Nacionalna groupie

Kolinda želi ukrcat sve što gmiže po Hrvatskoj, a što je iza sebe ostavilo sluzavi trag u obliku novinskog teksta! Sprema nam se potop! I novi otkazi!

Zvonjava na vratima. Poštar. Preporučena pošiljka. Steglo me u grlu. Valjda je to opet neki novi nalog za deložaciju. Od zadnjeg pokušaja deložacije neke račune sam platio, ali neke i nisam… Sranje. Bojažljivo sam otvorio vrata.

“Jel mogu prvo pogledat kakva je to pošiljka, pa onda potpisat?” molećivo ću.

Malo mi je laknulo kad sam u poštarevim rukama ugledao skupocjenu, srebrenkastu kuvertu. Ne šalju u takvim kuvertama naloge za ovrhu, pomislio sam. Zgrabio sam je iz poštareve ruke, potpisao i zavukao se natrag u svoj brlog kao lasica s noćnim plijenom za kojeg još nije utvrdila je li jestiv ili ne. Grozničavo sam noktima raskupusao kuvertu, izvukao iz nje tvrdi, dostojanstveno gladak papir. Skoro me strefio infarkt kad sam pri vrhu pročitao: “Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović ima čast pozvati g. Pavla Svirca na svečani prijem u prigodi Dana državnosti…” Uskovitlalo mi se pred očima… Predsjednica ima čast pozvati! Mene… Gospodina! Kakav preokret situacije! Još do prije koju sekundu strahovao sam od ovršnog naloga, a sad tu u nevjerici opipavam, gladim predsjedničinu pozivnicu na svečani prijem! Ja kojeg ni zadnje đakovačke luzerice nisu pozivale na svoje učmale piđama partije! Zavrtilo mi se u glavi od provale adrenalina. Natočio sam si punu čašu “Simfonije”, popio to na eks, pa počeo nebulozno pjevušiti miks pjesama kakav bi puštao neki šizofreni diđej pred zatvaranje u ludnicu… Od Moje domovine, Mi smo garde Hrvatske, pa do Lav is teribl od Đoj Divižna.

Vino me brzo udarilo na svo to uzbuđenje. Nije mi više bilo dovoljno da se sam sa sobom sladim tim trijumfom, morao sam s nekim to podijelit. Dohvatio sam mobitel i ekstatično palcem utipkao starin broj. Javila se kao iz groba. Bila je valjda slomljena od svega… Stari je u šatoru u Savskoj kao tinejđer brijao s onom svojom Ljiljom Đomlinom iz Oćestvova, a ja nisam dao niti jedan ispit na Filozofskom, na jesen gubim sva studentska prava. Normalno da je zvučala kao iz groba… Ali sad će na ovu vijest ustati iz tog groba kao Lazar kad ga Isus zazvao!

U dahu sam joj, istrzanim, euforičnim rečenicama, ispričao što mi se upravo dogodilo. Da bi ona na to, i dalje onim svojim grobnim glasom procijedila:

“I ti si se odmah zbog toga morao nalokati… Hoćeš se i gore na tom prijemu napit ko životinja, osramotit se… Mogu mislit kakvi će sve divni tipovi biti gore… Još ćeš nešto krivo reći onom Bujancu, pa će ti razbit glavu, samo to mi još treba da ti moram trčat na hitnu kao ono kad si pijan pao s čardaka…”

Ubilo me to njeno kvocanje. Kao da ti neko dok si na špici ekstazija krene usred rejv partija uvaljivat spuštajuću, bed spiku. Jednom mi se to i dogodilo na tehno partiju u Piškorevcima… Pojeo sam svoj prvi i zadnji ekstazi i baš kad me krenuo pucat, tamo jedan s kojim sam došao, počeo mi je nadrogiran opisivat kako mu baka izbacuje bubrežne kamence u žuti lavor u kojem je on kao mali prao noge.

Prošlo mi je kroz glavu da je stara nešto krivo shvatila. Možda ona misli da su me gore pozvali ovi moji s kojima povremeno konobarim u saborskom kafiću…

“Mene predsjednica osobno pozvala… Zbog mojih tekstova! Kao javnu osobu! Uglednu… Jel shvaćaš!?” pojasnio sam joj.

“Ne spominji mi to svoje pisanje… Gadiš tamo mene, svog oca… A, najviše sebe. Rekla mi je susjeda Zelićka o čemu pišeš… Skoro sam propala u zemlju od srama… Jesam se zato brukala, preko teških veza te upisala na Filozofski? Da bi ti onda umjesto da učiš, polažeš ispite piskarao te svoje gluposti! Takav si bio i u gimnaziji… Zato si svuda i propadao!”

“Zbog tih mojih, kako ti kažeš, gluposti predsjednica države pozvala me na svečani prijem za ugledne, javne osobe! Ali… znam šta tebe smeta! Kolinda! Da me pozvao Josipović ti bi skakala od sreće! Fuj, svi mi se gadite! Sve vam se svelo na tu idiotsku podijelu na lijeve i desne! Komunjare i fašiste! Odurno, na koju ste svi jadnu spiku nasjeli u ovoj bijedi! Ti se nisi sposobna radovat uspijehu svog sina jer si popušila taj jad!” puknuo sam i maltene obliven suzama naprasno stisnuo izlizanu tipku za prekid veze na mobitelu.

Nakon što sam se malo pribrao, sjurio sam se u Limb. Želio sam da bar šankerica podijeli samnom oduševljenje i spere mi gorak okus koji mi je ostao nakon razgovora sa starom. Ali u Limbu me dočekao prizor nalik orvelovskoj noćnoj mori. Za šankom, za stolovima, u separeima sjedilo je oko trideset novinara sa svih živih opskurnih i manje opskurnih portala, bilo je onih i iz novina, političkih magazina. Baš svi su u ruci držali Kolindine pozivnice, kidali ih zubima i rolali od njih filtere za duhan. Kad me spazio kako na ulazu uzbunjeno stojim sa svojom pozivnicom u ruci, novinar Indeksa Ilko Čimić uzviknuo je s ruba šanka:

“Juta rano, Kolinda i Svirca pozvala na svečani prijem! To je ona očito odlučila napravit neku svoju verziju Noine arke! Želi ukrcat sve što trči, hoda i gmiže po Hrvatskoj, a što je iza sebe ostavilo ikakav sluzavi trag u obliku novinskog teksta! Od lava do stidne uši! Očito je da nam se svima sprema potop! I novi otkazi! Ne dajmo se zastrašit, novinarska braćo! Nemojmo se zaletavat na njezinu arku kao ustrašeni štakori, koze! Jer bi nas ta njena arka mogla odvest u brodolom umjesto u spasenje! Pijmo! Nejdemo doma dok ne ispušimo sve Kolindine pozivnice, dok ih ne pretvorimo dim, kako smo se i dogovorili preko fejsbuka!”

Skrhano sam sjeo za šank, zamolio šankericu rizlu i prst duhana. Otrgnuo sam zubima komadić svoje pozivnice i krenuo od nje rolat filter.