Izvor blizak bivšoj hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović otkrio je Nacionalu početkom tjedna šokantne i senzacionalne detalje, ustvari prvorazredne indicije koje ukazuju na to da je odbjegli šef Dinama Zdravko Mamić korumpirao bivšu hrvatsku predsjednicu. Taj izvor navodi da je upravo Mamić potaknuo Kolindu Grabar Kitarović na kandidaturu za predsjednicu, a kada se ona oko toga kolebala, jer bi kao hrvatska predsjednica imala mnogo manju plaću od one koju je imala kao visoka službenica NATO-a, on joj je tijekom njenog predsjedničkog mandata osigurao iznos koji joj je pokrio razliku između plaće koju je zarađivala radeći za NATO i plaće koju je zarađivala kao hrvatska predsjednica. Uz to, obilno joj je financirao predsjedničku kampanju.

Isti izvor rekao je Nacionalu da se Kolinda Grabar-Kitarović, dok se još kolebala oko ulaska u predsjedničku kampanju, u najmanje dva navrata pred svojim suradnicima požalila upravo na taj problem razlike u plaćama. Ako je to točno, onda to nju prikazuje u puno gorem svjetlu nego suce koje Mamić tvrdi da je korumpirao, a nepovratno su diskreditirani već druženjem s njime u vrijeme dok su mu sudili. Jer ispada da se odlučila kandidirati za hrvatsku predsjednicu tek nakon što je osigurala da ne bude financijski zakinuta.

Taj izvor o tomu je za Nacional rekao sljedeće:

„Zdravko Mamić je susreo Kolindu Grabar-Kitarović na jednoj večeri u inozemstvu, u Bruxellesu, i tada mu je pala na pamet ideja da bi preko nje mogao rušiti Ivu Josipovića na predsjedničkim izborima. Tu je počela njihova neraskidiva veza. Na samom početku kampanje na najmanje dvama sastancima ona je pred suradnicima otvarala temu razlike u plaći. Dvojica njenih suradnika potom su joj rekla da će to riješiti Zdravko Mamić. Na jednom od tih sastanaka prisutni su, među ostalima, bili Miro Kovač, Tomo Madžar i Jadranka Jureško Kero. O tome se diskutiralo i na jednom sastanku kojem je prisustvovao Mate Radeljić.“

Isti izvor naveo je da se ta operacija završavala preko Mađarske te da bi preciznije informacije o svemu tome mogao imati Josip Petrović, dugogodišnji savjetnik mađarskog MOL-a, blizak prijatelj Tomislava Karamarka i čovjek koji ga je preko supruge uveo u aferu Konzultantica i sukob interesa, zbog čega je nakon Nacionalova otkrića pala tadašnja vlada.

Isti izvor naveo je i da se nakon početka te predizborne kampanje Kolinda Grabar-Kitarović žalila da joj nedostaje novca, da ju je Karamarko gurnuo u utrku da trči kao zečica bez prave potpore te da je još jednom spomenula i temu razlike u plaći.

„Potom je na scenu stupio Milijan Brkić i rekao da će riješiti problem financiranja. Prema saznanjima njenih bliskih suradnika, Zdravko Mamić ubrzo potom platio je još 500 tisuća eura, a dodatnih 100 dao je jedan Mamićev prijatelj iz Dubrave, preko kojeg su joj nabavljali i nakit. U tom periodu policija je mogla dokumentirati da je njena prijateljica Jadranka Jureško Kero, koja joj je jedno vrijeme bila savjetnica, u više navrata posjećivala Dinamov stadion. Jer Mamić je već tada bio pod policijskom paskom. Što je tamo radila? Lako je moguće da je išla po rate novca za Kolindu. Uglavnom, Mamić je u toj kampanji sudjelovao na razne nedopuštene načine“, nastavio je Nacionalov izvor.

Kasnije će se pokazati da se upravo pod kapom Ureda predsjednice i uz posredovanje Mate Radeljića, koji je tada još bio savjetnik predsjednice za unutarnju politiku, Mamić povezao sa sudačkim miljeom koji sada tvrdi da je podmićivao.

To su najeksplozivniji od dosad nepoznatih detalja i okolnosti koji ukazuju na to da Zdravko Mamić nije samo korumpirao visoke pravosudne dužnosnike, nego je teško kompromitirao, a vjerojatno i korumpirao i sam hrvatski državni vrh. To se dogodilo u vrijeme kada su ključne pozicije u državi obnašali ljudi proizišli iz HDZ-a kojem su na čelu bili Tomislav Karamarko i Milijan Brkić.

Mamić je s HDZ-om povezan dugi niz godina, ali su te suspektne i dosad posve nerazjašnjene veze dosegle svoj vrhunac u vrijeme Karamarka i Brkića.

Osim nedostatka čvrstih dokaza, ti nepoznati detalji mogu poslužiti kao drugi dio objašnjenja zašto USKOK-u treba više mjeseci da kvalitetno provjeri Mamićeve eksplozivne navode da je korumpirao veći broj hrvatskih sudaca.

Možda su upravo ti detalji ujedno i važan razlog zbog kojeg će se teško realizirati Mamićeva sve izraženija ambicija da se prometne u svojevrsnog pokajnika, koju ponajbolje ilustrira njegova operacija javnog diskreditiranja, za početak, većeg broja hrvatskih sudaca. U kojoj se on nastoji predstaviti kao prvorazredni svjedok koji priznaje da je osobno korumpirao hrvatske suce involvirane u svoj slučaj – valjda da si osigura „pošteno“ suđenje.

Jer bi u tom slučaju Mamić mogao progovoriti i o prvorazrednim saznanjima o tome kako se korumpira obnašatelja funkcije predsjednika države.

Nacional su ovih dana tri različita izvora ponovo upozorila na postojanje krajnje ozbiljnih indicija da je Mamić netransparentno financirao bivšu hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, da te tajne financijske veze u najmanju ruku graniče s korupcijom, ali i da je s njom u prvim mjesecima njenog predsjedničkog mandata razvio izuzetno blizak odnos. Zbog funkcije koju je ona tada obnašala, on se uslijed više raznih okolnosti našao pod lupom sigurnosnih službi pa je sada izvjesnije nego ikad da je upravo taj eksplozivni koktel operativnih špijunskih saznanja koštao karijere bivšeg ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića.

Među tim operativnim saznanjima, odnosno ozbiljnim indicijama, bile su i tvrdnje da je upravo Zdravko Mamić osigurao Kolindi Grabar-Kitarović izdašan financijski iznos kojim bi pokrila razliku između lukrativne plaće koju je primala u NATO-u za funkciju koju je tamo obnašala i one koju je primala kao hrvatska predsjednica. Prema tvrdnjama jednog od Nacionalovih izvora, trag prema primopredaji tog novca vodi u Mađarsku, gdje su sve evidentirale i mađarske sigurnosne službe. Što je kasnije moguće korišteno kao nevidljiva poluga za dodatno osnaživanje mađarskih pozicija u borbi s hrvatskom vladom za prevlast u Ini. O svemu je, tvrdi se, bio upoznat sam vrh Karamarkova HDZ-a. Ali i neki posrednici koji su uživali veliko povjerenje Kolinde Grabar-Kitarović.

Ranije spomenuti Lozančić trenutno obnaša funkciju savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika Zorana Milanovića. Poznate su mu brojne okolnosti te sistemske korupcije. Međutim, dva neovisna izvora za Nacional su taj skandal u režiji Zdravka Mamića prokomentirala ovako:

„Sve je to ili trajno pometeno pod veo državne tajne ili možda i trajno uništeno iz bilo kakvih arhiva. Jer sada se tek u punom smislu tih riječi pokazuje da je jedan pravomoćno osuđeni nogometni mafijaš de facto korupcijom impregnirao instituciju predsjednika države. A to je za državu reputacijska šteta nesagledivih razmjera.“

Upravo su tim saznanjima s desne političke scene, koja se u to vrijeme tek pripremala istaknuti Miroslava Škoru za predsjedničkog kandidata, u veljači 2019. počeli plašiti Kolindu Grabar-Kitarović, što je tada otkrio Nacional, opisujući to ovako:

„U prvoj fazi protiv predsjednice bi trebali biti objavljeni podaci kojima je se želi potpuno diskvalificirati ne samo iz kandidature za drugi mandat, već potencijalno izazvati političku krizu koja bi mogla dovesti i do puno goreg scenarija. Informacije koje se planiraju objaviti protiv predsjednice toliko su eksplozivne da bi, ako bi bile istinite, definitivno proizvele i zahtjev za njezinim opozivom.“

“Riječ je o informacijama koje se odnose na financiranje predsjedničine prve kampanje”, rekao je tada za Nacional izvor izravno upoznat s detaljima “paklenog plana” kojim se predsjednicu namjeravalo detronizirati. Nacionalu su predočeni detalji tih teških optužbi, ali za njih tada nisu predočeni nikakvi dokazi.

Suština tih optužbi svodila se na dublje financijsko povezivanje Kolinde Grabar-Kitarović i Zdravka Mamića, ali i još jedne osobe koja je u svemu, navodno, bila posrednik.

Taj posrednik je osoba koja je privatno bila iznimno bliska bivšoj predsjednici, ali ujedno i osoba s dubokim vezama s Milijanom Brkićem, tada jednim od najmoćnijih ljudi HDZ-a. Eksplicitni detalji koje je otkrio Nacionalov izvor ne bi uzdrmali samo predsjednicu, već i neke ljude iz samog vrha HDZ-a, jer bi se prikazalo da su ti ljudi bili uključeni u nezakonito financiranje i transfer novca. Da stvar bude intrigantnija, Nacionalov izvor tvrdi da je taj posrednik posredovao i prilikom transfera novca u aferi SMS, s kojom je Milijan Brkić također višestruko povezan.

Bivšu predsjednicu time se namjeravalo prikazati kao osobu sumnjivih moralnih karakteristika, lakomu za novcem i blisku osobama iz političko-kriminalnog miljea.

Izvori bliski Zdravku Mamiću nedugo nakon toga su za Nacional potvrdili on jest davao novac, ali ne predsjednici, nego nekadašnjim vodećim ljudima HDZ-a u vrijeme dok je stranku vodio Tomislav Karamarko. Prema tvrdnjama tog izvora, Mamić je u crni fond stranke dao najmanje milijun eura, a osobe kojima je taj novac dao danas smatra “kriminalcima“ i „proklinje dan kad je to napravio jer smatra da je to najveća banda Europe koja ga je izreketarila i prevarila”. Milijan Brkić bio je u to vrijeme zamjenik predsjednika HDZ-a.

Kako su to pojasnili Nacionalovi izvori, Mamić se tih dana osjećao izigrano, izreketareno i prevareno od predstavnika HDZ-ovih struktura koje su se tada koristile njegovim imenom kako bi naštetile bivšoj predsjednici uoči predizborne kampanje za drugi predsjednički mandat.

Nacional je potom otkrio i da sasvim sigurno postoje snimljene fotografije, a vrlo vjerojatno i videomaterijali koji su trebali biti iskorišteni za kompromitaciju tadašnje hrvatske predsjednice. Poznato je gdje su oni nastali, ali i tko ih je mogao snimiti. Štoviše, radilo se o vrlo uskom krugu ljudi koji je imao pristup diskretnim večerama u elitnim zagrebačkim restoranima, a potom i zatvorenim zabavama na kojima su nekim uzvanicima popustile kočnice pa je zbog tih osoba, bliskih Kolindi Grabar-Kitarović, jedna javnosti inače potpuno nepoznata zabava u državnoj rezidenciji poprimila oblik privatnog derneka.

Kojem su prisustvovali ljudi koji su tada formirali snažan krug oko Kolinde Grabar Kitarović, a neki od njih bili su najpovjerljiviji ljudi tadašnjeg šefa HDZ-a Tomislava Karamarka. Ti materijali vrlo precizno otkrivaju tko je sve bio u najužem predsjedničinom krugu u prvim tjednima nakon njene pobjede na izborima. A kao protagonist na tim se intrigantnim fotografijama pojavljuje odbjegli Zdravko Mamić.

Riječ je o fotografijama na kojima predsjednica pleše s Mamićem, a najvjerojatnije su snimljene u restoranu zagrebačkog hotela As u vrijeme predizborne kampanje 2014., na jednom od nekoliko druženja predsjednice i Mamića koja su se uvijek odvijala u prisutnosti njihovih najbližih suradnika. Jedno od tih druženja bila je i večera u Mamićevoj vili nekoliko dana nakon 47. rođendana tadašnje hrvatske predsjednice, na kojoj su s tadašnjom predsjednicom bile i njezine tri suradnice, tadašnja savjetnica Jadranka Jureško Kero, šefica kabineta Anamarija Kirinić i šefica protokola Natalija Hmelina. Večeri je nazočio i tadašnji predsjednik zagrebačkog Županijskog suda Ivan Turudić sa suprugom.

Zdravko i Zoran Mamić prisustvovali su i privatnoj proslavi pobjede Kolinde Grabar-Kitarović u Vili Weiss, koja se održala dva tjedna nakon drugog kruga izbora, a prije njezine inauguracije. Kako bi Mamić mogao dovesti posebne tamburaše, tada buduća predsjednica je s te zabave čak otpustila službeno osiguranje. Jedan od uzvanika s te proslave pokušao je ovako minorizirati evidentni skandal:

“To je bila proslava na koju je bilo pozvano dosta ljudi koji su sudjelovali u kampanji, ondje je bio i tadašnji šef HDZ-a Tomislav Karamarko sa svojom tada još nevjenčanom suprugom Anom, tadašnji glavni tajnik stranke Milijan Brkić i mnogi drugi suradnici i čestitari. Slavilo se, naravno, svirali su tamburaši, bilo je pjesme, ali ništa od onog što se pokušava plasirati. Najveći skandal, ako se to tako može nazvati, priredila je Jadranka Jureško Kero koja je razbila nekoliko kristalnih čaša. Koliko se moglo primijetiti, Ana Karamarko napravila je svojim mobitelom dosta fotografija s tog događaja, a nešto je snimala i Jadranka Jureško Kero.“

Kolinda Grabar Kitarović snimljena je na toj zabavi u zagrljaju Zorana Mamića, a sa Zdravkom Mamićem je i zaplesala. On je tada već bio pod lupom SOA-e pod vodstvom Dragana Lozančića.

Sve to baca sasvim novo svjetlo na ponašanje Kolinde Grabar-Kitarović u samom početku svog mandata, kada je Lozančiću uskratila povjerenje i među ostalim izjavila: „Samo mogu reći da moja pozicija ostaje ista; dakle, ja sam tražila povlačenje gospodina Lozančića jer je izgubio moje povjerenje. O drugim razlozima neću raspravljati javno, s obzirom na to da je riječ o pitanjima nacionalne sigurnosti. Međutim, ovo je pitanje koje svakako treba riješiti jer mislim da se previše odugovlači, a iskreno govoreći, ne razumijem ni poziciju gospodina Lozančića koji dalje ustrajava na tom mjestu, nakon što mu je jedna od osoba koje mu prema zakonu daju smjernice za rad, rekla da ne uživa povjerenje.”

Ti Mamićevi kontakti s Kolindom Grabar-Kitarović vjerojatno su bili vrhunac njegove isprepletenosti s vrhuškom HDZ-a, koja je trajala najmanje petnaest proteklih godina, a u tom razdoblju proširio je svoju mrežu i utjecaj na gotovo sve sfere javnog života, od politike do policijskih, obavještajnih i paraobavještajnih struktura, medija i pravosudnog aparata. Njegova moć sustavno je građena obilatim financijskim donacijama toj stranci – no to je tek jedan od krakova kojima je Mamić okupirao javnu scenu u Hrvatskoj.

Hvalio se da je „izmislio“ Kolindu Grabar-Kitarović na jednoj večeri u Bruxellesu, bivšu predsjednicu obasipao je poklonima poput skupocjenih naušnica i bio počasni gost na njenoj inauguraciji. Vodio je izborne kampanje Karamarkova HDZ-a i s vodstvom stranke dočekivao rezultate, kadrovirao je u sudstvu i policiji, prijateljevao s ogromnim brojem najviše pozicioniranih i najutjecajnijih sudaca, javno prijetio državnim odvjetnicima i tužiteljima, uz pomoć pokojnog Milana Bandića izgradio mrežu koja je imala golem utjecaj na poslovna kretanja u Zagrebu i znatno šire.

Financirao je ključnog aktera afere SMS Franju Vargu u paraobavještajnim akcijama kojima je cilj bila jedna vrsta državnog udara, čak je i osobno predstavio lažiranu prepisku SMS-om visokih pravosudnih dužnosnika, koja je predstavljala neuspjeli pokušaj popravljanja vlastite pravne pozicije. Svoj utjecaj proširio je čak i do Ustavnog suda u pokušaju rušenja izmjena Zakona o sportu.

Sve nabrojeno zapravo je tek dio Mamićeva širokog spektra otvorenog i zakulisnog djelovanja u javnoj sferi, koje ga je prometnulo u vrlo značajnu figuru i učinilo nezaobilaznim faktorom – a zbog čega su na njegove kriminalne poslovne pothvate žmirile sve garniture na vlasti, sve do razine na kojoj su oni doslovno ugrozili pravni poredak i nacionalnu sigurnost.

Osuđeni gazda Dinama ipak je prvenstveno nastao i narastao pod skutama HDZ-a, uz Milana Bandića koji je činio treću stranicu tog trokuta i skladno popunjavao praznine, povezivao aktere i često služio kao posrednik, financijer ili pokrovitelj.

Poslovne veze s njim datiraju još od 2003. godine, kada je prijetio Miljenku Mesiću, tadašnjem zagrebačkom pročelniku Zavoda za planiranje grada i zaštitu okoliša, jer je urbanistički tim Zavoda odbio dati lokacijsku dozvolu za gradnju Mamićeva nebodera u Vukovarskoj ulici. Nakon šest godina sutkinja je utvrdila da je Mamić tada bio samo djelomice svjestan toga što je rekao te da je zaprijetio u afektu jer ga je Mesić udario štakom po glavi. Od tog trenutka mu je u Zagrebu sve polazilo za rukom.

Zdravko Mamić prvobitni je kapital – izuzme li se njegova izuzetno dvojbena uloga u ranim privatizacijama tvrtki poput bjelovarske Česme – ipak stekao u nogometu, tako što je preuzeo, okupirao i popljačkao zagrebački Dinamo. Prethodno je tom klubu trebalo osigurati dominantnu poziciju u samoj Hrvatskoj, za što je preduvjet bila financijska stabilnost.

Nakon smrti Franje Tuđmana i SDP-ova i HDZ-ova vlast blagoslovile su njegov jedinstveni manevar kojim je naprosto izbrisao oko 300 milijuna kuna Dinamova nagomilanog minusa: dugove je ostavio u dioničkom društvu Dinamo koje je 2002. godine otišlo u stečaj, dok je imovinu, igrače i trofeje ostavio u udruzi Dinamo koja je nastavila postojati. I lijeva i desna vlada početkom dvijetisućitih prihvatile su takvo skandalozno postupanje, a na ruku su mu išle strukture Hrvatskog nogometnog saveza – kojim u to doba još uvijek nije u potpunosti ovladao – tako što klub nisu izbacile u četvrtu ligu. Nakon početnih poteškoća u Nogometnom savezu je ipak sklopio pakt s moćnim osječkim lobijem, u kojemu je značajna figura bio danas također osuđeni sudac Željko Širić, a potom je ostvario presudan utjecaj na tadašnjeg predsjednika HNS-a Vlatka Markovića.

U pozadini je već sklapao unosne robovlasničke ugovore s nizom mladih i talentiranih igrača Dinama, kojima je u isto vrijeme bio šef u klubu i menadžer u sportskoj karijeri, proširio je svoje pipke na nacionalnu nogometnu reprezentaciju u kojoj je kod svakog izbornika imao zagarantiranu kvotu igrača – kod Igora Štimca, recimo, osam – te osigurao dominaciju Dinama u sudačkoj organizaciji koja je pokrivala teren, a na koncu i u samim strukturama HNS-a koje su za njega odrađivale formalni dio posla. Stvoreni su svi preduvjeti za uspjeh, pogotovo kada je naišla talentirana generacija igrača poput Modrića, Eduarda ili Ćorluke.

U tom periodu ponovno mu je presudna pomoć stigla od HDZ-a: nakon usvajanja Zakona o sportu koji je predviđao privatizaciju klubova, ipak je ostavljena mogućnost da oni klubovi koji su ustrojeni kao udruge ne plaćaju porez na transfere igrača, pa čak ni na dobit koju ostvaruju na kraju godine.

„Neprofitne organizacije ne moraju plaćati taj porez. Da bude drukčije, trebalo bi promijeniti niz propisa i zakona, među kojima i Zakon o sportu, odijeliti amaterizam od profesionalizma“, objašnjavao je tadašnji HDZ-ov ministar financija Ivan Šuker, pa je oporezivanje nogometnih transfera za Mamića uvedeno tek godinama kasnije. Za njegove prohtjeve sluha je imao i ministar Dragan Primorac, čije je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta dalo preporuku da se igračima Dinama Carlosu, Ettu, Chagu i Sammiru dodijeli hrvatsko državljanstvo po ubrzanoj proceduri, što je Ministarstvo unutarnjih poslova po ekspresnoj proceduri prihvaćalo.

Već u to doba u javnosti su kolale utemeljene i ozbiljne informacije da je Zdravko Mamić u isto vrijeme bio dužnosnik Dinama i menadžer igrača, bilo neizravno bilo izravno, što se nitko u vlasti nije ohrabrio ispitati premda se radilo o eklatantnom sukobu interesa i evidentnoj poluzi za isisavanje novca u njegove privatne džepove. Zauzvrat, Mamićev Dinamo je uoči parlamentarnih izbora 2007. godine dao otvorenu podršku HDZ-u i tadašnjem premijeru Ivi Sanaderu, znamenitim oglasom u dnevnim novinama u kojem „zahvaljuje na svemu što su napravili za hrvatski sport i Dinamo i poziva sve da glasuju za HDZ na predstojećim izborima“. Podršku su potpisali čak i igrači koji nisu govorili hrvatski jezik, recimo, Sammir, Etto, Guela, Carlos i golman Koch. Objava tog oglasa, kako je Nacional otkrio još 2007. godine, bila je koordinirana s tadašnjim zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem, čiji je odnos sa Zoranom Milanovićem upravo tada bio ozbiljno narušen.

Nekoliko godina kasnije Mamić je u srazu s Igorom Štimcem pobijedio i osigurao još jedan mandat Vlatka Markovića na čelu HNS-a, a financijski je ojačao unosnim transferima igrača i obilatim donacijama iz zagrebačkog proračuna koje su, zahvaljujući Milanu Bandiću, iznosile najmanje 35 do 40 milijuna kuna godišnje. Te donacije svojevremeno su na prijedlog udruge Naš Hajduk istraživane kao moguće nezakonite državne potpore, ali ih je Agencija za zaštitu tržišnog natječaja – pod vidljivim utjecajem HDZ-ovih struktura – odbila proglasiti nezakonitim uz bizarno objašnjenje da, pojednostavljeno, one zaista krše europska pravila, ali su zato u skladu sa zakonima i pravilnicima nižeg reda. Ista agencija odbila je udruživanje Dinama i Lokomotive i njihov boravak u istom rangu natjecanja proglasiti kartelom, premda to nije dozvoljeno apsolutno nijednim propisom. Na tu vrstu nelojalne konkurencije zažmirio je i HNS, u čijem Izvršnom odboru je već tada sjedilo 11 od 17 članova i dužnosnika HDZ-a, već potpuno odanih Zdravku Mamiću. Paralelno, u pozadini je on akumulirao golemi kapital kojim je osiguravao premoć u nogometnim i zaštitu u političkim strukturama.

Nacional je svojedobno došao do kopije ugovora koji je potpisao s Eduardom da Silvom kad je ovaj imao 16 godina. U četvrtom, prilično spornom, članku ugovora stoji da Eduardo da Silva do kraja karijere treba Zdravku Mamiću plaćati znatan dio svojih primanja: „Ugovorne strane suglasno utvrđuju, a imajući u vidu kompletan odnos i sveobuhvatno ulaganje između pokrovitelja i nogometaša, da će do kraja karijere profesionalnog nogometaša sve transfere te primanja na bazi marketinga koja nogometaš ostvari kao profesionalni nogometaš, dijeliti u omjeru 25 posto pokrovitelj (Mamić; op. a.), 25 posto punomoćnik (Suzano; op. a.) i 50 posto nogometaš, a i sva ostala primanja, što uključuje plaću, premije i slično, koja Eduardo da Silva ostvari kao profesionalni nogometaš u istom omjeru. Ugovorne strane suglasne su da pokrovitelju pripada, osim opisanog, i pravo na naknadu uloženih 50.000 američkih dolara“, stajalo je u ugovoru koji je objavio Nacional, a koji je Eduardo godinama nastojao osporiti pred hrvatskim sudovima. Kasnije istrage pokazale su da je to bio tek vrh ledene sante: vrlo slične ugovore Mamić je potpisao doslovce sa stotinama igrača, a za desetke njih koji su bili izgledni kandidati za unosan transfer u inozemstvo, imao je poseban recept: međunarodne i hrvatske istrage dokazale su da su njegovi pouzdanici u Dinamu neosnovano potpisivali da igračima pripada oko 50 posto budućeg transfera, da bi potom igrači potpisivali prijenos tog novca na Mamićeve tvrtke skrivene u poreznim oazama i egzotičnim destinacijama, gdje se novac „prao“ i vraćao na njegove i račune njegove obitelji i suradnika. U optužnicama protiv nogometne zločinačke organizacije spominje se i neosnovano ubiranje novca na ulaznim transferima u Dinamo, a posebna priča su daljnji transferi istih igrača. Naime, kako je prošloga mjeseca otkrio Nacional u sklopu međunarodne istrage Football Leaks, samo na prijelazu igrača Matea Kovačića iz Intera u Real Madrid – čiju je polovicu prvog transfera već bio prisvojio – Mamić i njegova mreža zaradili su dodatnih pet milijuna eura. Postoji više desetaka takvih primjera, a samo dio obuhvaćen je optužnicama u kojima se navodi prisvojenih tristotinjak milijuna kuna – no iznos je evidentno znatno veći od toga.

Mamićevu svemoć narušile su dvije akcije prije nešto manje od deset godina. U jednoj je na inicijativu Našeg Hajduka došlo do izmjena Zakona o sportu koje nisu išle na ruku ni njemu ni vrhuški HNS-a, pa je on pokrenuo sveobuhvatnu akciju.

HDZ se u Saboru, u ulozi oporbe, žestoko protivio tom zakonu i nastojao sabotirati njegovo usvajanje, tvrdeći da se donosi „samo zbog jednog čovjeka“, no prava bitka vodila se iza kulisa. HNS je, naime, podnio zahtjev za ocjenom ustavnosti zakona, a potom je u tajnoj istrazi otkriven Mamićev kontakt sa sutkinjom tog suda Slavicom Banić, koja mu je, po svemu sudeći, davala instrukcije kako napisati ustavnu tužbu. Nacional je o tom susretu ekskluzivno izvijestio u listopadu 2015. godine: organizator je bio zagrebački zlatar Paško Dodić, koji je svog dugogodišnjeg prijatelja i najmoćnijeg čovjeka hrvatskog nogometa upoznao sa sutkinjom Banić u Dodićevu kafiću Gold, a tom prilikom za istim stolom sjedilo je desetak ljudi, uključujući i jednog poznatog hrvatskog televizijskog novinara s NoveTV. HNS je nakon tog otkrića povukao svoj zahtjev Ustavnom sudu, s obzirom na to da je on „provaljen“ zahvaljujući mjerama pod kojima je Zdravko Mamić u to doba već bio. Naime, već je bio pod istragom.

„Hrvatska je upravo bila ušla u Europsku uniju i odmah primijetila pad poreznih prihoda. Iz inozemstva smo upozoreni na moguće kružne prevare pa su se hrvatski istražitelji odmah konzultirali s kolegama u Nizozemskoj i Njemačkoj, a potom otišli na jednomjesečnu obuku u američki FBI i IRS, koji je otvorio svoje baze podataka. Mamić nije bio prva meta, ali njegovo ime odmah je iskočilo“, objašnjava danas sugovornik Nacionala upoznat s tijekom prve istrage, koja je prošloga tjedna dobila svoj pravomoćni epilog. Drugu istragu inicirali su, prije svega, švicarski istražitelji, koji su ušli u trag stotinama sumnjivih transakcija i o tome obavijestili hrvatske kolege. U tom predmetu suđenje tek započinje.

Kao što je u obračunu s Dinamovim navijačima koji su mu okrenuli leđa koristio sebi odane policijske strukture – koje su mu pomogle u kreiranju „crnih lista“ za sprječavanje ulaska na stadion svojim kritičarima, a potom i dostavljale tajne dosjee navijača koji ga kritiziraju – tako je početak sudskog procesa protiv njega bio prilika za aktiviranje spavača u pravosudnim redovima. „Ja sam dobar prijatelj s predsjednicima svih županijskih sudova u Hrvatskoj“, hvalio se u to doba Mamić. Ipak, njegovo prijateljstvo s predsjednikom Županijskog suda u Zagrebu posebno je zato što je više puta deklarirano: Turudić je, naime, priznao to na javnoj televiziji, nakon što je s tadašnjim optuženikom snimljen u povjerljivom razgovoru u jednom zagrebačkom kafiću. On mu je čak preko medija davao upute kako se ponašati u novonastaloj situaciji, savjetovao mu da se ne konfrontira s tadašnjim ministrima i slično. Javno se obrušio na tadašnje ministre Lalovca, Ostojića i Miljenića zbog izjava koje su davali o Mamićevim pravnim problemima i tvrdio da rade pritisak na pravosudnu vlast, čiji su pojedinci na zgražanje struke i javnosti pustili Zdravka i Zorana Mamića, Damira Vrbanovića i Milana Pernara da se brane sa slobode te mu vratili jamčevinu od sedam milijuna kuna koju je uplatio Davor Šuker, zbog čega je Šukeru bilo ispitivano porijeklo imovine i na koncu je morao platiti više milijuna kuna globe. No Turudić je rekao i da bi „otišao 100 kilometara dalje od postupka koji se vodi protiv Zdravka Mamića“, a na koncu je odlukom Vrhovnog suda postupak otišao od njega, u Osijek. Razlog tome nije bio isključivo Turudić: portal Nogometplus otkrio je u to doba da je na platnoj listi Hrvatskog nogometnog saveza još nekoliko sudaca zagrebačkog suda – Ivica Veselić kao predsjednik Arbitražnog suda HNS-a koji je u jednoj godini na ime naknade i honorara od nogometne organizacije dobio 96.959,66 kuna, zatim sutkinja Jasna Smiljanić koja je u toj godini od HNS-a zaradila oko 54 tisuće kuna, pa i glasnogovornica suda Nika Grospić-Ivasović. Odobrenja za njihov angažman davao je sam Turudić. Sudac Veselić je, pak, kao predsjednik Sudačkog vijeća u Zagrebu trebao odlučivati o tome je li pojedini sudac prekršio sudačku etiku, pa tako i jesu li primjereni susreti optuženika Mamića i Turudića – čovjeka koji mu je omogućio dodatnu zaradu. Trojica utjecajnih sudaca Županijskog suda u Zagrebu – uz Turudića još Siniša Pleše i Milan Došen – bila su i u svečanoj loži stadiona na Maksimiru na utakmici između Dinama i Red Bulla iz Salzburga.

Poseban slučaj je sutkinja Smiljanić, koja se u jednom periodu upravo s Turudićem borila za mjesto predsjednice Županijskog suda, što je Nacional tada objavio pod naslovom „Rat Mamićevih prijatelja“. Smiljanić je također prisustvovala zabavama koje je organizirao Dinamov gazda, što uopće nije krila i oko čega se javnost u to vrijeme nije skandalizirala u istoj mjeri kao danas. „Ja sam iz Bjelovara, kao i Zdravko. Poznajemo se godinama i uvijek imamo o čemu razgovarati. Uvijek ću piti kavu s njim jer je vedra osoba, a morate priznati i da je zgodan. Nadam se da sam barem dobro ispala na fotografiji“, objasnila je tada Smiljanić izjavom koja se teško može povezati s profilom ozbiljne sutkinje.

Početak prvog sudskog procesa i prebacivanje predmeta na sud u Osijek vremenski je koincidirao s parlamentarnim izborima, na kojima je Mamić sve karte bacio na HDZ i Tomislava Karamarka.

Po svemu sudeći, kao ključni tajni financijer Karamarka i njegova najužeg kruga, a potom i cijelog HDZ-a, on je bio specijalni gost u izbornom stožeru HDZ-a u izbornoj noći te je boravio u VIP salonu s Tomislavom i Anom Karamarko, a zbog toga je čak, prema tvrdnjama nekih izvora, došlo i do burne svađe između Karamarka i glavnog tajnika stranke Milijana Brkića. Kasnije će Mamićevi odnosi s Brkićem također postati izuzetno slojeviti. U travnju 2016. godine Nacional je donio ekskluzivnu snimku novog skrovitog sastanka Karamarka i Mamića u hotelu Sheraton i izjavu svjedoka koji je čuo da se raspravljalo o prebacivanju suđenja u Osijek. „Mamić je govorio da ga je strah, a Karamarko je rekao da se ne brine, da će on sve srediti. Čuo sam kako je rekao ‘Riješit ćemo da nitko ne zna, boli te…’ tvrdila je ta osoba, inače i autor snimke. Sastanak je potvrdio i tadašnji predsjednik HDZ-a, no tvrdio je da ga „često sreće, kao i mnoge ljude“. S Mamićem se tada na javnom mjestu, ponovno u Dodićevu lokalu Gold, susretao tadašnji šef zagrebačkog HDZ-a i današnji glavni državni inspektor Andrija Mikulić te objasnio da su „pričali o sportu“, a u više navrata i tada utjecajna kninska gradonačelnica Josipa Rimac. Dapače, mnogi su upravo Mamićevom utjecaju i obilatim donacijama kninskom HDZ-u pripisivali zasluge za njen strelovit uspon u stranačkoj hijerarhiji u Karamarkovo doba.

Otprilike u isto vrijeme danas osuđeni kriminalac uputio je nedvosmislene prijetnje glavnom državnom odvjetniku Dinku Cvitanu, što je Nacional također prvi otkrio. „Poruči onom svom prijatelju Dinku Cvitanu da ću mu j… majku, sve do sedmog pokoljenja“, poručio je Mamić putem poznatog hrvatskog odvjetnika koji se zatekao s njim na jednom večernjem druženju, s još nekoliko utjecajnih poslovnih ljudi i odvjetnika. Izrekao je i poruke tipa „Doći ću ja njemu glave“, „Neće taj Božić dočekati“ i slično. Svi prisutni su jasno čuli što je Mamić izjavio, a poruka Cvitanu bila je prenesena. Taj ispad dovodio se u vezu s ranijim otkrićem Nacionala da je naručeno Cvitanovo ubojstvo. „Na razini inicijalnih informacija rekonstruiralo se tko je, kome i kako platio da se ta operacija provede. Novac je uplaćen pojedincima iz jedne od zemalja koje graniče s Hrvatskom. Nastavljaju se prikupljati dokazi koji bi mogli dovesti do uhićenja naručitelja“, izjavio je tada za Nacional upućeni pravosudni izvor.

Zdravko Mamić je u svom javnom istupu govorio o tomu kako je članovima obitelji svog pritvorskog cimera iz Srbije platio boravak u Hrvatskoj, a Jutarnji list otkrio je da se radi o obitelji Aleksandra Tasića zvanog Aca, pripadnika bande Pink Panther, koji je uhićen pod sumnjom da je planirao izvršiti pljačku dostavnog vozila FINA-e. Policija je procijenila da je riječ o iznimno opasnoj grupi kriminalaca jer je u jednom od stanova koje su koristili nakon uhićenja, među ostalim, pronašla arsenal oružja.

Upravo Cvitan bio je naložio SOA-i tajno praćenje braće Mamić i njima bliskih osoba, no mjere su provaljene kada je HDZ-u blizak internetski portal direktno.hr predstavio to kao navodni dokaz političke zlouporabe represivnog i obavještajnog aparata. Kada se tako doznalo za akciju PNUSKOK-a, DORH-a i SOA-e, naglo su prestali svi kontakti Mamića i navodnih „posrednika“ s više sudaca Ustavnog suda, u akciji rušenja Zakona o sportu. Kako je Nacional objavio u srpnju 2016. godine, nalog za provođenje tajnih mjera i izvida koji uključuje praćenje i prisluškivanje više sudske savjetnice na Ustavnom sudu Karmen Gospodinović, sudaca Slavice Banić i Marka Babića te Paška Dodića, Damira Vrbanovića i Zdravka Mamića, umjesto tadašnjeg predsjednika Županijskog suda Ivana Turudića, Mamićevog prijatelja, izvan uobičajenog protokola potpisao je sudac Krešimir Devčić. „Turudić je zbog toga poludio. On je taj koji je uveo sustav rada prema kojem sve obrade tog tipa moraju biti zavedene tako da on o njima bude informiran. Postoji više razloga za sumnju Državnog odvjetništva da je upravo Turudić dojavio Mamiću i tom društvu da su mjere naložene. To bi DORH, čini se, mogao i dokazati pa bi Turudiću bilo bolje da o tomu šuti“, izjavio je tada Nacionalu izvor sa zagrebačkog Županijskog suda.

Dinko Cvitan je nakon otvorenih prijetnji dobio policijsku zaštitu, koju je imao još godinama nakon odlaska s funkcije. Njega je Mamić pokušao kompromitirati i u sklopu afere SMS, koju je Nacional otvorio, kada je otkriveno da je na konferenciji za medije mahao lažnim transkriptima razgovora glavnog državnog odvjetnika i nekih sudaca. Ustanovilo se da je autor te korespondencije bivši policijski informatičar Franjo Varga, koji je istražiteljima otkrio da ga je s Mamićem spojio upravo Tomislav Karamarko. Mamić je i sam priznao da je Vargi platio oko milijun i pol kuna, između ostalog za kupnju informatičke opreme i ugradnju jacuzzija, a dio tog novca išao je izravno s računa Dinama. Kada su se istražitelji zainteresirali za taj slučaj, novac je u klupsku blagajnu vratio današnji član Uprave Krešimir Antolić.

Više izvora Nacionala kontinuirano je, tijekom proteklih godina, upozoravalo da je iz Mamićeve blagajne obilato financirano više kampanja HDZ-a, vrlo vjerojatno i kroz crne fondove, a tu su i popratni oblici asistencije poput čuvanja službenog autobusa Kolinde Grabar-Kitarović na Maksimiru tijekom predizborne kampanje, angažiranja više djelatnika Dinama i njemu bliskih tvrtki za „trolanje“ na društvenim mrežama i slično. Odbjegli osuđeni kriminalac je prošloga tjedna, nakon što je prva presuda protiv njega postala pravomoćna, u javnost pustio snimku na kojoj ekstenzivno niže optužbe protiv Đure Sesse – za kojega tvrdi da mu je davao novac i da je „bilo svega osim seksa“ – te niza sudaca koje je navodno korumpirao u više navrata i tijekom više godina. Time pokušava za sobom povući dio pravosudnog aparata nad kojim je dugo imao kontrolu, no tu je riječ o samo jednoj sferi društva u kojoj je Zdravko Mamić dobro plivao, a to je politika. Međutim, još mnoge institucije koje su bile pod toksičnim utjecajem ovog kriminalca, zasad su u njegovoj ispovijedi ostale netaknute.