Prva ovosezonska premijera zagrebačkog Gradskog kazališta Komedije, društvena komedija “Revizor” postavljena u petak u režiji Dražena Ferenčine, oživjela je na pozornici toga teatra paletu Gogoljevih vješto komično portretiranih likova, grotesknih oličenja korupcije i malograđanštine ukorijenjenih u ruskoj stvarnosti 19. stoljeća, čija se karakterizacija suvremenom gledatelju ne čini nimalo zastarjelom.

Sve ono za što se Gogolj zalagao – napisati dramu koja pogađa u samu trulu srž društva i naopakih vrijednosti koje u njemu vladaju – u tom djelu iz 1836. smatranim krunom njegova dramatičarskog opusa, ispisano je kroz likove i odnose među njima.

Korumpirani upravitelj maloga grada negdje u ruskoj provinciji Dmuhanovski, plejada njegovih pobočnika uobličena u likovima školskog nadzornika Hlopova, suca Tjapkina, kuratora dobrotvornih ustanova Zemljanika, upravitelja poštanske stanice Špekina, te mjesnih vlastelina Dopčinskog i Bopčinskog, čijom se pretjerano komičnom karakterizacijom Gogolj izruguje onodobnoj Rusiji, u sebi nose sve ono loše što se može naći u nekom društvu: moralnu iskrivljenost, karijerizam, neprosvijećenost, glupost, korupciju, licemjerje i beskičmenjaštvo.

Radnja “Revizora” smještena je negdje u dubine carske Rusije odakle, kako u jednom trenutku kaže lik Dmuhanovskog, “da tri godine na konju juriš, ni do kakve države doći nećeš”. Monotonost života na selu obilježenog neredom i korupcijom koji onima u poziciji moći odgovaraju, dok su im se svi ostali nemoćni suprotstaviti, iznenada prekida vijest o tome da u grad stiže revizor.

To aktivira planove mjesnih velikaša predvođenih Dmuhanovskim da zbijanjem redova i zataškavanjem pravog stanja stvari izbjegnu prijetnju nepovoljne revizorove ocjene. Komedija situacije razvija se kada, zbog njegove kicoške pojave te činjenice da dolazi iz Sankt Peterburga i da već dva tjedna stanuje u lokalnoj krčmi ne plaćajući račune, pogrešno za revizora uzmu besposlenjaka i blefera Hlestakova, običnog pisara čiji raskalašeni život financira bogati otac.

Njemu odgovara njihova poniznost, ulizivačko ponašanje i podmićivanje, pa iako ubrzo uviđa da je došlo do pogreške, odlučuje barem na kratko uživati u svim blagodatima koje su ga snašle, prije nego zauvijek nestane u sumrak, ostavljajući ih za sobom zabezeknuto prevarene u vlastitoj pohlepi i gluposti.

Čitava se radnja temelji na neprekidnim nesporazumima koji proizlaze iz pogrešnog uvjerenja da je Hlestakov revizor, dok se stvarni revizor uopće ne pojavljuje, osim kao zla kob na samome kraju. No, on je prisutan kroz ideju lažnosti i potkupljivosti institucije koju predstavlja, a strah podređenih zbog svijesti o počinjenim grijesima zaokružuje sliku društva ogrezlog u pljački, neznanju i nepravdi, društva koje je spremno sve to perpetuirati kako bi se zaštitilo.

Hlestakova igra Filip Juričić, Damir Lončar je upravitelj grada, a Davor Svedružić, Goran Malus, Ivica Zadro i Igor Mešin ostali mjesni upravitelji, dok Saša Buneta i Vanja Ćirić glume dvojicu vlastelina. Hlestakov ima i slugu, kojeg igra Ivan Magud. Ulogu pohlepne priproste supruge upravitelja grada igra Dubravka Ostojić, Nina Kaić Madić nastupila je u ulozi njihove kćeri provincijalke Marije, a glumački ansambl još čine Ljubo Zečević, Dražen Bratulić i Marija Borić.

Glazba Mate Matišića, koja sadrži elemente čardaša i ruskih napjeva, predstavi daje dinamičnost, dok kostimi Marite Ćopo naglašavaju grotesknu dimenziju komada. Pojavljuju se i Maksimirske mažoretkinje, grupa vremešnih gospođa iz Doma za starije na Ravnicama.

Sam Gogolj ostavio je detaljne upute o tome kako postaviti “Revizora” – pazeći da se ne upadne u karikaturu, da ništa ne bude ni trivijalno ni pretjerano, jer “što će manje glumac misliti o tome kako da nasmije i bude smiješan, to će se više otkrivati ono smiješno u danoj mu ulozi”.

Svatko je barem jednom u životu bio ili jest Hlestakov, smatra Gogolj, a ono što njegova slavna društvena i moralna satira ponajprije želi postići je natjerati gledatelja da se s likovima poistovjeti, preusmjeriti ismijavanje s njih na njega, tako da se smijući njima zapravo smije sebi. Upravo tom porukom komad i završava – pitanjem koje publici postavlja Dmuhanovski: Kome se smijete?, i odgovorom: Sebi se smijete!