Premda nevoljko, predsjednik je Milanović ipak odlučio aktivirati svoju dosad nekorištenu ustavnu ovlast sazivanja izvanredne sjednice Sabora, što je zbog svog presedanskog karaktera potez potencijalno velike snage. Zahtjev šefa države da se parlament, koji je upravo raspušten na dvomjesečni odmor, vrati u pogon i Vladu obaveže na hitno rješavanje dvije trenutno ključne krize u državi, blokade pravosuđa i najnovije plinske afere, izazvao je veliki bijes u vladajućim redovima i veliko odobravanje u opoziciji.

Iz Vlade su Milanovića odmah optužili za komplotiranje s oporbernim strankama. Razotkrio se, tvrde, kao predsjednik koji se otvoreno svrstao na njihovu stranu. Jedini je cilj izvanredne sjednice Sabora, vrište iz Plenkovićeva kabineta, „politikantstvo oporbenih stranaka koje ponovno nastoje izazvati kaos i destabilizirati vlast“. Premijer i njegova partija imaju razloga za nezadovoljstvo. Planirali su ljetnu nirvanu, puštanje da sezona odmora do jeseni razvodni i štrajk sudbenih službenika i milijune eura tešku aferu u HEP-u. Milanović sada traži hitno rješavanje nastalih problema. Traži da Sabor obaveže Vladu da u roku od dva tjedna osigura uredno funkcioniranja sudbene vlasti i utvrdi institucije i osobe odgovorne za financijsku štetu nastalu u nedavno otkrivenoj plinskoj aferi.

Pogrešno je, međutim, intervenciju Pantovčaka smatrati tek svrstavanjem uz oporbene stranke. Premda je odluka šefa države o izvanrednom zasjedanju Sabora inicirana iz oporbe. I premda opoziciji odgovara da Milanovićev postupak proglase vlastitim velikim uspjehom. Ali, svoditi cijeli problem tek na odnos vlasti i opozicije, kako bi to u Vladi htjeli, ne drži vodu. Potpuno je promašeno. Predsjednik Republike ima obaveze i prema hrvatskim građanima. Vladina indolentnost u rješavanju dugotrajne, već skoro dvomjesečne blokade pravosuđa građanima onemogućava ostvarenje prava koje im je država dužna osigurati. Kao što je dužna osigurati i utvrđivanje odgovornosti za štetu nastalu u plinskom biznisu, koju će ovako ili onako građani Hrvatske morati platiti. Milanovićevo bi izvanredno sazivanje parlamenta prije svega trebalo gledati u tom kontekstu: kao rezultat njegovih obaveza prema onome što običavamo zvati narodom.

Također i kao rezultat obaveze koju šef države ima prema vlastitoj funkciji. Predsjednik je, prema Ustavu, dužan brinuti o normalnom funkcioniranju sve tri grane vlasti u Hrvatskoj. Nije normalno da ga se ne čuje kad je sudbena vlast zbog štrajka svojih službenika i premijerova tvrda stava prema njihovim zahtjevima već gotovo dva mjeseca u blokadi. Ako je cijela jedna grana vlasti izvan funkcije, onda je stabilnost države pod upitnikom. Nevjerojatno je neodgovorno da u takvoj situaciji Sabor i Vlada odu na odmor, dok je pravosuđe u potpunoj paralizi. Milanović u takvim okolnostima jednostavno nije mogao ne reagirati. Da je odšutio, napravio bi veliku grešku. Iznevjerio bi vlastitu dužnost. Zakazao u funkciji predsjednika Republike.

Naravno da HDZ-u izvanredno sazivanje Sabora ne odgovara. Predsjednikova je inicijativa vlast premijera Plenkovića prilično uzdrmala. Zato ga i napadaju kao slugu opozicijskih interesa. Što ne znači da snagom svoje parlamentarne većine neugodu neće prebroditi bez ozbiljnijih posljedica. Neželjenu raspravu ne mogu izbjeći, reputacijske će štete biti, ali poluge su vlasti u Hrvatskoj tako raspoređene da je Sabor odavno tek kulisa bez stvarne snage, parlaonica bez učinaka, izvršitelj stranačkom mašinerijom galvanizirane premijerove volje. Andrej Plenković, međutim, u svojoj je samovolji toliko zahirio da već jako reže granu na kojoj sjedi.