog nedovoljne financijske pomoći imala sam puno problema. Nekoliko sam puta, zbog neuhranjenosti, završila u bolnici tijekom studija. Ali nije mi samo zdravlje bio problem, nego i to kako stvoriti zvuk, glumiti, svladati jezike, a da o društvenim aktivnostima i ne pričam. Sve mi je bio veliki problem jer sam bila mlada djevojka iz Koreje. Prošli su dani i godine dok nisam nadišla sve nedaće i sad sam ovdje kako bih pjevala svima na svijetu. Ove godine obilježavam i 30 godina od svog međunarodnog debija.

NACIONAL: Kakvo vam je bilo djetinjstvo?

Bila sam najstarije od troje djece i posve sam normalno odrastala. Roditelji su silno željeli pružiti nam sve što dijete treba. Majka mi je bila velika ljubiteljica opere, pa smo već od malih nogu slušali opere s ploča koje je uvijek puštala.

NACIONAL: Osjetljivi ste na ranjive društvene skupine, posebno na djecu s poteškoćama u razvoju, ali i na napuštene životinje. Radimo li dovoljno za njih?

Velika sam ljubiteljica pasa i uvijek sam bila osjetljiva na probleme životinje. Radim s KARA-om, korejskom organizacijom za spas životinja, a uz zajedničku suradnju prije dvije godine uspjeli smo izgraditi sklonište za napuštene životinje. Posljednjih godina postala sam svjesna toga u kakvim uvjetima žive ljudi širom svijeta koji nisu imali sreće kao neki od nas. Stoga sam bila jako sretna kad sam proglašena UNESCO-ovom umjetnicom mira i podržavateljicom UNICEF-a.