Francusku i Njemačku 2017. očekuju važni izbori koji će pokazati koliko su populisti u Europi doista popularni.

Marine Le Pen, čelnica krajnje desne Nacionalne fronte, s oduševljenjem je dočekala odluku socijalističkog francuskog predsjednika Francoisa Hollandea da se ne natječe za novi mandat.

U zadnjih šest mjeseci Britanci su odlučili izići iz EU-a, a Amerikanci su izabrali republikanskog populista Donalda Trumpa za predsjednika, što Le Pen ističe kao opravdanje antiestablišmentske politike koju zagovara.

“Nemam apsolutno nikakvog razloga promijeniti strategiju”, kazala je početkom prosinca na izložbi konja u Villepinteu, odmahujući rukom na pitanja o svojim suparnicima, njihovim pobjedama i pogreškama. “Ne vjerujem u podjelu na desnicu i ljevicu. Postoje s jedne strane nacionalisti i patrioti, a s druge globalisti, europejci i prema tome zagovornici imigracije.”

Jasno je na kojoj se strani vidi. To je okosnica njezine političke platforme i retorički adut: ona zagovara moćnu mješavinu otpora integriranoj Europi i migraciji sa snažnim osjećajem za francusku posebnost.

“Njezine ideje nesumnjivo su sve popularnije. Ne samo u Francuskoj; pobjeđujemo u globalnom ratu ideja”, rekao je Bernard Huet, jedan od njezinih pristaša i bivši član stranke.

No Le Pen se mora boriti ne samo protiv svojih političkih suparnika, nego i protiv tamnih mrlja u povijesti svoje stranke, čiji je osnivač, njezin otac Jean-Marie Le Pen, u više navrata bio kažnjavan zbog antisemitskih i rasističkih komentara.

I ona sama došla je u sukob sa zakonom u pokušaju da približi stranku mainstream glasačima. Godine 2015. završila je na sudu zbog poticanja na vjersku mržnju jer je muslimane koji se mole na ulici usporedila s nacističkom okupacijom, no nije proglašena krivom.

Ti udarci, u kombinaciji s političkim okruženjem u Francuskoj koje kontinuirano marginalizira Nacionalnu frontu smatrajući je nekompatibilnom vrijednostima zemlje, odrazili su se na rezultate stranke na izborima. Nacionalna fronta ima samo dvoje zastupnika u donjem domu parlamenta od ukupno 577, te dvoje u gornjem domu.

To bi se moglo promijeniti iduće godine kada se održavaju predsjednički i parlamentarni izbori. Marine Le Pen i Nacionalna fronta jako dobro stoje u anketama, a Nacionalna fronta jedina je stranka koja je zabilježila povećanje broja članova od 2012.

Marine Le Pen u prvom bi krugu predsjedničkih izbora mogla dobiti 25 posto glasova, a u drugom 30 posto. Pristaše Nacionalne fronte smatraju da je dolazak stranke na vlast samo pitanje vremena.

Huet tvrdi da se vrijeme stranke približava, ističući kao primjer Brexit i Trumpa.

“Ideološka pobjeda uvijek prethodni izbornoj”, rekao je.

Populisti jačaju i drugdje u Europi.

Iduće godine održavaju se parlamentarni izbori u Njemačkoj. Alternativa za Njemačku (AfD), postigla je velike uspjehe na nedavnim izborima u saveznim državama otevši birače tradicionalnim strankama i uživa potporu oko 16 posto birača, po anketi iz rujna.

Prijevremeni izbori iduće će se godine održati i u Austriji i krajnje desna Slobodarska stranka (FPOe) mogla bi ući u vladu, iako u prosincu desničar nije izabran za predsjednika države.

Izbori u Italiji očekuju se najkasnije 2018., no politička nestabilnost mogla bi dovesti do prijevremenih izbora. Pokret pet zvijezda, najveća oporbena stranka, zagovara protekcionistička i euroskeptična stajališta i želi organizirati referendum o izlasku iz eurozone.

Glavna krajnje desna stranka, Sjeverna liga, ima po anketama potporu oko 12 posto birača jer je umjesto secesije počela širiti protueuropske i protuuseljeničke poruke.

U Švedskoj, protuuseljenički Švedski demokrati postali su 2014. treća najveća stranka u zemlji osvojivši 13 posto glasova.

U Danskoj, populistička Danska narodna stranka postala je 2015. druga najveća stranka u zemlji s 21 posto osvojenih glasova.

Slobodarska stranka (PVV) nizozemskog populističkog zastupnika Geerta Wildersa i dalje napreduje i ankete potvrđuju da se radi o najpopularnijoj stranci u zemlji.

Kad bi se parlamentarni izbori predviđeni za ožujak održali ovaj tjedan, Slobodarska stranka bila bi prva s 36 mjesta od 150 u donjem domu nizozemskog parlamenta.