Nakon inauguracije morao sam s još hrpom saborskih konobara posluživat hrpu gostiju u palači Dverce. Padao sam s nogu, lagano pucao na živce. Još je zapržilo sunce, znojio sam se ispod pazuha. Oko vrata me stezala konobarska leptir mašna. Malo me diglo kad sam među uzvanicima spazio Antu Tomića, otuđeno je stršao s onim svojim Indijana Đons šeširom. Djelovao je ispaćenije od nas konobara. Došao sam do njega s tacnom.

“Bok. Šta, tebi su uvalili da radiš preko vikenda, zapalo te da pratiš inauguraciju? Hanžeković je, znači, uveo jebeno radnu atmosferu u EPH”, srdačno sam mu se obratio.

Već smo tako jednom ćaskali na božićnom novinarskom domjenku. “Ma, da. Tri sata sam moro stajat gore na trgu. Noge su mi otpale. Zadnji put sam se ovako osjećao kad sam s rođakom Nenom završio na nekakvom hodočašću u Međugorje. Dobro da imam šešir, bez njega bi fasovo sunčanicu. I još me stalno pogledavao onaj nabujali Bujanec, zlobno mi se smješkao. On je dobio udobno sjedalo među počasnim gostima, a ja sam morao stajat među pukom. Nečuveno, marginalni, desničarski novinari dobivaju počasna sjedala, a mi koji smo…”

Nije stigao dovršiti, prišla mu je Nives Celzijus, držeći u jednoj ruci tanjur.

“Haj, kolega!”, zamahnula mu je s tri prsta pored nosa kao da u zraku isprobava nevidljive klavirske tipke.

A onda je meni svisoka naredila da joj odem po nekakav sok od tucane metvice.

“Neću ja tebi po nikakav sok. Uzmi neki s tacne ili poljubi, pa ostavi”, otresao sam.

“Kako mi se to obraćaš, frustrirani konobarčiću!?”

“Isto kao i ti Tomiću… Prišla si mu ko da ste zajedno ovce pasli. Nije on tebi nikakav kolega, on je pisac i novinar, a ti si si obična…”

“Nemoj, pa oboje smo dobili Kiklopa za hit godine, znači kolege smo”, pomirljivo će Tomić.

Sućutan na obične, male ljude kao i svi učenici Miljenka Smoje, valjda se uplašio da ću zbog svog ponašanja dobiti otkaz.

“Nemoj ti, Ante… Previše si mek prema svim tim nametljivim gorštacima pa te na kraju zgaze. Ko i Josipovića. Pa jesi vidio da je ova Nives sjedila među počasnim gostima, dok si ti stajao… Što je sljedeće? Na nekoj novoj svečanosti povodom imenovanja Bujanca za predsjedničinog savjetnika za medije, ti ćeš u kutu klečat na kukuruzu! Moramo se trgnut i reć sad je dosta! Ako treba, razapet i šator pred predsjedničkom vilom na Pantovčaku!”, provalilo je iz mene.

Nives se bijesno pokupila. Tomiću se umorno ovjesila donja usna, kao isluženoj ljami.

“Nisi trebao…”, promrmljao je.

Podižući kažiprst, pomalo je ustrašeno pokazao na Nives Celzijus koja je odjurila do Kolindine savjetnice za kulturu, Anje Šovagović Despot, nešto joj došapnula pokazujući na mene, pa su obje kao furije grabile natrag prema nama.

Nije mi bilo svejedno. Uvijek mi je bilo nešto zastrašujuće u Anji. Plašio sam je se kao onih karatašica u osnovnoj što su imale smeđi pojas i zavrtale dečkima ruke na velikim odmorima. Ali ona se narogušila na Tomića. Počela mu je prigovarati da se opet služi niskim udarcima, da ne može podnijeti Kolindin trijumf, pa nahuškava konobare na neposluh, želi po svaku cijenu izazvati skandal kako bi imao o čemu negativno pisati. Privučen bukom, prišao nam je i Ivan Aralica s čašom soka u ruci.

“Što je, Anjice, jel vas to ovaj fakin nešto ljuti?”, blagoglagoljivo će.

“Može ona to sama srediti. Ne treba gospođi Anji nikakva muška ruka. Kao ni Kolindi Karamarkova. Sad ćemo malo vladati mi, jake žene. A ne vama gorštacima prat čarape i šiljit olovke za vaše dosadne knjižurine! Možda je doktor Tuđman držao vaše romane na noćnom ormariću, ali Kolinda će držati moje knjige! Anja joj je dala na čitanje Golu istinu i predsjednica se oduševila. Ono što ste vi bili Tuđmanu, a Krleža Titu, ja ću biti Kolindi!”, isprsila se Nives kao Ivana Korleanska.

“Nu ti ga baba! Dobro je govorio moj dida Revač, daj ženi vlast i dobit ćeš najgoreg diktatora. Teško nama ako nakon ministrice Zlatar dobijemo još jednog takvog ženskog despota”, zloguko će Aralica.

“Jel vi to meni nešto imputirate?”, štrecnula se Anja Šovagović Despot.

“Lepotice, kod nas u Srbiji držali bi vas ko kap vode na dlanu. Postavili bi vas na mesto ministrice kulture dok si reko Šengen”, šeretski je srpski premijer Vučić uletio Niveski.

Vidio sam ga, već je zadnjih pet minuta kružio oko nas kao poluraspadnuti ruski satelit oko mjeseca. Anja je preokrenula očima na njegov ulet. Vučiću to nije promaklo.

“Šta svi, bre, kolutate očima kad vam priđem. Tamo pred kamerama prodajete fazone da ste za širenje ljubavi s komšijama, a tu se svi držite ko da sam kužan.

Osećam se ko na svojoj maturnoj žurci… Neko je proširio glas da imam vaške i niti jedna devojka nije želela da igra sa mnom. I sad vi tu opet… Jedino se prema meni lepo ophodio predsjedničin suprug, profesor Jakov. I to samo zato što me zamenio s nekim svojim kolegom profesorom, bio je uveren da sam neko vreme držao časove iz hemije na istoj školi gde je i on predavao.”

“Znamo mi u čijoj ste vi bili školi devedeset prve”, siknula je Anja.

Vučić se pokunjeno pokupio prema stolu s autohtonim pršutom iz Pakovog sela.

Ja sam pak krenuo za Tomićem prema skupini novinara koji su okružili Kolindu.

“Predsjednice, što ste u zadnje vrijeme pročitali od beletristike?”, dobacio joj je Tomić nesigurnim glasom novinarsko pitanje, vadeći notes.

Kolinda se tajnovito osmjehnula.

“Pročitala sam jedan veoma zanimljiv, ispovjedni roman. Poučio me da je ljudima bolje dati lijepo odjevenu laž, nego golu istinu.”

“Mislite na vaše predizborno obećanje da ćete preseliti predsjednički ured u Visoku?”, poskočio je na mjestu provokativni reporter Bago.