U hrvatskoj znanstvenoj i akademskoj zajednici nedavno se dogodio kontroverzan presedan koji nedvojbeno svjedoči o lošim odnosima na Klinici za ginekologiju i porodništvo KB-a Sveti Duh, čija su dva liječnika prijavljena DORH-u za kazneno djelo nesavjesnog liječenja zbog smrti rodilje 23. siječnja 2024., ali i otvara zanimljiva pitanja o pravilima objave znanstvenih radova, dozvolama koje su potrebne za prikaz slučaja nekog pacijenta, plagijatu i sankcijama za neetično postupanje. Naime, Nacional je u jednom anonimnom pismu, čiji su potpisnici „nastavnici i znanstvenici Medicinskog i drugih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu“, upozoren na to da su dva različita tima autora u isto vrijeme pisali prikaz slučaja iste pacijentice i objavili u različitim časopisima rad pod gotovo istim nazivom i s vrlo sličnim sažetkom rada. Rad pod nazivom „Zrcalni sindrom popraćen fetalnom kardiomiopatijom“, objavili su Petra Glad-Štritof, Lucija Zanze, Paulo Zekan, Gordana Horvat i Vladimir Blagaić u rumunjskom časopisu Archive of Clinical Cases koji pripada kategoriji open access časopisa, što znači da se objava u njemu plaća. Autori su rad predali u rujnu 2023. a objavljen je u prosincu 2023.

FOTO: Nacional

Rad pod nazivom „Dilatacijska fetalna kardiomiopatija popraćena zrcalnim sindromom“ objavili su u bečkom časopisu Wiener medizinische Wochenschrift Antonio Ivan Miletić, Feodora Stipoljev, Ana Vičić, Alan Šerman i Ivanka Bekavac Vlatković. Oni su rad predali u studenome 2023., u lipnju 2024. izašao je sažetak rada na PubMedu, a u rujnu je rad izašao u cijelosti u tiskanom izdanju tog časopisa. Oba rada dostupna su u bazi PubMeda, objedinjenom mjestu na kojem se nalaze svi časopisi i radovi iz područja medicine u svijetu. Kako se tvrdi u pismu koje smo dobili, a to nam je potvrdio i upućen izvor iz ginekoloških krugova, radi se o dvije posvađane grupe na Klinici za ginekologiju i porodništvo KB-a Sveti Duh koje predvode docenti s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Vladimir Blagaić i Ivanka Bekavac Vlatković. Prema mišljenju onih koji su sastavili to pismo, sporno je to što u slučaju članka koji je objavljen u časopisu Archive of Clinical Cases, nisu svi autori s KB-a Sveti Duh. U slučaju članka koji je objavljen u časopisu Wiener medizinische Wochenschrift jesu. Neuobičajeno je to što oba tima imaju privolu pacijentice. Saznali smo i da niti jedna od dvije skupine autora nije tražila odobrenje predstojnika Klinike za ginekologiju i porodništvo Ratka Matijevića, a samo tim autora koji su objavili članak u časopisu Wiener medizinische Wochenschrift, ako je suditi po njihovim riječima, ima dozvolu Etičkog povjerenstva KB-a Sveti Duh za prikaz i objavu te studije slučaja. Naime, ti su nam autori rekli da su i privola pacijentice i odobrenje Etičkog povjerenstva pohranjeni u Upravi KB-a Sveti Duh i Tajništvu KB-a Sveti Duh od siječnja 2023. Autori su rekli da, tijekom komunikacije s pacijenticom u svrhu prikupljanja dokumentacije i prilikom upućivanja zahtjeva Etičkom povjerenstvu KB-a Sveti Duh, nisu obaviješteni o drugoj skupini autora. Po njihovu mišljenju, oba rada opisuju potpuno različite aspekte rijetkog slučaja kojih može biti više, što nije neuobičajeno, nisu u koliziji i ne isključuju jedan drugog. Odgovor Vladimira Blagaića, u ime druge skupine autora, kojeg smo također u više navrata i na više načina kontaktirali, nismo dobili.

Nijedna od dviju skupina autora nije tražila odobrenje Ratka Matijevića, predstojnika Klinike za ginekologiju i porodništvo KB-a Sveti Duh. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL

Fuchsovo ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih u odgovoru na naš upit prebacilo je lopticu na Sveučilište u Zagrebu i Medicinski fakultet. Iz Hrvatske liječničke komore čiji je predsjednik Krešimir Luetić rekli su da ne mogu komentirati ovaj slučaj, ali da načelno govoreći, plagiranje u medicini predstavlja ozbiljnu povredu Kodeksa medicinske etike i deontologije. Zbog toga smo ih pitali i je li ovaj slučaj prijavljen Povjerenstvu za medicinsku etiku i deontologiju HLK, dakle za to nadležnu tijelu, ali odgovor na to nismo dobili. Na sličan način konkretnije izjašnjavanje o ovoj temi izbjegao je član i predsjednik Etičkog savjeta Sveučilišta u Zagrebu, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu Ivan Obadić koji je rekao da je dužan suzdržati se od davanja bilo kakvih izjava, komentara, stavova i mišljenja o postupcima ili potencijalnim postupcima pred Etičkim povjerenstvom radi nepristranosti i pravičnosti postupka. Tražili smo izjavu i od još uvijek aktualnog predstojnika Klinike za ženske bolesti i porode u Petrovoj Slavka Oreškovića jer je on i dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu, institucije na kojoj predaju Vladimir Blagaić i Ivanka Bekavac Vlatković. MEF ima i Povjerenstvo za akademski integritet. Od Slavka Oreškovića dobili smo najkonkretnije odgovore: rekao je da ovaj slučaj za sada nije prijavljen tom tijelu MEF-a, da u tri godine koliko je dekan tog fakulteta nisu imali prijavu za plagiranje i da se na Klinici na kojoj radi nije dogodilo da su dvije skupine autora pisale neovisno jedna o drugoj prikaz slučaja iste pacijentice. Po njegovu bi mišljenju, načelno govoreći, najbolje i najkorektnije bilo da ljudi koji su sudjelovali u liječenju zajedno napišu rad i da budu potpisani svi koji su u nekom segmentu doprinijeli da taj rad izađe makar da su, primjerice, odradili statistički dio i čak i ako ne rade na toj Klinici. Kada je riječ o tome treba li ili ne za objavu studije slučaja dozvola Etičkog povjerenstva bolnice, rekao je da to ovisi o tome kakav je tip rada. Ako je riječ o tome da se u radu spominje stotinu sličnih slučajeva, onda ne, ali ako se radi o jednom konkretnom slučaju Etičko povjerenstvo trebalo bi reći krše li se ili ne etički principi. Privola pacijentice je apsolutno nužna no, kako kaže, u Petrovoj nije potrebno odobrenje predstojnika klinike jer se poštuje akademska sloboda liječnika i znanstvenika koji pišu radove.

Postavili smo pitanja urednicima obaju znanstvenih časopisa. Iz časopisa Wiener medizinische Wochenschrift rekli su da su hrvatski autori ispunili sve standarde pri predaji rada. Rekli su i da će, ako se nezavisno dokaže da je članak koji su objavili plagijat, poduzeti korektivne mjere. Mihai Danciu, glavni urednik časopisa Archive of Clinical Cases, rekao je da je naše istraživanje zanimljivo i „zdravo“ za znanstvenu izdavačku djelatnost. On tvrdi da drugi članak ne predstavlja kopiju prvog nego drukčiji pogled na istu temu, što može biti korisno za čitatelje. Također je odgovorio na pitanje je li legalno pisati dvije studije istog slučaja:

„To nije ilegalno, ako članci nisu identični, ali je čudno i etički granično. Ne mogu diskutirati o tome zašto su dva doktora s iste bolnice zasebno objavili rad o istom slučaju jer bi to tražilo puno vremena i prostora. Autori rukopisa koji smo dobili izjavili su da je od pacijenta dobiven pisani informirani pristanak za objavljivanje studije slučaja, uključujući popratne slike. Na zahtjev sam dobio kopiju u PDF formatu. Privola postoji, potpisala ju je pacijentica i liječnik Vladimir Blagaić. Naravno, ne mogu vam pokazati taj dokument jer moram zaštititi anonimnost pacijenta. Što se tiče dopuštenja Etičkog povjerenstva, za studije slučaja obično ne treba takvo odobrenje jer nije provedeno nikakvo istraživanje na ljudskim sudionicima, svrha je samo obrazovna. Neki časopisi to mogu tražiti, ali Committee on Publication Ethics to ne smatra obveznim, obavezna je samo pisana informirana suglasnost pacijenta.“

Umjesto odgovora na Nacionalov upit, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih na čelu s Radovanom Fuchsom ‘prebacilo je lopticu’ na Sveučilište u Zagrebu i Medicinski fakultet. FOTO: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Osim što smo istražujući ovu temu razgovarali s dva ugledna anonimna liječničko-znanstvena izvora, razgovarali smo i s Anom Marušić, profesoricom na Medicinskom fakultetu u Splitu, liječnicom, znanstvenicom i svjetski priznatom urednicom znanstvenih časopisa te Nenadom Raosom, kemičarom, publicistom i popularizatorom znanosti koji je, između ostalog, napisao i na internetu dostupan znanstveni rad pod naslovom „Što je plagijat u znanosti?“ Jedan od naših dvaju anonimnih izvora, inače vrlo ugledan kliničar i znanstvenik, tvrdi da je važno pitanje tko je od autora aktivno sudjelovao u liječenju i porodu pacijentice. Po mišljenju tog izvora, ako iz obje skupine ima autora koji su sudjelovali u dijagnostici, liječenju ili bilo čemu vezanom uz bolesnika, onda „primat“ može imati „vodeći liječnik“ koji je evidentiran u bolničkom informacijskom sustavu. To doduše, ističe, nigdje nije definirano iako je samo po sebi logično. A autori članka objavljenom u Wiener medizinische Wochenschrift izbjegli su odgovor na izravno pitanje je li pacijentica bila „njihova“, što tvrdi naš ginekološki izvor, odnosno rekli su samo da je svaki pacijent primarno pacijent zdravstvene ustanove u kojoj se liječi i da je zbrinjavanje kompleksnih pacijenta timski rad svih djelatnika. Uobičajena je stručna i etička praksa u biomedicinskim znanostima, dodali su, da su autori oni koji su sudjelovali u dijagnostici i terapiji te najbolje poznaju problematiku pacijenta.

Ana Marušić uvodno je rekla da smatra da se ne radi o plagijarizmu i da je svoje mišljenje dala na osnovi dvaju objavljena rada, a na temelju njezina dugogodišnjeg rada u uređivanju časopisa i aktivnostima u međunarodnim udrugama časopisa, uključujući i Committee on Publication Ethics (COPE).

‘U Petrovoj nije potrebno odobrenje predstojnika klinike jer se poštuje akademska sloboda liječnika i znanstvenika koji pišu radove’, rekao je Slavko Orešković, dekan Medicinskog fakulteta. FOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

Kako ističe naša sugovornica, studije slučaja obično ne idu na etičko povjerenstvo, ako nije drukčije regulirano pravilima ustanove, a ako nema pravila ustanove o tome treba li ili ne pitati voditelja odjela privolu za objavu kliničkog slučaja, onda autori to mogu napraviti samostalno i nezavisno. Kada smo ju pitali da ocijeni kvalitetu tih dvaju časopisa, odgovorila je da je bečki časopis stariji i ugledniji, ali da su oba časopisa kvalitetni časopisi, uvršteni u uglednu bazu Web of Science, što znači da su unutar 10-20% najutjecajnijih časopisa na svijetu. Oba imaju sličan čimbenik odjeka, koji mjeri njihov utjecaj na znanost. Po njezinu mišljenju nema velikog preklapanja teksta jer su članke pisale različite grupe autora, ali se radi o istom pacijentu, što otvara etička pitanja.

„S uredničke strane, svakako članak koji je u časopis poslan prije, onaj u Archive of Clinical Cases, ima prednost i trebao bi ostati u literaturi. Urednik bečkog časopisa može razmisliti hoće li povući članak ako ne daje dovoljno novih znanstvenih informacija ili će ga ostaviti ako smatra da u njemu ima novih elemenata, s mogućnošću da se objavi popravak rada, odnosno citira prvi rad. To je odluka koja bi bila na uredniku, prema pravilima udruge COPE. Wiener medizinische Wochenschrift je član COPE-a, pa je i obvezan slijediti njihove upute. Ovakvi slučajevi su rijetki, ali nisu nepoznati. Primjerice, COPE-u je predočen slučaj liječnika koji je prigovorio da su kolege iz druge bolnice ‘ukrali’ njegova pacijenta, a postojala je i rasprava na portalu Retraction Watch o sličnom slučaju. Po meni se radi o slaboj komunikaciji i transparentnosti unutar kliničkog tima, što svakako ustanova i njihovo etičko povjerenstvo trebaju razmotriti. Mislim da je ovaj slučaj poučan i da iz njega trebaju ustanove izvući zaključke i organizirati istraživački rad na odjelu odnosno bolnici tako da pravila budu jasnija i da se spriječe slični slučajevi.“ Sličnog mišljenja je i znanstveni savjetnik u trajnom zvanju Nenad Raos koji se četrdeset godina bavio znanstvenim radom u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada pa je doživio svašta i u institutu i izvan njega. To da se nekoga stavlja na rad a da ništa nije radio nije u našoj sredini, ističe, ništa neobično. Godinama je pisao za rubriku Mišljenja i komentari u časopisu Kemija u industriji o stanju u našoj znanosti, pa se na temelju njih može, vjeruje, dobiti lijep uvid u stanje u našoj znanosti.

Kada je riječ o ovom slučaju smatra da nije riječ o plagijatu, nego o „paralelnom otkriću“, ali da ovakav slijed događaja ukazuje na loše međuljudske odnose u bolnici Sveti Duh jer „ako je netko nekomu jalan, ako netko nekoga hoće uništiti kao čovjeka, liječnika i znanstvenika, onda će za to vrebati svaku priliku.“

Govoreći o slučajevima plagiranja rekao je da je bilo slučajeva kada su voditelji, odnosno mentori, prisvajali rezultate do kojih su dolazili njihovi diplomanti i doktorandi.

„No tu stvari nisu baš jednostavne. Ja sam recimo radio diplomski rad, a kasnije su moji rezultati, tj. supstancije koje sam pripravio, bile iskorištene za istraživanja. No moj je rad bio čisto tehničke prirode, slijedio sam već uhodanu proceduru pa se nije moglo raditi o znanstvenom, originalnom doprinosu. Nekoć nije bio običaj da se tehničari stavljaju kao autori na znanstveni rad, pa čak ni znanstvenici ako se radilo o čisto tehničkom poslu, ponavljanju već objavljenog, danas se to redovito čini. Stoga je pitanje autorstva više stvar dogovora i stanja međuljudskih odnosa, nego čvrste zakonske regulative. Problem za sebe je što su rezultati znanstvenih istraživanja po definiciji otvoreni. Svatko može koristiti rezultate koji su objavljeni, uz, naravno, navođenje izvora. Drugi je problem što znanstvenici međusobno razgovaraju, razmjenjuju mišljenja i dijele savjete, pa se može dogoditi da netko iskoristi tuđu ideju.“

Znanstvenica Ana Marušić smatra da nije riječ o plagijarizmu i kaže da je svoje mišljenje dala na osnovi dvaju objavljenih radova. FOTO: Privatna arhiva

Naš je sugovornik mišljenja da je pitanje autorstva u znanosti, pogotovo danas, kada rijetko koji rad ima manje od pet ili šest autora, a neki ih imaju i preko 200, jako fluidno. Njemu se dogodilo da su ga stavili kao autora zbog jedne primjedbe, ali zna kolegu koji je napravio lavovski dio posla u jednom radu, a nije htio da ga se stavi kao autora „jer ima ionako previše radova“.

„U posljednje se vrijeme uobičajilo da se svi članovi neke ekipe ili laboratorija proglase koautorima, ako zbog ničeg drugog a ono zbog ‘mira u kući’. U istraživanjima je sudjelovala čitava ekipa, pa se poslije teško može rekonstruirati tko je i koliko sudjelovao u dobivanju rezultata koji su objavljeni u nekom znanstvenom radu. Problem za sebe je što neki znanstvenici napišu kao autore ugledne kolege koji nisu ni na koji način sudjelovali u radu, samo da bi rad bio vidljiviji. Najgore je kada pripisani autori nisu dali pristanak za svoje autorstvo, čak nisu obaviješteni o njemu. Vrhunac takve prakse je bio kad je neki Španjolac stavio za koautora sasvim izmišljenu osobu uz koju je priložio fiktivnu biografiju. To se sve događa zbog toga što je danas znanost birokratizirana, broje se znanstveni radovi o čijoj kvaliteti malo tko vodi računa. Bitna je forma, a ne suština. Bitna je karijera, a ne ljubav prema znanju i specifični oblik znatiželje koji krasi svakog pravog znanstvenika“, rekao je Nenad Raos.

On je također objasnio da se, kada se gleda je li jedan od dvaju radova plagijat, odlučuje na temelju datuma zapreme rukopisa, odnosno da se rukopis koji stigne kasnije smatra plagijatom. I Ana Marušić rekla je da prednost ima članak koji je poslan prije. Ako će „deblji kraj“ izvući liječnici čija je pacijentica, prema tvrdnjama našeg ginekološkog izvora, bila ta žena samo zato što su dva mjeseca kasnije poslali rad u, po mišljenju naših obaju liječničko-znanstvenih izvora, kvalitetniji časopis to će samo još jednom potvrditi tezu Nenada Raosa, ali i ne samo njega, da je znanost birokratizirana. S druge strane, rad znanstvenih časopisa mora biti pojednostavljen da časopisi mogu obavljati svoju svrhu, bilo bi im nemoguće raditi kada bi trebali raspetljavali loše odnose na raznim klinikama i institucijama u svijetu. Ovaj je slučaj, kako god na kraju završio, mrlja za hrvatsku znanost i u svjetskoj znanstvenoj zajednici vjerojatno se pitaju: što im je to trebalo?