“Ostavio sam puno tragova u svom životu”, rekao je John Steinbeck, velikan književnosti 20. stoljeća, rođen je 27. veljače 1902.. Ovog kompliciranog i kontradiktornog čovjeka proslavili su romani poput “O miševima i ljudima”, “Plodovi gnjeva” i “Istočno od raja”.

Steinbeckn je bio ljut čovjek, ogorčen nepravdom, siromaštvom i predrasudama, što jasno pokazuju njegove knjige.

Neobičnost njegova karaktera bila je očita u mladosti. Steinbeck je već sanjao o tome da postane profesionalni pisac kad je sa 17 godina upisao studij engleskog na Sveučilištu Stanford. Pokušao se upisati na praktični tečaj o tome kako secirati leševe. “Želim učiti o ljudskim bićima”, rekao je dekanu medicinskog fakulteta. Njegov zahtjev je odbijen. Gubitak za medicinu bio je dobitak za književnost – on je osvojio Pulitzerovu nagradu u kategoriji romana (1940.), Nobelovu nagradu za književnost (1962.) i Medalju slobode Sjedinjenih Država (1964.). Iako nikada nije dobio priliku rezati tijela, proveo je mnogo vremena po bolnicama zbog – pleuralne upale pluća, infekcije bubrega, odvojene mrežnica, frakture čašice koljena, moždanog udar i ozljede leđa….

Nakon što je napustio Stanford bez diplome, radio je brojne poslove. Ujak mu je pomogao pronaći posao izvjestitelja za New York American, novine Williama Randolpha Hearsta, no brzo se razočarao u novinarstvo i vratio se u Kaliforniju. Radio je kao turistički vodič i na tom poslu je upoznao prvu suprugu Carol Henning. Vjenčali su se ubrzo nakon objavljivanja njegovog prvog romana, “Cup of Gold” iz 1929. Bio je to početak karijere koja će proizvesti 16 romana i novela, dva niza kratkih priča, 11 publicističkih knjiga, dvije drame, dva scenarija i veliku količinu pisama.

“Ispunjen bijesom” zbog zlostavljanja radnika migranata

Nakon niza dobro prihvaćenih romana, uključujući “Tortilla Flat” iz 1935., Steinbeck je 1937. osvojio pohvale kritike za svoju novelu “O miševima i ljudima“, dirljiv portret Kalifornije iz 1930-ih, viđen kroz prijateljstvo radnika Georgea i Lennieja. Dvije godine kasnije stižu “Plodovi gnjeva”, jedan od definicijskih romana 20. stoljeća, djelo bogate deskriptivne snage, u kojem je Steinbeck pokazao svoju sposobnost izvlačenja poezije iz siromaštva u životima obitelji “Okie” Joad.

Ova duboko potresna priča o ugnjetavanju radnika migranata, koji su bježali u Kaliforniju, pogodila je Ameriku koja se još oporavljala od Velike depresije. Do veljače 1940. roman je doživio 11. izdanje, nakon što je prodan u gotovo pola milijuna primjeraka. Više od 15 milijuna primjeraka kupljeno je u sljedećih osam desetljeća, a oko 50 000 primjeraka se još uvijek kupi u Americi svake godine. Utjecaj Steinbeckova djela na američki narod bio je značajan. Arthur Miller je o Steinbecku napisao: “Ne mogu se sjetiti drugog američkog pisca, uz moguću iznimku Marka Twaina, koji je tako duboko prodro u politički život zemlje.”

Steinbeck je rijetko davao intervjue, ali je 1952. govorio o tome kako je bio “ispunjen bijesom” zbog zlostavljanja radnika migranata. “Ljudi su gladovali i bili su promrzli i dolazili su u tisućama u Kaliforniju. Susreli su ljude koji su bili prestravljeni depresijom i bili su užasnuti idejom da se velik broj siromašnih ljudi baca na njih kako bi se o njima brinuli. Naljutili su se na ove pridošlice. Postupno, putem vlade i radom privatnih građana, uspostavljene su agencije koje su se bavile tim situacijama. Tek tada se ljutnja počela smanjivati, a kad se ljutnja smanjila, te dvije strane su se upoznale i shvatile da se uopće ne mrze.”

“Tužna duša može ubiti brže od virusa”

“Plodovi gnjeva” učinili su Steinbecka svjetski poznatim baš kad se 41-godišnjak počeo zaljubljivati u 22-godišnju pjevačicu u noćnom klubu Gwyn Conger, s kojom se oženio 1943. U svojim je sjećanjima navela koliko je grozno bilo biti u braku s piscem kojeg je opisala kao “strahovito složenog čovjeka”. “John je bio sadist, puno emocija, ali to što je bio sadist bila je jedna od njegovih mnogih kvaliteta”, zapisala je. Godine 1948. napustila je Johna i odvela njihova dva sina – Thomasa i Johna. Nekoliko godina kasnije Steinbeck je Cathy, opaku alkoholičarku iz “Istočno od raja”, temeljio na bivšoj supruzi.

Steinbeck nije bio slijep na vlastite propuste i promjene raspoloženja. “Ne poznajem tužnije ljude od onih koji vjeruju vlastitom publicitetu”, rekao je. Steinbeck je 1940-ih patio od napadaja depresije, a čak i nakon što je upoznao svoju treću suprugu, Elaine Scott, i oženio se njome, često je bio ponižen zbog onoga što je nazivao svojim “paklenim bluesom“. Steinbeck je rekao da je “dotakao dno” u listopadu 1953., godinu dana nakon objavljivanja “Istočno od raja”, kada ga je u bolnici Lenox Hill liječila psihologinja Gertrudis Brenner. “Tužna duša može ubiti brže od virusa”, primijetio je.

U tom razdoblju problema s mentalnim zdravljem, napravio je neka od najčudnijih djela svoje karijere. Godine 1955. objavio je kratku priču “The Affair at 7 Rue de M”, horor priču o djetetu koje se ne može riješiti žvakaće gume. Kamo god da je stavi, žvakaća guma se stalno vraća u dječakova usta. U očaju, otac zacementira žvakaću gumu na blagovaonski stol i treba tjedan dana da žvakaća guma umre. Steinbeck je kasnije spalio desetke priča iz tog razdoblja.

Četiri životna mota i slavno pismo sinu o ljubavi

Čak je i njegov prijatelj, poznati pisac psiholoških romana Sherwood Anderson, priznao da nije mogao “shvatiti Steinbecka”. Kad ga je prijatelj u Vijetnamu pitao za svoja “životna pravila”, Steinbeck je odgovorio sa svoja četiri mota: “Nikad se ne opravdavaj. Nikad im ne dopusti da te vide kako krvariš. Nikada se ne odvajajte od svoje prtljage. Uvijek saznaj kada se bar otvara.”

“Steinbeck je bio književni div koji se nije htio poigravati s idejom da je važan. Volim to. Bio je ljut na svijet jer se činilo da je on nekako ljut na njega”, napisao je njegov biograf, piše Independent.

Steinbeck ipak nije uvijek bio ljut na svijet. Deset godina prije smrti, ovaj suprotstavljeni genij napisao je nezaboravno pismo Thomasu, nakon što je njegov 14-godišnji sin otkrio da se očajnički zaljubio u djevojku po imenu Susan. “Postoji nekoliko vrsta ljubavi“, napisao je. “Jedna je sebična, zla, grabežljiva, egoistična stvar koja koristi ljubav za vlastitu važnost. Ovo je ružna vrsta. Drugi je izljev svega dobrog u vama – ljubaznosti, obzira i poštovanja – ne samo društvenog poštovanja manira, već većeg poštovanja koje je prepoznavanje druge osobe kao jedinstvene i vrijedne. Prva vas vrsta može učiniti bolesnima, malima i slabima, ali druga vam može osloboditi snagu, hrabrost i dobrotu, pa čak i mudrost za koju niste znali da je imate… ne brinite o gubitku. Ako je ispravno, događa se – glavna stvar je ne žuriti. Ništa dobro ne može proći.”

Ove nježne i optimistične riječi savjeta ostaju, poput najboljeg Steinbeckovog pisma, apsolutna radost, unatoč manama čovjeka.