Sezona na koju nismo navikli. Dinamo nije bio prvak već oko Božića nego tek kad se već debelo nose kratki rukavi. Trebala su im 34 kola. Suze Sergeja Jakirovića istodobno su i radosnice i one koje teku zbog teške tuge

Bili su na dnu bunara. U klupskim odajama dvorske borbe, Rijeka i Hajduk odmakli. I kad su ih svi otpisali Purgeri su opet demonstrirali ono što imaju rijetki. Jako rijetki.

Pobjednički mentalitet. Ne stvara se to u godinu dana, ne postaje se to u jednoj sezoni. Mijenjalo se trenera, uz ogromnu kontroverzu jer nije to bio transfer nego bijeg.

Tri dana prije Rijekine europske utakmice Sergej Jakirović s Kvarnera je otišao u Zagreb. Uz sve ispisane retke (i izrečene psovke, da se ne bi lagali) stvar je bila jednostavna.

Jednom u životu zove Dinamo. A, opet – nemojmo se lagati: i lova je daleko bolja u Maksimiru nego na Rujevici. Nije to bilo ‘navijam za taj klub od malih nogu’ nego i više novca i korak više u karijeri.

I gubio je kad Dinamo ne smije gubiti. Momčad mu je igrala kako Dinamo ne smije igrati. Možda je imao sreću što je klub tad bio u takvom stanju da ga nije tko imao ni pošteno smijeniti.

Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Ali utakmicu po utakmicu, trening po trening, isplivala je kvaliteta i – naporan, uporni rad. Vjera u sebe. Nije nikakva senzacija ili čudesni uspjeh osvojiti naslov prvaka Hrvatske s Dinamom. No ove sezone ima veću specifičnu težinu.

I nije slučajno. Niti je ukradeno. Jakir, kad u nešto zagrize, onda grize do kraja. Lukav, vrijedan, uporan, zna nogomet.

Ne može biti slučajno da ispadneš iz Europe, a u tome nađeš dodatni motiv kad te svaki naslov u novinama već označava bivšim trenerom.

Ne može biti slučajno da u tri dana dvaput dobiješ Hajduk u Splitu s golom razlike. Ne može biti slučajno da te Rijeka prvo poluvrijeme igrom razbije pa onda na početku drugog odmah povede, a ti se vratiš. Okreneš sve.

U ključnoj utakmici. U onoj koja ‘para gaće’. Biti ili ne biti. I to je otišlo na stranu Dinama, na stranu Jakira. Jedan gol razlike. Dovoljno.

Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Da ne govorimo o tome u kakvom je emotivnom stanju bio u pripremi i vođenju te utakmice. U tom je tjednu Sergeju Jakiroviću preminula mama.

A cijela sezona od dolaska u Dinamo… Trening po trening. Utakmicu po utakmicu. Bod po bod. U inat svima. I ozljedama, i skepticima i ‘smjenjivanjima’.

Čovjek je prije četiri dana pokopao majku, danas su ga dočekali naslovi kako će mu, bez obzira na sve, pa i da osvoji duplu krunu, Zajec uručiti otkaz.

I od toga je bio jači. I Jakir i Dinamo. Lukav, vrijedan, uporan, realan, samopouzdan. Sakrio je mane svoje momčadi, istaknuo joj vrline.

Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Što nosi budućnost, je li on zaista trener za Dinamo 2024/25 i Ligu prvaka, to ne znamo. To su odluke koje će se donositi u najvišim maksimirskim odajama.

Ali što se ove sezone tiče, Dinamo i Jakir su zasluženi trijumfatori. Stalno je upozoravao ‘prvenstvo je maraton, a ne sprint’.

Pa je zaslužio. Biti prvak. I reći ‘Mama bi sigurno bila ponosna. A ja sam već oguglao na novinske napise i najbolje poznajem vlastitu momčad. Dobili smo Rijeku, dobili smo Hajduk, osvojili naslov, idemo i po kup’.

U zimskom prijelaznom roku doveo je igrače koji su, uz nedodirljivo superiornog (i jedno vrijeme ozlijeđenog) Petkovića, prelomili sezonu. Kulenović, Hoxha, Ademi, Ogiwara, Pierre-Gabriel…

Svaki je od njih utkao svoj barem mali, ali silno važni djelić u ovu, 25. Dinamovu titulu. I to su također zasluge Sergeja Jakirovića.

Photo: Luka stanzl/PIXSELL

Nije se dao. Ni on, ni Dinamo. Ni kad je bilo najteže. Jakir sa sto života, Dinamo opet prvak.

Nije to slučajno! Vjerovali su u sebe, ni bod nikome nisu ukrali nego ga zaradili. Sad slave. I Jakir, i Dinamo i svi Purgeri.

Bit će ispisane još tisuće redaka na tu temu, govorit će se o tome kako je Hajduk opet sam sebi ‘pucao u nogu’, kako je Rijeka (čiju je momčad, usput budi rečeno, on selektirao) nedovoljno iskusna. I sve su to istine.

I nitko ne zna što nosi sutra, ali jedno je odmah jasno: Dinamo i Jakirović slave naslov prvaka jer su ga – zaslužili!