Nastavljamo s procesom ratifikacije Istanbulske konvencije – objavio
je Andrej Plenković nakon maratonske sjednice vodstva vlastite
stranke na kojoj se morao suočiti s ozbiljnim otporom svojoj politici.
HDZ se našao u dosad neviđenoj situaciji. Više se stranačkih
kapitalaca po prvi put otvoreno suprotstavilo predsjedniku stranke, ali
se prvi put dogodilo da je i Plenković prihvatio bačenu rukavicu te se
jasno i čvrsto borio za svoje stavove. Pred novinare je na koncu izašao
malo natučen, ali na nogama, možda jači nego dosad. Dosad je
funkcionirao kao blijedi šef HDZ-a, sada je pokazao liderstvo.

Pitanje je što bi nakon frcanja perja po HDZ-ovoj središnjici moglo
slijediti. Hoće li desna frakcija stranke, trenutno okupljena u
protivljenju Istanbulskoj, u kojoj potpuno paranoično vide bijele
miševe, natruhe mrske im rodne ideologije, a ne tek sredstvo zaštite
žena od nasilja, hoće li, dakle, kontrakonvencijski jurišnici Milijan
Brkić i Davor Stier rušiti Plenkovića? Hoće li se HDZ rascijepiti na
demokršćane poljskog i one njemačkog tipa? Hoće li se onda tom
linijom podijeliti ionako već tanjušna vladajuća koalicija? Hoće li na
koncu pasti i Vlada? Čini se da stvari ipak nisu tako dramatično
neizvjesne.

Prvo, rusvaj oko Istanbulske u HDZ-u neće rezultirati slabljenjem,
nego moguće jačanjem Plenkovićeve pozicije. Premda se našao usred
osporavanja kakvo vjerojatno nije očekivao, na koncu bi mogao
profitirati. Javno je najavio ratifikaciju dijelu HDZ-a sporne
Konvencije, valjda ne računajući sa značajnijim otporom, a kad se
zavaljala pobuna, povlačenja više nije moglo biti. Znalo se da ne smije
podviti rep, jer je njegov autoritet na ispitu. Pod žestokim pritiscima
stranačke desnice, imao je petlje zaigrati va bank.

Plenković zna da raspolaže jakim kartama. HDZ ga treba, jer im
osigurava vlast. Zato nema šanse da ga ruše. Jasno je oponentima u
stranci dao na znanje da će – bude li morao – on, a ne oni srušiti Vladu
i diktirati igru. Na koncu će vjerojatno morati odustati od prvotne
ideje da stranačkom stegom osigura HDZ-ovo jedinstvo u
potvrđivanju Istanbulske. Složi li se da zastupnici glasaju po vlastitom
uvjerenju, onda mu je važno osigurati stamenu većinu HDZ-ovih
ruku. Što ne bi trebalo predstavljati problem. Vlastitu će snagu u tom
slučaju potvrditi pokazujući da su oponenti nedovoljno jaki i
ostavljeni na margini. Manjak HDZ-ovih glasova kompenzirat će
opozija. Plenković tako s velikom sigurnošću može računati na većinu
u parlamentu, kao što može biti prilično siguran da se ni njegova
stranka neće raskoliti. Dobra osnova da pokrene preoblikovanje HDZ-
a u modernu konzervativnu stranku.
Drugo, najavom ratifikacije Andrej Plenković šalje poruku i raznim
desničarskim skupinama da se više neće dati terorizirati. Neke od njih
uveo je u Sabor, ali su im toliko porasla krila da sada svojim
histeriziranjem oko Istanbulske bildaju mišiće pokušavajući
kapacitirati HDZ. Hrastov zastupnik drži mu lekcije i hoće moderirati
odnose u HDZ-u, sijući razdor i pozivajući na pobunu. HDZ-ova je
zadaća da ekstremnu desnicu drži pod kontrolom, što su Franjo
Tuđman i Ivo Sanader znali raditi, dok je Tomislav Karamarko stvari
okrenuo naopačke: radikalske su skupine navodile HDZ. U
Plenkovićevom mandatu njihovi će se pripadnici, izgleda, morati
zadovoljiti zastupničkim i savjetničkim sinekurama.

Treće, šef HDZ-a pokazao je među političkim prvacima vrlo rijetku
hrabrost ogluhe na stavove Crkve, odnosno hrvatskih biskupa, koji su
se izjasnili protiv Istanbulske konvencije. Plenkovićevi oponenti u
HDZ-u smatraju to nedopustivim. HDZ je demokršćanska stranka,
uglas ponavljaju, implicirajući da stoga poslušnički moraju slijediti
glas s Kaptola. Ali, Crkva je vjerska organizacija, a HDZ politička
stranka, demokršćansko-narodnjačke orijentacije. To nikako ne znači

da biskupi mogu funkcionirati, kako se ovdje uobičajilo, kao HDZ-ovi
ideolozi, odnosno kao kolovođe ultrakonzervativne revolucije, kako se
posljednjih godina jedan njihov dio etablirao. Lomeći vlastitu stranku
oko Istanbulske Plenković sada pokazuje da mu politiku neće voditi
klerikalci, nego upravljanje državom smatra domenom vlastite
odgovornosti, što se popovima vjerojatno neće svidjeti, ali je ljekovito
i za Crkvu i za hrvatsko društvo.