Kad je Andrej Plenković po kratkom postupku iz koalicije izbacio Most – jednom rečenicom nalažući tajnici neka napiše rješenje o smjeni Mostovih ministara – njegova je odlučnost raspametila medije. Imamo lidera – tvrdilo se. Danas, premijerov više nego obziran, zapravo krajnje mlitav odnos prema ministru koji se upravo pretvorio u hodajući skandal, nitko više ne vidi kao pokazatelj liderstva. Upravo suprotno!

Čak i u HDZ-u raste nezadovoljstvo zbog Plenkovićeva mlakog i opravdavajućeg stava prema Lovri Kuščeviću i njegovim nekretninskim aferama. Premijerova izjava da su se sporne malverzacije dogodile prije nego je Kuščević postao ministar u njegovoj Vladi, neodoljivo podsjeća na svojedobnu Rojsovu konstataciju o nedodirljivosti lopovskih stečevina iz devedesetih godina. Tko je jamio, jamio je – na to, dakle, nalikuje Plenkovićev odnos prema HDZ-ovim imovinskim grabežljivcima. Posebno je porazno da konformiranje s lopovlukom ovoga puta dolazi s čela države, od premijera osobno.

Premda tvrdi da će iz svega izaći jači nego prije, skandalozni Kuščević vjerojatno ipak idućeg tjedna odlazi iz Vlade. Barem je HDZ tako prišapnuo svojim koalicijskim partnerima koji su eksplicitno i implicitno, kako koji, tražili njegovu smjenu, tvrdeći da svojim aferama teško opterećuje kompletnu Vladu. Ali HDZ-ovi šefovi više bjesne zbog HNS-a, nego zbog svog uneređenog ministra. Strašno ih ljuti što je HNS javno zatražio njegov odlazak. Ako je suditi po izjavama, uopće ih ne ljuti što se Kuščević našao u ofsajdu, što je političku funkciju, funkciju načelnika jedne općine na Braču, pretvorio u sredstvo stjecanja višemilijunski vrijednih nekretnina. Tako i rješenje cijelog slučaja HDZ tretira kao stvar međustranačkih odnosa, a ne pitanje principa i morala u politici.

Lovro Kuščević, kao ministar i politički tajnik HDZ-a, vjerojatno je jako zadužio Andreja Plenkovića. Uvijek prvi među njegovim klanateljima, baš kao što je služio i nekadašnjim HDZ-ovim šefovima Ivi Sanaderu i Tomislavu Karamarku. S obzirom na ministrovo, kako se sada vidi, problematično shvaćanje politike, ni sumnje da je nedavno ipak muljao s potpisima Plenkoviću nepoželjnih referenduma više se ne čine posve nevjerojatnim. Podsjetimo, provjeru tvrdnji da za provođenje referenduma nije sakupljeno dovoljno potpisa Kuščević je potpuno onemogućio. Izgleda da premijer, i šef HDZ-a, jako cijeni slijepu lojalnost. Politička i ljudska ispravnost i sposobnost, čini se, mnogo lošije kotiraju.

Treba li čuditi ako će relativiziranje Kuščevićeva krimena, kao i sličnih afera nekih drugih ministara, HDZ-ove strukture shvatiti kao Plenkovićevu dozvolu za lopovluk? Količina njihovih, u javnost gotovo svakodnevno curećih, imovinskih skandala postaje nepodnošljiva. Podsjeća na vrijeme provaljivanja Sanaderove sistemske hobotnice. Pravdavajući Kuščevića, kao što je čuvao Tolušića, Žalac ili Gorana Marića, Andrej Plenković dopušta da njihova sramota pada na cijelu Vladu i cijelu stranku. Obranom neobranjivog i faktički prešutnim pokroviteljstvom nad jatima svojih, imovine uvijek gladnih i gramzivih pirana, HDZ u očima javnosti opet
profilira kao zločinačku organizaciju.