Djelom pojedinaca, a ne odrazom društvene klime – tako je Andrej Plenković kvalificirao brutalne i organizirane napade na Srbe u Uzdolju i Đevrskama kod Knina. Horda pod fantomkama upala je u dva lokalna kafića i šipkama i letvama nasrnula na ljude, navodno samo zato jer su gledali utakmicu Crvene zvezde. Premijer je napad osudio, rekao je da počinitelje treba pronaći i sankcionirati, ali je izričito odbio mogućnost da bi nasilje bilo izraz nekih širih poremećenosti u hrvatskom društvu. Ja ne vidim takvu klimu, rekao je. Ne možemo, dodaje, dopustiti sad stvaranje dojma da takvo ozračje vlada Hrvatskom. Reakcija apsolutno ispod razine odgovornosti njegove funkcije!

Prvo, Andrej Plenković teško griješi kad nasilje adresira isključivo individualnoj patologiji. Agresivnost u hrvatskom društvu evidentno raste i poprima zabrinjavajuće dimenzije. Treba li premijera podsjećati da su se početkom godine u Splitu veterpolisti beogradske Crvene Zvezde morali spašavati skokom u more, da je proljetos od posljedica premlaćivanja umro vijećnik SDSS-a u Kastvu, da je u Vukovaru napadnut srednjoškolac kojega je gradonačelnik Penava pretvorio u metu objavljujući sliku skupine mladića kako sjede za sviranja hrvatske himne, da su na Braču uoči ljeta pretukli sezonske radnike misleći da su Srbi… Plenković bi morao precizirati koliko se nasilje mora omasoviti pa da ga on više ne smatra pojedinačnim incidentima. Koliko se premlaćivanja mora dogoditi pa da se on zabrine zbog „društvene klime“.

Drugo, premijerova je reakcija apsolutno falična jer implicira da ga više od nasilja brine imidž Hrvatske. Ne možemo dopustiti – ta se poruka ne odnosi na šikaniranje i prebijanje ljudi, nego na stvaranje dojma o problematičnom, nasilju sklonom ozračju u hrvatskom društvu. Andreja Plenkovića, čini se, manje zabrinjava što su Srbi, ali i druge ranjive skupine, izloženi napadima, mnogo ga više žulja opasnost da bi se učestali incidenti nepovoljno mogli odraziti na rejting Hrvatske u međunarodnoj zajednici. I to baš uoči predsjedanja EU-om, do čega je njemu tako silno stalo.

Možda premijer to ne vidi, ali Hrvatska gubi dobar glas ne samo zbog štemera pod maskirkama, nego još mnogo više zbog onih „devijantnih pojedinaca“ koji s pozicija vlasti raspiruju netrpeljivost i tenzije u društvu. Predsjednica države koketira s ustašlukom, za Plenkovićeve se ministre otkriva da doma drže Pavelićevu sliku, diplomatkinja godinama preko društvenih mreža distribuira svoja rasistička uvjerenja, braniteljske udruge dižu bunu, sudsku odluku o proskribiranosti ZDS-a nazivajući četnikovanjem… Nešto je u Hrvatskoj jako bolesno, pa se ni problem brutalnih napada na Srbe, ili bilo koga drugoga, ne može riješiti tek otkrivanjem i kažnjavanjem njihovih počinitelja. To je minimum, ali ovdje je nužna mnogo složenija terapija. Premijer koji ne vidi, ili ne želi vidjeti dubinu problema, melje u prazno i tone sve dublje.

Treće, Andrej Plenković morao je odmah – istoga trena kad je čuo za nasilje – krenuti za Knin, da na licu mjesta razgovara s ljudima, da žrtvama pokaže solidarnost i pruži jamstva da će im država, kojom on trenutno upravlja, garantirati sigurnost. Prebijeni Srbi nisu samo problem Milorada Pupovca, nego su u prvom redu problem hrvatske države. Predsjednice, koja se – sramotno!- o tom divljaštvu uopće nije smatrala potrebnim oglasiti, i premijera. Sedirajuće poruke iz Zagreba apsolutno su nedovoljne. Nije dovoljno da su predstavnici manjina postali dio parlamentarne većine, čime se Andrej Plenković, perući ruke od porasta nasilja, sada hvali. Danas se u Đevrskama i Uzdolju odlučuje o tome hoće li Hrvatska biti civilizirana država, u kojoj će se svaki građanin, bez obzira na nacionalnost i nogometni klub za kojeg navija, osjećati ravnopravnim i sigurnim. Zato, nema adrese koju je premijeru urgentnije posjetiti. Nažalost, umjesto s ljudima koji se nakon napada, premlaćeni i preplašeni, pitaju ima li za njih „ovdje budućnosti“, Andrej Plenković odlučio je dane trošiti šetajući po pučkim veselicama ili odajući počast „žrtvama totalitarnih režima“. Za žrtve novijeg datuma ne nalazi vremena. Nedolaskom na mjesto zločina mržnje koji se događa za vrijeme njegova mandata, premijer demonstrira zastrašujuću nebrigu i za ljude i za državu.