Uz sućut obitelji tragično preminulog Slobodana Praljka, Andrej Plenković izrazio je sućut svim žrtvama svih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini. Da nije bilo te polurečenice, žrtava strašnih ratnih zločina nitko se ne bi ni spomenuo.

Premijer je to učinio prilično općenito, ali u cijelom državnom itarhu jedini se povodom haške presude šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata sjetio i potpuno nevinih žrtava. Svi drugi potpuno su se fokusirali na šokantno ispijanje otrova u izravnom prijenosu iz Haaga, nerijetko Praljkovo samoubojstvo uzimajući kao dokaz njegove ispravnosti i apsolutne nedužnosti. Javna ga televizija patetično naziva Sokratom – za razliku od medija u Sarajevu, koji će jednako neprimjereno praviti usporedbe s Goeringom, Hitlerovim doglavnikom, koji se na sličan način ubio u Nirnberškom zatvoru – a s oltara po crkvama zbog navodne ga progonjenosti, posve blasfemično, uspoređuju s Isusom, pokušavajući implicirati svetost čovjeka koji je osuđen za ratni zločin. Je li Slobodan Praljak žrtva nepravednog Haškog suda ili je žrtva jedne pogrešne politike?

Odluka da sam sebi presudi postala je u Hrvatskoj krunski argument, emocionalni argument, da je haška presuda moralno nepravedna prema osuđenima. Premijer Plenković naziva je neprihvatljivom i suprotnom povijesnim istinama, jer, po njemu, na pogrešan način aludira na ulogu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u ratnim previranjima u Bosni i Hercegovini. Podupirući svoju tvrdnju šef Vlade koristi cijeli niz činjenica koje pokazuju da je Hrvatska pomagala susjednoj državi. To je istina, ali nije sva istina o tom strašnom vremenu. Plenković potpuno prešućuje ratnu 1993. kada je Tuđman i oružjem pokušao ostvariti svoju fiksaciju o neodrživosti, odnosno podjeli BiH i teritorijalnom popunjavanju, po njemu, nesretno oblikovanog  „hrvatskog pereca“.

Mnogo je nijansiranije hašku presudu komentirao Bakir Izetbegović, koji govori o tamnoj i svijetloj strani Tuđmanove politike prema BiH, ističući da je ona lutala i borila se sama sa sobom. O svojim pretenzijama prvi je predsjednik ostavio brojne tragove, bez obzira koliko današnja Hrvatska o njima šutjela. Otpor pogrešnoj politici prema Bosni i Hercegovini bio je devedesetih mnogo življi nego bi se to po sada dominirajućem farbanju prošlosti moglo misliti. Zbog Tuđmanove se bosanske politike u to vrijeme rascijepio HDZ, opozicija je, pogotovo u BiH situaciju vrlo upućeni HSS, pa i HSLS, državni vrh šibala kritikom, kardinal Kuharić se, potpuno sinkroniziran s Vatikanom, i javnim pismima suprotstavljao idejama o dijeljenju Bosne i Hercegovine. Uz međunarodnu zajednicu koja je Hrvatskoj prijetila izolacijom i sankcijama, sve dok službeni Zagreb nije pristao na Vašingtonski sporazum kojim je rat između Hrvata i Bošnjaka definitivno okončan.

Kad najavljuje odbacivanje i osporavanje haških odluka hrvatski bi državni vrh morao paziti da ne ponavlja greške prethodnika. Amerika je, indikativno, odmah objavila da podržava presude iz Haaga i sve strane poziva da ih prihvate. Prije nego brzopleto, na osnovu recentne presude, Haški sud proglasi nekorisnim i protuhrvatskim, Hrvatska bi se morala sabrati. Jer, to je isti onaj sud koji je generale Gotovinu, Markača i Čermaka oslobodio svake krivnje za zločine počinjene u kontekstu Oluje. Sud koji nikoga iz Hrvatske nije osudio, nego je dapače hrvatskoj državi kao potpuno legitimno priznao pravo da vojnom akcijom oslobodi svoj teritorij. Sud koji je na optuženičku klupu izveo dobar dio političkog i vojnog rukovodstva Srbije, pa i oca rata Slobodana Miloševića. Haški sud ima mnogo mana, pravda je i dalje dalek cilj, ali bez njega suđenja ratnim zločinima ne bi ni počela.