Bračni par znanstvenika i sveučilišnih profesora Ajduković, socijalni psiholozi iz Zagreba, Marina Ajduković s Pravnog fakulteta i Dean Ajduković s Filozofskog fakulteta, upravo su sa svojim istraživačkim timom završili dva opsežna istraživanja o posljedicama dvaju ozbiljnih kriznih događaja u Hrvatskoj na mentalno zdravlje nacije. Riječ je o posljedicama epidemije koronavirusa, ali i posljedicama nedavnog potresa u Zagrebu koji je epidemija potisnula u drugi plan i ostavit će vrlo loše, a za razliku od epidemije i traumatske posljedice po mentalno zdravlje ljudi.

Za tjedan dana istraživački tim kreće i u drugu od tri faze obaju istraživačkih projekata pod nazivom „Psihološka prilagodba u suočavanju tijekom pandemije koronavirusa“ na istom uzorku od 1200 ispitanika za reprezentativno nacionalno i 1700 ispitanika za paneuropsko online istraživanje koje se provodi u 10 europskih zemalja. Pratit će se promjene u mentalnom statusu, ponašanju, brigama i načinima suočavanja istih ispitanika. U ta istraživanja u kojima uz dva zagrebačka fakulteta, Pravni i Filozofski fakultet, sudjeluje i Medicinski fakultet iz Rijeke, uključena je i profesorica Tanja Frančišković i tri mlađe kolegice: klinička psihologinja iz Rijeke Aleksandra Stevanović, Helena Bakić, nekadašnja asistentica Deana Ajdukovića koja živi u Berlinu i njihova zajednička suradnica Ines Rezo Bagarić. Osim na dramatično povećanja simptoma depresivnosti i anksioznosti te zabrinutosti zbog okolnosti življenja u Hrvatskoj tijekom epidemije, što je dokumentirano u njihovim istraživanjima, ovo dvoje sveučilišnih profesora tim se povodom kritički osvrnulo i na aktualnu odluku Stožera o obilježavanju 18. studenoga, Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, na kojoj se službeno očekuje 500 sudionika, a sve procjene govore da će ih biti nekoliko puta više od te organizatorima poželjne brojke.

Unatoč kritičnoj epidemiološkoj situaciji u kojoj je broj pozitivnih slučaja premašio 3000 oboljelih dnevno, a umrlih više od 30 građana, u Vukovaru će ipak biti organizirana Kolona sjećanja na stradanja u Domovinskom ratu, uz opasnost da ovaj put Vukovar postane novo žarište za širenje epidemije. Doduše, ostaje službena preporuka Stožera da se na taj skup ne odazove više od 500 sudionika, ali svima je jasno da je to nerealno i da će njihov broj biti višestruko veći. I Krunoslav Capak, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, unaprijed je javno procijenio da će broj sudionika u Vukovaru zasigurno biti veći, pa je tu odluku suprotnu njegovoj epidemiološkoj struci obrazložio tvrdnjom da neće biti opasnosti ako će se sudionici pridržavati epidemioloških mjera: nošenja maski i držanja fizičke distance od dva metra. Po njemu, unatoč kritičnoj epidemiološkoj situaciji u Hrvatskoj, ne bi trebalo biti problema u održavanju manifestacije.

„Žrtve Vukovara sigurno ne bi željele da dan obilježavanja njihova stradanja kasnije, nakon niza godina, dovede do novih žrtava, ovaj put zbog posljedica epidemije. U Vukovaru su se žrtvovali zbog toga da bi drugi danas živjeli. Lokalna, regionalna i nacionalna politika mogla je biti proaktivnija u ovakvoj situaciji, ali Vlada i Stožer našli su se u šah-mat poziciji. U ovom vremenu trebali su pronaći, ponuditi i organizirati druge načine za izražavanje zasluženog pijeteta i poštovanja prema ovim žrtvama. Građani bi sigurno razumjeli da se ne dovodi u pitanje Vukovar kao simbol, nego da se tako čuvaju životi i zdravlje sudionika. Treba poštovati žrtvu Vukovara koja je dala živote za današnji život Hrvatske, ali nemamo pravo taj život ponovo ugrožavati“, ocijenila u razgovoru za Nacional Marina Ajduković, profesorica na Studiju socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Dean Ajduković procijenio je da se ovdje radilo o pragmatičnom potezu vlade Andreja Plenkovića i Stožera. Evo što o obilježavanju dana pada Vukovara kaže: „Pročitao sam jednu rečenicu u novinama koja pokazuje svu istinu u kojoj ni epidemiolozi, ni psiholozi, niti liječnici nisu važni kada je riječ o manifestaciji u Vukovaru. Ta rečenica iz novina glasi: ‘Stožer to nije mogao spriječiti jer bi se Kolona ionako formirala’. Stožer nije mogao to spriječiti, kao što nije mogao spriječiti ni proslavu Torcide u Splitu, na kojoj se okupilo više desetaka tisuća sudionika bez poštovanja epidemioloških mjera i uz bakljadu. To je vjerojatno bilo i pitanje sigurnosne procjene. Vlada i Stožer ponijeli su se pragmatično. Nisu slijedili epidemiološka pravila struke.“

Podaci iz njihova još neobjavljenog istraživanja koje se provodi u 10 zemalja Europe, od Gruzije, baltičkih država, Poljske, Njemačke i Nizozemske do Portugala, uključujući i Hrvatsku, moglo bi pomoći i politici u donošenju važnih odluka. Marina Ajduković je rekla da građani Hrvatske plaćaju veću cijenu narušenog mentalnog zdravlja u epidemiji zato što Hrvatska nema strategiju za zaštitu psihološkog zdravlja u kriznim trenucima, kao što nema ni opću strategiju za skrb o mentalnom zdravlju nacije.

„Kao stručnjaci već dugo na to ukazujemo. A sada smo u situaciji da kao struka ukazujemo, apeliramo, ali se pitam tko nas uopće čuje. Nemamo program o tome tko će i što treba reći ljudima u ovakvim situacijama pod vidom skrbi za mentalno zdravlje. Imamo u ovoj krizi mrežu besplatnih brojeva psihološkog kriznog telefona koje je ad hoc aktivirala Hrvatska psihološka komora. Radi se o volonterskoj liniji za ljude koji su uznemireni koronom i potresom. Hrvatska psihološka komora je također osigurala volontersku supervizijsku podrške savjetovateljima. Građani su se doista javljali na tu liniju, a mnogi su se javljali ne samo zbog epidemije, nego i zbog prijašnjih problema. To samo dokazuje da je pomoć u području mentalnog zdravlja, uključujući i ovakve linije, nužna, da treba biti kontinuirana i da ne može ostati na volonterskoj osnovi kao što je trenutno česti slučaj. U svakom slučaju, to što je napravila Hrvatska psihološka komora bilo je sjajno“, rekao je Dean Ajduković kao predsjednik Hrvatskog društva za traumatski stres i član Upravnog odbora Europskog društva za traumatski stres koje je i pokrenulo ovo paneuropsko istraživanje.

Prema riječima Marine Ajduković, korona-kriza je samo dokazala koliko je dostupnost psihološke pomoći ljudima važna. Drugo na što je upozorila odnosi se na činjenicu da je koronavirus preplavio priču o potresu, a žrtve potresa ostavio na brisanom prostoru, suočene s nedostatkom brige o njihovim sudbinama. Evo što je o tome rekla: „Ima ljudi koji su traumatizirani potresom, a to treba znati. Nekim žrtvama potresa nisu riješene primarne potrebe: sigurnost stana, grijanje, dostupnost plina, a nekima će biti potrebna psihološka pomoć zbog posttraumatskih reakcija. Naše istraživanje primarno usmjereno na učinke pandemije je pokazalo da, uspoređujući osobe koje su doživjele potres i one koji nisu, ovi prvi imaju u svim pokazateljima mentalnog zdravlja nešto lošije stanje. Imaju značajno više posttraumatskih stresnih reakcija, poput noćnih mora, stalni oprez i trzanje na zvukove ili izbjegavanje situacija koje iole podsjećaju na iskustvo u potresu. Političari odriču svoju odgovornost za brže rješavanje svih tih posljedica i stabilizaciju života žrtava potresa. To što su do sada učinili nije bilo dovoljno brzo, ni dovoljno vidljivo. Kasne, a za neke ljude neumoljivi dolazak zime je dramatičan, a posttraumatske reakcije se javljaju svakodnevno“.

Prema Nacionalovim sugovornicima, iskustveno i na temelju ranijih istraživanja zna se da su ljudi u krizama povećano depresivni, tjeskobni, pod većim stresom, pa se može postaviti pitanje zašto su ovakva istraživanja uopće potrebna, a ovo nacionalno reprezentativno istraživanje je provedeno pod okriljem Hrvatskog društva za traumatski stres, uz financijsku podršku britanskog veleposlanstva u Zagrebu, a tehnički ga je provela agencija IPSOS. Razloge je objasnio Dean Ajduković: „Zašto su ovakva istraživanja važna? Da iskustvena znanja dobiju i znanstvenu potvrdu jer se na temelju empirijskih podataka mogu planirati intervencije za one koji su posebno ugroženi, kao i strategija zaštite mentalnog zdravlja za sadašnju i buduće krize.“

Marina Ajduković dodala je da smo skloni to kako se sami osjećamo projicirati na druge ljude: „Dio ljudi u Hrvatskoj je u velikom strahu, gotovo panici, ali možemo vidjeti i da dio ljudi ignoriraju epidemiju. Nemamo predodžbu koliko je takvih ljudi, ali ove druge smještamo u ‘glasne manjine’. Bitno je spoznati realnu sliku što se događa s mentalnim zdravljem građanstva, ali i to kako utječe komunikacija o pandemiji i dnevne dramatične informacije o tome što se događa u zdravstvenom sustavu“.

Nacionalovi sugovornici naglasili su da im je bilo jako važno da budu oprezni u interpretaciji dobivenih podataka da temeljem tih podatka ne bi precijenili, ali ni podcijenili kriznu situaciju i njene posljedice po mentalno zdravlje nacije. Ali ono što mogu pouzdano reći je da je oko 15% građana u riziku od ozbiljne depresije i anksioznosti, a to su oni kojima bi već sada psihološka pomoć dobro došla. No kako su objasnili glavne elemente kojima se može mjeriti aktualno mentalno zdravlje nacije? U čemu je razlika između depresivnosti, anksioznosti i stresa, jer obični promatrači u ovim pojmovima ne prepoznaju bitnu razliku.

U čemu je razlika objasnila je Marina Ajduković: „Depresivnost je vezana za loše raspoloženje, nedostatak motivacije za djelovanjem, potištenost, niska energija. Ovdje nije riječ o kliničkoj depresiji, odnosno poremećaju koja u ekstremnim oblicima dovodi i do zapuštenog izgleda, poremećaja normalnog funkcioniranja u mnogim područjima života. Ljudima je katkada teško i odjenuti se i počešljati se. Anksioznost je i fiziološka pobuđenost pod pritiskom osjećaja neizvjesnosti i straha. Naše istraživanje je pokazalo da je 12% jako, a 23% populacije umjereno opterećeno tjeskobom. Stres općenito nastaje kada ljudi osjećaju da su zahtjevi prema njima i očekivanja veći nego što im mogu udovoljiti. To dovodi i do osjećaja ugroženosti“.

Nije osporila da su takva psihološka stanja povezana. „I stres je povezan s depresivnošću i anksioznošću, a on je najviše vezan uz napetost i nervozu pod pritiskom problema. U suštini danas imamo jedan razarajući koktel: ljudi su istodobno značajno depresivniji, anksiozniji i pod značajno povećanim stresom. Loše su raspoloženi, mnogi imaju nedostatak motivacije, uznemireni su, napeti i pobuđeni tjelesno“, upozorila je profesorica. Prema njenim riječima, ljudi uz to tuguju zbog gubitka „normalnosti“, gubitka svog stabilnog i predvidljivog života, socijalnih kontakata, bezbrižnih putovanja i druženja. I dodaje: „U našem istraživanju se pokazalo da osjećaj tuge jako opterećuje 11% građana, a umjereno njih 20%. A znamo da je produljeni osjećaj tuge svima neugodan i ako se on događa istodobno s osjećajem tjeskobe zbog neizvjesnosti te ako se događa osobama s neučinkovitim načinima suočavanja sa stresom i slabijom socijalnom podrškom, to se sve lako može premetnuti u kliničku depresiju“.

Ova dva istraživanja posebna su po tome što se ljude pitalo i o pozitivnim iskustvima koje imaju zbog epidemije i života u lockdownu. Koji su, međutim, pozitivni elementi ove krize? Dean Ajduković je navodi: „Građani su ponajviše istaknuli da su počeli više cijeniti vlastito zdravlje i zdravlje bliskih osoba, da im je rad od kuće donio neke prednosti, više kvalitetnog vremena s voljenim osobama i prijateljima, učenje novih komunikacijskih tehnologija, vrijeme za preispitivanje prioriteta u životu. Misle da je ova kriza čak i malo pridonijela povećanju društvene kohezije.“

Zanimljivo je da su žene u većoj mjeri prepoznale pozitivne posljedice života u novim uvjetima pa profesorica dodaje: „Moja mlada suradnica Ines Rezo Bagarić i ja prepoznajemo i u ovim podacima da je otpornost, ordinary magic pokazala da smo opremljeni kapacitetima da se nosimo s teškim situacijama. No unatoč tome da smo kao ljudska vrsta otporni, Stožer u suradnji sa strukovnim udrugama pod hitno se mora usmjeriti na one najrizičnije, članove njihovih obitelji i imati jasnu strategiju kako im kroz tzv. psihoedukaciju i neposredne usluge olakšati svakodnevicu i ubrzati oporavak. Mi kao pomažuće struke dobro znamo kako to učiniti, samo se to sve treba udjenuti u jedan jasni i izvedivi nacionalni plan djelovanja.“ Dodala je da se ozbiljne poteškoće mentalnog zdravlja uključujući i posttraumatske stresne reakcije i posttraumatski stresni poremećaj mogu očekivati kod oboljelih od covida-19 koji su imali teže simptome i prolazili kroz neugodne i bolne zdravstvene postupke i bili svjesni da im je život ugrožen.

Postavili smo i pitanje može li se takvo mentalno stanje ljudi perpetuirati u neku konkretnu, fizičku bolest. Zajednički im je odgovor bio: „Naravno da može“. Pobliže objašnjenje dao je Dean Ajduković. „U istraživanju bavili smo se subjektivnim osjećajem zdravlja. U onome što su pokazali ti prikupljeni podaci o povišenoj depresivnosti, anksioznosti i stresu teško je bilo zaključiti što je bio konkretan uzrok, a što posljedica takvog stanja. Ljudi koji su slabijeg zdravstvenog stanja zabrinutiji su. Ima stranih istraživanja koja pokazuju da je u teškim uvjetima rada kojima je posebno izloženo zdravstveno osoblje njihovo mentalno zdravlje u povećanom riziku. To se posebno odnosi na medicinske sestre i liječnike koji svjedoče o velikom broju smrti bolesnika kojima nastoje spasiti život. To je za njih prava traumatska situacija. Pretpostavka je da i njihov imunološki sistem zbog toga u ovoj kriznoj situaciji vjerojatno slabi“, zaključio je Dean Ajduković.