Mjesec dana nakon potresa psihološke traume se postupno smiruju, ali će trebati proći još nekoliko mjeseci da se vide pravi razmjeri psihičkih poteškoća koje su zaostale, izjavila je koordinatorica za psihološku pomoć na stradalom području Marina Kovač.

Treba napomenuti da će uz niz vanjskih uvjeta, razina posljedica ovisiti i o mehanizmu obrane svakog pojedinca, dodala je u razgovoru za Hinu.

Ekipe psihoterapeuta organizirane su krenule na teren neposredno nakon potresa. Znali smo da će područje biti izrazito traumatizirano, jer smo prije potresa imali nekoliko intenzivnih trauma vezanih za posljedice Domovinskog rata i za koronu. To nam je bio poticaj da krenemo još intenzivnije, kazala je je ravnateljica Neuropsihijatrijske bolnica Dr. Ivan Barbot iz Popovače.

Osnovana su tri mobilna tima bolnice, za područje Siska, Petrinje i Gline po jedan, a u komunikaciju su uključena i druga mjesta poput Majura, Topuskog, Hrvatske Kostajnice, itd. Preko Hrvatskog psihijatrijskog društva priključili su se volonteri iz drugih klinika. To su interdisciplinarni timovi koje čine psiholozi, psihijatri, medicinske sestre, s vozilima koja dolaze u najudaljenija mjesta.

Nismo čekali da nas oni traže. Naši mobilni timovi svakodnevno su dolazili u njihova mjesta, ulice i dvorišta, kamp kućice i prihvatne centre. Zajedno smo ostvarili oko 450 intervencija, kazala je psihijatrica Kovač i dodala da su njihovi timovi dio mreže pomoći koju još čine volonteri Crvenog križa i drugih službi.

Opisujući posljedice potresa na zdravlje stanovništva, Marina Kovač kaže da se prvo javlja akutna reakcija na stres, i da ona traje od dana potresa do faze kad se ljudi stabiliziraju. Prve reakcije su šok, nevjerica, dogodilo se nešto što nitko nije očekivao i što stvara neizvjesnost.

Podražaji traju i dalje, tlo još podrhtava, pa se i dalje javljaju napadi straha, panike, nemiri, nesanica, osjećaj bespomoćnosti i tjeskobe. Kako vrijeme bude prolazilo, kod nekih će se razviti PTSP, kod drugih će to biti poremećaj prilagodbe, pa depresivno stanje, a neki će ostati u napadu panike. Kad nemate krov na glavom, svaki dan je dugačak i težak, i ono što društvo radi za njih, neki ljudi u tjeskobi ne osjećaju da je dovoljno brzo, kaže.

Često dovoljna ljudska riječ

Pomoć koju pružaju timovi sastoji se od razgovora, ponekad lijekova, te daljnjih obilazaka.

Jako je važno da krizna intervencija dođe na mjesto gdje se to njima događa. Ljudi su bili oslonjeni na svoju imovinu i na sve što tamo imaju, što uključuje i njihove životinje. To je njihov svijet, u njemu im trebamo dati podršku, i u materijalnom i u psihološkom smislu.

Ondje s njima razgovaramo, i kad vidimo što ih muči, u tom smislu ide naš daljnji razgovor. Podijelimo s njima probleme i dajemo im poticaj za borbu protiv psihičkih teškoća. To je često topla ljudska riječ, da mogu nekome reći što ih muči i da vide da nisu ostavljeni, kaže ravnateljica Kovač.

Dodaje da u nekim slučajevima postoji potreba za većom intervencijom, koja uključuje terapije lijekovima, možda i kontaktiranje njihovih obiteljskih liječnika, kako bi dobili podršku koja im je tog trenutka najpotrebnija. Ako vidimo da je potrebno, kažemo da ćemo doći za neko vrijeme i to učinimo. To je u našem poslu važno, jer ćemo kod velikog broja ljudi spriječiti da kroz dulje vrijeme razviju neke ozbiljnije psihičke posljedice, kaže.

Psihijatrica Kovač napominje da nisu svi građani obuhvaćeni njihovom podrškom, jer ih ima koji nerado traže pomoć ili jednostavno ne znaju za nju.

Radi se o velikom području koje nije uvijek dobro povezano, o ljudima koji nerado ostavljaju svoje kuće, posebno sada, i oni neće ići tražiti bolnice ili ambulante. To je korona dodatno ograničila, kaže ona i dodaje da građani trebaju znati da je to što se njima događa normalno u ovoj situaciji i da nisu oni krivi.

U prvo vrijeme je bilo više djece čiji su roditelji tražili podršku, sad je sve više odraslih.

Neki su napustili ovo područje i otišli u druge gradove kako bi se udaljili od opasnosti, ali njihova veza s kućom i susjedima nije prestala. I dalje prate informacije, i dalje komuniciraju sa susjedima. Neki imaju još dio obitelji tu, i dalje su vezani za svoje mjesto, kaže ona.

Puno je ljudi srednje i starije dobi koji su doživjeli retraumatizaciju. Bilo bi čudo da se drukčije osjećaju. Važna je podrška cijele zajednice da ne ostanu sami. Sviđa mi se model da udaljena domaćinstva posjećuju geronto-domaćice. Pored praktične pomoći, još je važnija ta lijepa riječ. Često kažu, e sad mi je lako kad sam se porazgovarao. Pokazali ste im da su važni, ističe psihijatrica Kovač.

Da lakše nadvladaju osjećaj bespomoćnosti

Zamolili smo koordinatoricu Kovač da komentira dva slučaja s kojima su se novinari susreli na terenu. Kod prvog, radi se o obitelji u jednom zabačenom selu. Supružnici žive sami, imaju oko 60 godina i ozbiljne dijagnoze. Kuća koju su nedavno ponovo napravili poptuno je uništena. Morali bi je praviti po treći put. U ratu su teško stradali. Često plaču.

Psihijatrica Kovač kaže da je to primjer ljudi koji su u svom životu doživjeli nekoliko teških trauma. Sad su došli u godine, pritišću ih problemi i tjelesne bolesti i teško se nose sa situacijom.

Trebala bi im psihološka, a u nekom dijelu i psihijatrijska pomoć i terapija, da lakše nadvladaju depresivno stanje, osjećaj bespomoćnosti i beznadnosti, pa i demoraliziranosti. Bilo bi dobro da ih posjete stručnjaci mobilnog tima ako nisu do sada, i da vide koja im je vrsta pomoći najprimjerenija ovog trenutka, smatra.

Potrebna im je i egzistencijalna podrška, jer briga o zdravlju nije uvijek dovoljna ako čovjek živi u katastrofalnim uvjetima. Osnažit će se ako vidi da netko za njih radi, da ih ne ostavlja same, primjerice, da vidi da im se rješava pitanje kuće, kazala je.

“Nisam manekenka, ne treba mi televizija” 

Drugi primjer je gospodin iz Petrinje, u dobi od 74 godine, visok i vitalan. Razgovarali smo s njim dok je čekao u redu za ručak u javnoj pokretnoj kuhinji. Požalio se kako mu probleme s potresom dodatno zagorčavaju mediji.

„Teško je to. Ljulja se, pa ne znaš ljulja li se stvarno ili ti je to u glavi. Ne možeš spavati, ne znaš kad će. Neki popiju tablete. Prijatelj četiri rakije. Ja neću, želim to sam sa sobom riješiti.

Ne možeš na ulicu, Čim iziđeš eto televizije. A možeš izići na svoju ulicu, doći tu na ručak. Znam, znam, mediji su uradili veliki posao, ali moraju nas pustiti malo da živimo. Ove televizije. Iziđeš vani a on ti uđe u lice… k’o da sam ja manekenka, uđe u usta… ma pusti me čovječe, znaš kako mi je. On opet sutra.“, kazao je on.

Kovač ističe kako taj sugovornik smatra da ima dovoljno snage i da se može sam boriti i odhrvati problemima, što smatra pozitivnim. Što se tiče medija, ima nekoliko njihovih aspekata. Pozitivna je strana da mediji donose edukaciju, savjete, osvrću se na probleme koji nisu u prvi tren vidljivi, pa se potom brže rješavaju.

Drugi je problem kad su ljudi stalno ispred televizije, još od korone. Velika izloženost medijima nije dobra jer nas vraća traumi koju smo preživjeli. Mi preporučamo da to bude umjereno kao i sve u životu, kaže ona.

Nekad mediji prelaze granicu u drugom smjeru, premda ja nisam imala negativnih iskustava. Čovjek je osjetio da mu je narušena privatnost. Što god radimo, moramo poštivati ljudsku privatnost. Treba se uvijek najaviti, predstaviti i tražiti pristanak. Granica je gdje vam dopusti onaj s kojim razgovarate. I tada treba voditi računa da to bude primjeren razgovor, da pitanja dodatno ne traumatiziraju tu osobu, nego da je, po mogućnosti, uzmu u zaštitu, zaključila je Marina Kovač.

Što nas čeka?

Koliko će posljedica ostaviti potres ovisi, uz ino, o mehanizmu obrane svakog pojedinca i njegovoj sposobnostima nošenja s traumom. Situacija pomalo izlazi iz akutne faze koja je bila neposredno nakon događaja, ide pomalo prema smirenju, kaže psihijatrica Kovač.

Ona izražava očekivanja da će se tek za 4-6 mjeseci bolje vidjeti koliko je stvarno psihičkih poteškoća zaostalo, iako će one u različitim oblicima trajati još godinama.

I sada imate čovjeka koji izbjegava uzeti terapiju jer se boji da se neće probuditi ako dođe do potresa i da će stradati, objašnjava.

Jedan dio će se teško prilagoditi i imat će poteškoće dulje vremena. Možda će trebati podršku psihijatara i ambulantno liječenje i kroz dnevnu bolnicu. Kod nekih će se to smiriti i oni će se okrenuti drugim problemima, kaže ravnateljica neuropsihijatrijske bolnice iz Popovače i zaključuje: „Sve su to posljedice teške situacije. One nisu neobične, i mi smo kao struka spremni za njihovo rješavanje“.