‘’Sve bih ponovio, ni sekunde ne bih zamijenio, svaka je sekunda vrijedila’’ – tako na snimci koja je netom procurila u javnost Dario Kordić odgovara na pitanje „je li vrijedilo zatvora, je li vrijedilo rata?“. Čovjek osuđen za težak ratni zločin u Ahmićima, gdje je prije trideset godina, u jeku hrvatsko-bošnjačkog rata, pobijeno 116 ljudi, između ostalih i tromjesečno dijete, ni dosad nije pokazivao baš nikakvo žaljenje ni kajanje zbog svog sudjelovanja u monstruoznoj likvidaciji civila.

Otkako se vratio s izdržavanja višegodišnje zatvorske kazne Kordić je postao maneken desnice, posebno one povezane s Crkvom. Izigrava vjerskog fanatika, vazda s krunicom u ruci. Prvaci Čovićeva HDZ-a ponosno se s njim naslikavaju. Neki ga biskupi kao karizmatika vodaju po crkvenim događanjima. Izjava da bi sve ponovio iz usta jednog od zapovjednika pokolja u Ahmićima djeluje sumanuto i zastrašujuće. Kordić je moralni idiot. Ali što je s onima koji ga časte? Što je s njegovim političkim i vjerskim klanjateljima?

Hrvatska po kojoj ratni zločinac, a ne mistik ordinira, uglavnom šuti. Samo se prije trinaest godina tada novoizabrani hrvatski predsjednik Josipović u Ahmićima poklonio žrtvama, a nedavno ih se, uoči obilježavanja 30. obljetnice zločina, komemorativnim skupom u centru Zagreba sjetila i nevladina udruga „Ne u naše ime“.