Crkva je prije odluke o suspenziji primila na razgovor uglednu i utjecajnu javnu osobu, izrazito povezanu s Crkvom, čiji je sin imao saznanja o optužbama protiv fra Vidovića

Fra Vladimir Vidović suspendiran je zato što je Nacional Vidovićevu nadređenom, provincijalu Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Miljenku Hontiću, poslao pitanja o sumnjama protiv Vidovića. To je istinska pozadina prošlotjedne iznenadne i mnogima šokantne suspenzije omiljenoga fratra koji slovi za progresivnog svećenika i zaštitnika siromašnih, ali je toj suspenziji pridonijelo i još nešto.

Hontić je neposredno prije donošenja te odluke primio na razgovor jednu uglednu, relativno utjecajnu i poznatu javnu osobu, izrazito povezanu s Crkvom, čiji je sin također imao neposredna saznanja o optužbama protiv fra Vidovića. Tu je javnu osobu o detaljima tog slučaja upoznao upravo Nacional. O optužbama protiv fra Vidovića bio je upoznat njegov malodobni sin, blizak mladiću koji je prijavio fra Vidovića. Štoviše, u inicijalnim informacijama čak se spominjala mogućnost da je i taj mladić žrtva Vidovićeva neprimjerenog ponašanja.

Potom su ta javna osoba i fra Hontić stupili u kontakt i 15. listopada sastali se uživo i prodiskutirali okolnosti tog slučaja. Ta javna osoba, deklarirani vjernik i svakako osobno naklonjena Crkvi, Nacionalu se potom zahvalila i dodatno potvrdila postojanje optužbi na račun fra Vidovića kao i saznanje da je s njima upoznat veći broj mladih ljudi. Sa svim tim detaljima bio je upoznat i fra Hontić.

Činjenica da su s ovim slučajem upoznati Nacional i ta javna osoba, vrlo je vjerojatno presudno utjecala na provincijalovu odluku da cijelu stvar “presiječe” kako je i napravio, kako bi preduhitrio nekontrolirane javne reakcije. Ta činjenica – da fra Vidović, naime, nije smijenjen odmah nakon što je Crkva primila pismenu prijavu protiv svećenika, nego tek nakon što je za to doznao i počeo se raspitivati Nacional – pokazuje, s jedne strane, kako dijelovi Crkve, za razliku od uvriježenoga crkvenog ponašanja, napokon počinju uvažavati otkrića sekularnih medija te razumijevati nužnost brze istrage, i crkvene i pravosudne, optužaba za seksualne zločine svećenika. No istodobno, s druge strane, reakcija koja dolazi tek nakon poticaja iz medija, umjesto da odgovorne crkvene vlasti reagiraju već na samu prijavu žrtve, ostavlja i dalje gorak dojam da Crkva nastavlja biti bešćutna prema žrtvama, a više brine za vlastiti ugled u javnosti, pa pokušava sanirati štetu preduhitrujući novinarska otkrića….