Ako je i od Andreja Plenkovića, previše je. Nevjerojatno, ali komentirajući najnoviju, oko milijardu kuna tešku, koruptivnu aferu, premijer je ustvrdio da u ovom slučaju njegova vlast zaslužuje čestitke. Jer su malverzacije s plinskim biznisom, kako se pohvalio, otkrivene isključivo zaslugom njegove Vlade, odnosno institucija pod njenom kontrolom. „Otkrio ih je Ured za sprečavanje pranja novca, a ne policija ni pravosudna tijela“, inzistirao je, opetovano svoju vladu nazivajući žestokim borcem protiv korupcije. Postavljajući se kao pravednik nad pravednicima Plenković je, kaže, bijesan i dosta mu je da stradava zbog drugih. Da bi se na koncu javno požalio kako se “svih ovih godina najeo tuđih da ne kažem čega“.

Premda se to čini nemogućim, premijer Plenković otišao je korak dalje u svojoj već uobičajenoj samohvali i farbanju činjenica. Sam je sebe uspio nadmašiti. Prvo, njegova tvrdnja da je 450 milijuna ukradenih iz Ine već uplaćeno u državni proračun obični je spin. Novac je blokiran, ali država tim sredstvima do pravomoćnog okončanja sudskog postupka, što će trajati godinama, ne može raspolagati. Prilično je diskutabilno i tumačenje da je Porezna uprava Ministarstva financija otkrila pljačku Ine. Prve su alarme upalile banke, kojima su se stotine milijuna kuna na računu jednog umirovljenika učinile sumnjivima. Poreznici dotad na ogromne nesrazmjere između primanja i imovine aktera afere nisu reagirali.

Premijer se ne može žaliti ni da jede tuđa govna. Njegova je vlast sudjelovala u proizvođenju patogenog stanja iz kojeg rastu afere. Uhapšeni Inin direktor Škugor, vjerojatni mastermind zločinačke operacije, pripada HDZ-ovom jatu. Činjenica koja je njegovom kriminalnom malformiranju jako pogodala. O njegovim bliskim odnosima s vrhom vlasti ne govore samo fotografije na kojima je ovjekovječen rame uz rame s Plenkovićem ili Jandrokovićem. Činjenica da se Škugorovim imenom operiralo u kombinacijama za neke vrlo visoke funkcije, skoro je postao šef HEP-a, govori o njegovoj umreženosti u HDZ-ove strukture. Takve se mogućnosti bez političkog poguranca s najviše razine ne otvaraju.

Plenkovićeva se vlast, nadalje, nikada nije zamarala idejama, još manje pokušajima da bi po mnogim aspektima nezdravu situaciju u Ini trebalo promijeniti. Eksplicitno je to pokazivala izborom kadrova, nemiješanjem u način funkcioniranja kompanije kojom bi hrvatska Vlada zajedno s mađarskim MOL-om trebala gospodariti. Plenković sada traži odgovornost cijele Inine uprave, a hrvatske je članove na te lukrativne pozicije birao neovisno o sposobnosti njihova odgovornog funkcioniranja. Neki su drugi kriteriji bili u igri. Prije svega politička podobnost i osobne veze s premijerom. Prijateljska i kumovska umreženost s vrhom HDZ-a. Slično kao i u drugim recentno otkrivenim visokokalibriranim koruptivnim aferama.

Na koncu, cijeli je sustav vlasti u Hrvatskoj, od Vladinih ureda do državnih firmi, postavljen tako da funkcionira gotovo prijateljski prema odstupanju od zakona i morala. Država je uređena tako da lopovluk nikako nije rijedak izuzetak i sramota. Zato je Plenkovićevo skandaliziranje nad aferom u Ini neiskreno. Ne možeš stvoriti monstruma, pa se onda ljutiti – povremeno, kad je bruka prevelika – što djeluje nakazno. Krimosi su i u njegovu vlast duboko usađeni. Zato je premijerova tvrdnja da je sit tuđih „da ne kažem čega“ potpuno farsična. Hrvatska je sita poganluka što ga vlast proizvodi.