Objavljeno u Nacionalu br. 591, 2007-03-13

Najtraženiji hrvatski komičar, koji je karijeru započeo prije 20 godina kao član Zločeste djece na zagrebačkom Radiju 101, govori o paralelnom zanimanju informatičara, sukobu sa Željkom Pervanom, hrvatskom humoru i kasnom očinstvu

“Privatno sam, u principu, dosadan tip. Osim da sam Dalmatinac, ljudi često misle i da je kod mene doma opći cirkus i da neprestano bacam fore, pa se razočaraju. Međutim, ne živim ništa drukčije od drugih. Humor mi je, na neki način, tek radno mjesto.” Tako govori Zlatan Zuhrić Zuhra, trenutačno jedan od najtraženijih i najpopularnijih hrvatskih komičara. Napustivši protiv svoje volje emisiju “Večernja škola” u kojoj se proslavio, počeo je voditi vlastiti show i ubrzo, iako kaže da su mnogi u to sumnjali, potvrdio svoj komičarski talent. Međutim, malo tko zna da se iza jednog od likova nekadašnje Zločeste djece, Dalmatinca Aljoše iz “Večernje škole”, Thomasa Mršića iz humoristične serije “Bumerang” te ocvaloga galeba Joška Macole iz humoristične serije “Cimmer fraj” krije ozbiljan informatičar i inženjer elektrotehnike kojem je komika bila više hobi nego zanimanje. Dugo se, kaže, opirao tome da bude isključivo komičar, no to je ipak na kraju prevagnulo. Ipak, donedavno se paralelno bavio i svojom strukom, što kao tehničar na OTV-u nekada, što kao informatičar u uspješnoj privatnoj tvrtki Filip Trade do prije tri godine. Taj 44-godišnjak rođen je u Zagrebu i odrastao na Črnomercu, majka mu je bila Dubrovčanka a otac iz Cazina blizu Bihaća. Upoznali su se na Strojarskom fakultetu u Zagrebu, gdje je majka radila u dekanatu, a otac je bio student. Nakon završene V. gimnazije u Zagrebu Zlatan Zuhrić diplomirao je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, za koji još uvijek misli da je najkvalitetniji studij u Hrvatskoj “koji ga je odlično pripremio za život”.

NACIONAL: U posljednjih nekoliko godina jedan ste od najboljih i najtraženijih hrvatskih komičara. Koliko vam to znači?
– Naravno da mi je drago, ali nisam previše euforičan – ipak je to nešto što radim već 20 godina. Svjestan sam da naš humor nije nikad morao biti prepoznat, ali ipak mislim da smo najbolje stvari radili na OTV-u. Bilo je to doba golemog entuzijazma i inspiracije, a nitko to nije prepoznavao. Sad je to in, obuklo se u lijepe produkcije, ali kad gledam stare snimke, umirem od smijeha, ne mogu vjerovati da smo to mi proizveli i puno mi je smješnije od stvari koje svi skupa radimo sad, koje su ipak ušle u nekakve šablone. Kad se kaže da je netko najsmješniji, podrazumijeva se da je on već samom svojom pojavom smiješan – a ja to nisam. Mislim da je više stvar u iskrenom pristupu stvarima, odnosno spontanosti.

NACIONAL: Imaju li, po vašem mišljenju, Hrvati smisla za humor?
– Hrvatima nedostaje spontanosti, a u našoj svakodnevnici ljudi i nemaju vremena za zezanciju. I onda se kaže da Hrvati nemaju smisla za humor, a nije tako. Samo su stalno u nekakvom menadžeringu i brandingu i ne mogu to povezati sa svojim spontanim reakcijama. Svi moraju biti nešto što nisu i onda kad se pojavi netko tko kaže: “Bok, kak si, jesi dobro?” – svi se iznenade. Tako je i s humorom. Uostalom, Hrvatima je stalno netko govorio što je dobro, a što nije. Svi su uplašeni i očajni jer nemaju ono što misle da bi trebali imati i nisu ono što im je netko rekao da bi trebali biti. Kad nema kompleksa i frustracija, ima i humora.

NACIONAL: Još ste se prije nekoliko godina žalili da se prečesto pojavljujete u medijima, mislite li još uvijek tako? Poželite li katkad u anonimnosti se baviti zanimanjem za koje ste se školovali?
– Pokatkad, to su isto bila lijepa razdoblja. Još sam do 2003. radio na kompjutorima u Filip Tradeu i sviđalo mi se biti jedan od zaposlenika kojeg nitko ne percipira. Ne volim se ni previše pojavljivati u medijima, iako znam da to ne izgleda tako. Jednostavno je to dio mog posla. Samo mi zna biti naporno kad konačno nađem vremena da iziđem sa sinom, pa me ljudi salijeću. Ili se nekoj babi učini zgodno da me u prolazu, dok jedem recimo, zvizne po leđima.

NACIONAL: Je li netko u vašoj obitelji bio iznimno duhovit, jeste li humor počeli razvijati još u djetinjstvu?
– Stari je bio Bosanac, iz Cazina, i bio je pun optimizma. S 22 godine bio je na Golom otoku, i to zbog vica koji je glasio: “Ja radim, ti radiš, mi radimo, a oni se zajebavaju.” Ali ga je ispričao 1948., u kantini strojarskog fakulteta gdje je čitava jedna grupa bila zbijala šale na račun Staljina. Odveli su ga na Goli otok s cijelom tom grupom studenata, proveo je tamo 15 mjeseci i ondje su mu daskama ubili svaku volju za smijehom i humorom. Međutim, iz toga se izvukao psihički zdrav i uspio je sačuvati optimizam, iako se s politikom više nije zajebavao. O tome mi je pričao tek 1991., kad je bio siguran da se komunizam više neće vratiti i kad je zaključio da konačno smije o tome govoriti. Do tada sam mislio da je bio u zatvoru; jedno vrijeme mi je to čak bila fora jer sam mislio da je opljačkao banku. Čak je i mene upozoravao da kao Zločesta djeca pazimo, rekavši da će se ubiti ako mu još jednom dođe policija na vrata. Bojao se jer je većina političara na vlasti bila iz onog doba i znao je da funkcioniraju na isti način. Nitko od nas nije smatrao da bismo mogli nastradati, ali je na kraju ispalo da su i Zločesta djeca bila u nekakvoj bijeloj knjizi kao protudržavni element. Zbog epizode s Golim otokom nije se nikada petljao ni u što, niti se ikada učlanio u Partiju. Zato smo imali čudan život, on nije ni mogao dobiti neki dobar posao. Tako nam je i preostao samo humor i iz paradoksa je nastajala zajebancija. On je bio taj koji nas je iz raznoraznih tragičnih situacija izvlačio šalama. Kad sam i privatno bio u raznim bedovima, uživjeti se, recimo, u Aljošu opuštalo me kao što nekoga opušta pecanje. Dok bi trajala “Večernja škola”, bio bih on.

NACIONAL: Kako je uopće došlo do toga da kao FER-ovac postanete jedno od Zločeste djece?
– Na Radio 101 došao sam kao tehničar, ton majstor. To mi je bila velika želja, doći na taj jedini nezavisni radio. Kako sam se u vojsci, u Sarajevu, družio s jednim Albancem, znao sam tako govoriti. Ovi na 101 su to skužili u nekakvoj zezanciji i pozvali me u eter da govorim kao Albanac. Iz te ekipe su nastala Zločesta djeca.

Čitavo sam vrijeme paralelno radio kao ton majstor, a kad smo prešli na OTV, također sam radio svu tehniku, pa čak i dizao odašiljač u Remetama. Komiku nisam nikad shvaćao ozbiljno. Prva ozbiljna ponuda bila je ona za seriju “Bumerang”, i nešto prije uloga u Rušinovićevu filmu “Sedmo čudovište”, a tek od 2003. se zapravo više ne bavim tehnikom. Naravno, to me veseli, iako mi je čudno da čovjek isti ili veći novac može zaraditi i u show businessu i radom u mojoj struci, jer znam koliko je to posla. Nije ni čudno da sve curice žele biti televizijske voditeljice.

NACIONAL: Kako su se raspala Zločesta djeca?
– Do toga je došlo s pojavom OTV-a, jer su Željko Pervan i Vinko Grubišić bili druga, desna struja, dok je Radio 101 zagovarao druge opcije. Sve se dodatno zakompliciralo kad je Pašalić želio uzeti taj radio i Vinko i Pervan, koji su kumovi, nisu se više mogli družiti s ekipom s radija. Grubišić je tada već debelo bio u toj priči, a onda je i Pervan prestao funkcionirati sa Zločestom djecom te njih dvojica jedini od nas nisu bili na demonstracijama protiv gašenja Radija. Meni je bilo glupo vratiti se zbog toga s OTV-a ponovo na radio, zbog nečijih političkih ideja napustiti posao koji volim. Stoga sam morao koketirati s Vinkom kao tadašnjim vlasnikom OTV-a, ali nisam prekinuo kontakte s ostalima. Mi koji se bavimo tehnikom potpune smo trube za politiku, a ta ideja da ti je netko dao priliku da napraviš televizijski studio bila je mnogo važnija od toga tko ti je trenutačno gazda i čime se on zapravo bavi.

NACIONAL: Osjećate li nostalgiju za “Večernjom školom”, s obzirom na to da je to projekt u kojem ste bili 10 godina?
– Kad govorimo o njezinim počecima, da. To je bila čista euforija. Radili smo to uživo, bez scenarija, s ogromnim guštom, a znalo nas je doći gledati i šest tisuća ljudi. To je jedinstvena forma u svijetu, jer nikad nije postojala emisija u kojoj petero ljudi gotovo potpuno spontano reagira. Znali smo umirati od smijeha jedni drugima, ne vjerujući da netko uopće može bubnuti takve gluposti. Sjećam se kad je jednom, govoreći o ekonomiji, Pervan pitao što je to marža, a Crni se dignuo i rekao: “Žena od morža.” Razdoblje kad smo išli na HTV-u nije bilo tako sjajno, tamo su nas unatoč velikoj gledanosti tretirali kao amatersku emisiju. To je bilo loše plaćeno, a ni Vinko i Pervan kao suvlasnici zajedničke producentske kuće nikad nisu bili dobri poslodavci i uvijek su svoj rad cijenili više od tuđega. Pervan nas je uvijek plaćao po principu ovoliko meni, a ostatak za vas četvero.

NACIONAL: Nedostaje li vam danas takav, spontani način rada?
– Ne, jer sam u tom trenutku i privatno prešao u ozbiljnije vode, dobio sina, gradio kuću. Prije mi je bilo najvažnije da mi automobil ima dobre gume i dobru muziku, da su tu provodi i komadi, a mogao sam spavati i pod mostom. S djetetom se sve mijenja i odgovaralo mi je doći u profesionalno okruženje u kojem se zna tko što radi. U “Večernjoj školi” je već i nama bilo glupo kad smo morali misliti i na mikrofon i na reflektore i raditi stvari umjesto tehničara. Doduše ne mogu reći da sam u “Bumerangu” bio oduševljen scenarijem, ali sam od lika Mršića mogao napraviti seljačinu kakvu sam želio.

NACIONAL: Postali ste otac u zrelim godinama, zašto tako kasno?
– Već sam jednom u medijima bio spomenuo svoju tragediju, odnosno to da mi je poginula zaručnica, ali ne bih to ponovo prepričavao. U svakom slučaju, to je donekle odgodilo stvari, ali dosta se dugo nisam ni osjećao spremnim da budem otac. S 22 sam upao u taj kovitlac Radija 101 i Zločeste djece pa kasnije i “Večernje škole”, što je zaista drukčiji način života. Kraj ‘80-ih obilježila je prava euforija, bili smo potpuno entuzijastični i dosta nas je rano opralo odlaženje na snimanja, putovanja, spavanja po hotelima, što je tada bilo samo za strance, auti, komadi, i nije mi ni padalo na pamet da se ženim. Ali u jednom trenutku priroda kaže dosta. No nakon te tragedije nisam ni imao želju upoznati nekoga, bio sam u fazi kupit ću si lulu i psa i idem živjeti u neku kućicu što dalje. Ali onda je došla Asja, stvorila se kemija i odmah smo počeli razmišljati o klincu. Još je bila zezancija da sam već star, da mi vaterpolisti sporo plivaju. Međutim klinac je došao odmah, i tu život dobiva sasvim novi smisao. U takvim okolnostima me i ne može zanimati da budem cijelu noć na techno partyju, nego žurim doma ne bih li uhvatio barem djelić tog malog uma koji me fascinira. Vjeko mi je akumulator, u mom poslu stalno treba biti dobre volje, što je teško. Ali kad se ujutro probudim i popričam s njim, sve je odmah drukčije.

NACIONAL: Kako ste upoznali suprugu?

– Sasvim slučajno, na snimanju HRT-ove serije “Drž’te lopova”. Budući da je vizažistica, odnosno majstor za filmsku masku, tamo je radila kao šminkerica. Bila je pankerica, s piercevima i tetovažama i nisam ni mislio da bih joj mogao biti interesantan. Međutim, ulovio sam ju jedan dan u studiju kako pere suđe i započeli smo razgovor. Rekla je da voli prati suđe, a ja sam pitao kakva je ona to pankerica koja voli takve stvari. Zaključio sam u šali da voli baš ono što meni treba, da bih se njome mogao oženiti, a ona je rekla da je premlada, da ćemo se poslije čuti. No završili smo na nekoj večeri i ispostavilo se da imamo puno toga zajedničkog. Nije ni ona mislila da će tip koji izgleda kao seljak ispasti tako liberalan, da sluša Depeche Mode i izlazi u Jabuku, pa je to bilo dvostruko iznenađenje. Velike odluke i ružne stvari nastavili smo ublažavati humorom, pa je tako bilo i kad je dijete došlo u pitanje. Odmah mi je rekla: “Može klinac ako mi kupiš čizme.” Kad mi je donijela tester, prvo je pitala kaj je s čizmama, tek onda mi ga je pokazala. No nije joj bilo lako, bili smo u unajmljenom stanu, bez kune. S obzirom na to da je dosta mlađa, sad nam je glavna zajebancija da ja rapidno starim i da će si ona morati naći novog frajera, a mene će staviti u kolica, pokriti dekicom i ostaviti u vrtu da budem u blizini.

‘Željko Pervan me povrijedio’

NACIONAL: Sve češće se bavite glumom, a igrali ste i veće uloge u dva igrana filma. Biste li se željeli u budućnosti više time baviti i biste li mirovinu željeli dočekati kao komičar, glumac ili nešto treće?
– Potpuno mi je svejedno. Gluma mi je draga i želio bih se nastaviti njome baviti, ali ne u smislu da upišem akademiju. Glumiti čovjek ili zna ili ne zna, to dolazi iz trbuha. Točno znam u kakve bih se likove mogao uživjeti i takve bih želio i glumiti. To su sve nekakvi predsjednici općina, policijski inspektori, budžovani. Mene fasciniraju takvi likovi, ljudi koji imaju pet razreda osnovne, zarađuju milijune i uredno prolaze kroz život sa svojim čudno posloženim idejama o svijetu. To je čisti hrvatski sindrom.

NACIONAL: Sa Željkom Pervanom sada ste na istoj televiziji. Kako se slažete?
– Ostali smo u korektnom odnosu, vidimo se i privatno, a surađivat ćemo i dalje, ali nakon odlaska s HTV-a i izjava u medijima naravno da nije isto. Pogotovo sad kad na HTV-u idu reprize “Večernje škole” u kojima sam i ja, vidim da moj odlazak nije bio samo Galićeva ideja. Pervan i Grubišić su me valjda htjeli naučiti pameti, siguran sam da su bili uvjereni kako ću na Novoj propasti i ponizno se vratiti. Istina da me to sve malo povrijedilo.

‘Puni su jadnih kompleksa’

NACIONAL: Koliko je “Zuhra Light Show” vaša autorska emisija i u kojoj mjeri se on može usporediti s popularnim američkim talk-showovima?
– Teško ga je uspoređivati s onima u svijetu, proračuni su neusporedivi, a kod nas nema ni velikih zvijezda – sve ih možeš sresti u dućanu gdje kupuju parizer. U početku sam mislio da će se gosti sami opustiti i proizvesti humor ako napravim dobru atmosferu u studiju. Međutim, niti je svaki gost takav, niti su takvi ispali oni od kojih sam to očekivao.
Najnevjerojatniji su mi bili oni koji su tražili da se izrežu neke benigne stvari, kao recimo Tereza za koju su umirovljenici rekli da je u mladosti bila razvratna, Rajko Dujmić koji skija a fotka se zove “Rajko na bijelom” ili Vlatka Pokos kojoj kažem: “Evo, ja sam činčila bez krzna, ti me intervjuiraj.” Planiram napraviti emisiju samo s izbačenim stvarima jer bih htio pokazati koliko su ti kompleksi jadni.

Pri stvaranju showa uglavnom su mi dali slobodne ruke i sve su rubrike koje sam predložio zaživjele, ali u okviru njihova proračuna. A to je uvijek ograničavajuće. U “Cimmer fraju” je ista situacija, tako da planiram s Enisom Bešlagićem napraviti kazališnu predstavu u vlastitoj izvedbi – volio bih dati 100 posto od sebe, a da me produkcija ne ograničava.

Biografija

Rođen 21. travnja 1962. u Zagrebu

• 1985. diplomirao je na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva te se zapolio na Radiju 101 kao tehničar
• 1987. sudjeluje u osnivanju Zločeste djece
• 1989. počinje raditi na OTV-u kao direktor tehnike, ali i kao komičar u emisijama poput ‘Top liste šovinista’
• 1994. postaje jedan od likova Pervanove ‘Večernje škole’
• 1999. glumi u prvom igranom filmu ‘Svjetsko čudovište’ Gorana Rušinovića
• 2004. ‘Večernja škola’ na HTV-u
• 2005. glumi u humorističnoj seriji ‘Bumerang’
• 2006. igra u filmu ‘Posljednja pričest’ Ivana Gorana Viteza, dobiva vlastiti show te glumi i u humorističnoj seriji ‘Cimmer fraj’