Objavljeno u Nacionalu br. 844, 2012-01-17

Sat Sudnjeg dana trenutačno pokazuje 5 minuta do ponoći, koja znači nuklearno uništenje Zemlje

Pred okupljenim novinarima u Washingtonu 10. siječnja nuklearni su znanstvenici na Satu Sudnjega dana pomaknuli jednu minutu unaprijed. Na pet minuta prije ponoći. Od 1947. nuklearni znanstvenici okupljeni oko časopisa Bulletin of the Atomic Scientists jednom godišnje objave “koliko je sati”. Ove je godine sat pomaknut bliže ponoći, trenutku kad ovo simbilično mjerilo označi opći nuklearni rat i smak svijeta.

Otkako je uveden, Sat Sudnjega dana ponavlja se kao grafički element na koricama časopisa. Oblikovala ga je grafičarka Martyl Langsdorf, supruga nuklearnog fizičara Alexandera Langsdorfa ml. koji je radio na Projektu Manhattan, a bio je među 155 zabrinutih znanstvenika iz Oak Ridgea koji su potpisali peticiju Léa Szilárda protiv bombe. I sama ta peticija, na kojoj je malo tko važan izostao, nakon što je u srpnju 1945. poslana predsjedniku Harryju Trumanu, bila je hrabar istup. Nikada nije dospjela u ruke predsjednika, ali je zato direktor Projekta Manhattan, general Leslie Groves, naredio istragu nezakonitoga i nedomoljubnog ponašanja potpisnika, od kojih je većina izgubila posao.

Iz Szilárdove su se peticije izravno stvorila dva foruma uglednih znanstvenika protiv nuklearnog ratovanja. Već 1946. Leó Szilárd i Albert Einstein utemeljili su Hitan odbor atomskih znanstvenika. Osmorici osnivača sa samim Einsteinom na čelu 1962. pridružio se i Linus Pauling, nakon što je dobio Nobela za mir. Već je sljedeće godine skupina znanstvenika javnosti predstavila Sat Sudnjega dana. Te je, prve godine, u osvitu hladnoga rata, sat postavljen na sedam minuta do ponoći (na časopisu je kazaljka postavljena na 8). Otada se na osnovi rezultata izračunavanja nekoliko odabranih parametara ta kazaljka u siječjnu svake godine pomiče bliže ili dalje od ponoći. Svake godine ta se promjena poprati esejem o odnosima u svijetu. Na grafikonu se vidi kako je kotirala koja godina, ali se ne vide baš dobro pojedinačni događaji koji su mogli završiti Armagedonom. Kubanska je raketna kriza počela, kulminirala do opasnog vrhunca i završila 1962. godine, a da je jednogodišnji ritam otkucaja Sata Sudnjega dana nije dospio predvidjeti i zabilježiti.

U to je vrijeme čak i Jugoslavija lelujala između politike miroljubive koegzistencije, nenasilja u međunarodnim odnosima, povezane s velikim brojevima nesvrstanih u glasačkim mašinerijama na svjetskoj sceni i pokušaja da se proizvede vlastito nuklearno oružje. Zbog toga u siromašnoj zemlji, samo 15 godina poslije završetka II. svjetskog rata, nije bilo ograničenja u ulaganju u nuklearne znanosti. Vinča je dobila nuklearni reaktor i dala fizičara od autoriteta Pavla Savića, Ljubljana je dobila Institut “Jožef Štefan”, a Zagreb je dobio Institut “Ruđer Bošković”. Zahvaljujući autoritetu, lukavstvu i radikalnom pacifizmu Ivana Supeka, u Zagrebu su instalirani istraživački kapaciteti koji ni na koji način nisu mogli voditi nuklearnom oružju, a istodobno su donijeli ugled domaćoj znanosti otkrićima na svjetskoj sceni. Najznačajniji iz toga Supekova koncepta bio je razvoj medicinske dijagnostike u kojoj su zagrebački nuklearci i medicina jedno vrijeme prednjačili u svijetu i pokazivali put kojim se medicina treba razvijati u liječenju malignih blesti.

Prvo propadanje na samo tri minute do ponoći bilo je 1949. kad je Sovjetski Savez uspješno ispalio vlastitu prvu nuklearnu bombu. Samo četiri godine poslije kazaljka se 1953. na samo dvije minute opasno približava ponoći kad Sovjetski Savez i Sjedinjene Države u razmaku od samo devet mjeseci izvode testove još razornijim termonuklearnim bombama. To je najuspravniji položaj kazaljke. Nakon toga sat 1960. pomiču čak pet minuta unatrag. Znanstvenici primaju na znanje da se dvije supersile polako počinju učiti ponašanju kako bi izbjegle uzajamno uništenje taktičkim odgovorom “masovne odmazde”. O tome vojni stratezi obiju strana otvoreno raspravljaju i zauzimaju se da se već pripremljeni planovi proglase i službenom procedurom. Na te signale iz militarističkog lobija političari su odgovorili zrelije, odustajući od izravnoga sukoba 1956. u vrijeme Sueske krize. Te se godine na javnoj sceni znanstvenici otvoreno suprotstavljaju nuklearnom naoružavanju, od Međunarodne geofizičke godine do Konferencije Pughwash – utemeljene 1955. na temelju manifesta Bertranda Russella i Alberta Einsteina – na kojoj su slobodno sudjelovali znanstvenici iz obaju ideološki sukobljenih blokova. I naš Ivan Supek.

Taj je optimizan podebljan na 12 minuta 1963. kad su dvije svjetske velesile potpisale Sporazum o djelomičnoj zabrani pokusa. Bilo je to za pet godina naivne vjere da se suparnici neće ponovno poigrati živcima. S nuklearnim znanstvenicima ne slaže se britanski redatelj Stanley Kubrick koji 1964. dovršava antologijsku antiratnu crnu komediju “Dr. Strangelove ili: kako sam naučio prestati brinuti i zavolio bombu”. Ni jedno umjetničko djelo do danas nije snažnije javnosti izložilo nekontrolirano ludilo u vrhovima supersila koje može dovesti do kobnog svjetskog sukoba. Godine 1968. ponoć je bliža za pet minuta. Na sedam do ponoći kazaljku su podignuli Vijetnamski rat, sedmodnevni rat Izraela protiv svih arapskih susjeda i okupacija koja ne prestaje ni danas, sovjetska vojna okupacija Čehoslovačke i slom Praškog proljeća, indijsko-pakistanski rat 1965. te prvi pokusi nuklelarnog oružja koje izvode Francuska i Kina. Nuklearna napetost popušta 1969. jer Senat SAD-a ratificira Sporazum o neširenju nuklearnog oružja. Sa 10 na 12 minuta od ponoći kazaljke se pomiču 1972. nakon što SAD i SSSR potpisuju Sporazum o ograničavanju strateškog naoružanja SALT 1 i Sporazum o antibalističkim raketama.

Godina Nasmiješenog Bude, nuklearnoga pokusa koji istoimenom bombom prvi put izvodi Indija, nastavak modernizacije interkontinentalnih balističkih raketa koje nose više nuklearnih glava za pogađanje više ciljeva te zastoj u pregovorima o sporazumu SALT 2 na satu uzimaju još dvije minute. Ali to je “tek” devet minuta do ponoći. Može li gore? Može! Olimpijske su igre u Moskvi 1980. i te godine kazaljke su na sedam minuta do ponoći. Razlog: zaoštravanje jer SAD i njegovi zapadni saveznici povlače svoje timove s Olimpijskih igara u Moskvi, počinje sovjetsko-afganistanski rat, a američko-sovjetski pregovori su u slijepoj ulici.

Rizik se još više povećava dolaskom Ronalda Reagana u Bijelu kuću. Samo je četiri minute do ponoći 1981. jer je upravo Reagan otkazao sve pregovore o nadzoru oružja i objavljuje da je jedini poželjan ishod Hladnoga rata da ga SAD dobije. Taj se trend nastavlja iako ga znanstvenici priznaju pomicanjem na tri minute do ponoći tek 1984. kad utrka u nuklearnom noružanju doseže vrhunac. Da, i istočni blok vraća milo za drago odsutnošću na Olimpijskim igrama u Los Angelesu.

Napetost počinje popuštati kako slabi Sovjetski Savez i stisak njegove šape nad okupiranim saveznicima. Optimizam skače 1990. uz pad Berlinskog zida na deset minuta, a na nikad prije ili kasnije dosegnutih optimističnih 17 minuta 1991! Surova je istina da su upravo ti globalni procesi doveli do zapostavljanja svih procesa koji su doveli do krvavoga sukoba na području zemalja bivše Jugoslavije. SAD je opijen pobjedom u Hladnom ratu, Rusija liže svoje rane i brine svoje brige nad raspadom sovjetskog imperija, a ostatak svijeta promatrački sudjeluje u novoj podjeli centara moći. Sve je to praćeno nadama da svijet poslije sloma napetosti između dvaju blokova mora postati bolji. Zato je zakasnio pogled svijeta prema Balkanu. Nitko nije vidio svu strahotu Vukovara i Dubrovnika, a još manje animalne strasti i okrutna krvoprolića na terenu koja su ljude ispunila otrovom čija će se detoksikacija možda završiti kad bude uklonjena posljednja mina. Još je više zakasnila mlaka intervencija koja je na vrijeme energično mogla spriječiti strahote koje su kulminirale u Srebrenici, a potom je gnjev gubitnika iskaljen zvjerstvima na Kosovu prekinut zakašnjelim bombardiranjem Srbije u kojemu je bilo dopunskog razaranja i nepotrebnih žrtava.

Slavlje u povodu olakšanja s početka 90-ih definitivno su otrijeznili podaci iz 1995.: potrošnja svjetskih država na oružje masovnoga uništenja jednaka je kao za vrijeme Hladnoga rata! Ovoga puta bez opravdanja u vojnim blokovima koji licitiraju uzajamne prijetnje. Od tadašnjih 14 minuta trendovi nemilosrdno idu nizbrdo: 1998. pada na devet, jer Indija i Pakistan izvode nuklearne eksplozije kao pokuse. Bilo je jasnije da su to uzvrati tipa milo za drago i povećavanje napetosti.

Još se dvije minute gube 2002. zbog zastoja u antinuklearnim pregovorima i straha od onoga što na tom području smjeraju centri globalnoga terorizma poslije napada putničkim avionima 11. rujna 2001. Pet godina poslije otkinuto je još pet minuta: od međunarodne zajednice posve odmetnuta Sjeverna Koreja izvodi svoju prvu nuklearnu eksploziju. U to vrijeme otkriva se i kampanja vojnoga sektora da se ozbiljnije računa s nuklearnim oružjem, dok istodobno u javnost izlaze katastrofalni propusti u čuvanju 26 tisuća nuklearnih bojnih glava u SAD-u i Rusiji! U potencijalne opasnosti za opstanak čovjeka zabrinuti dio znanstvenika uvrštava i nemar najvećih sila za klimatske promjene, koje su uzele maha bez ikakvih naznaka zaustavljanja.

Tračak optimizma vraća kazaljku Sata Sudnjega dana sa pet na šest minuta 2010. zbog nekih napora da se ograniči posjedovanje nuklearnoga oružja, ali sve to blijedi ove godine, kad se kazaljka vraća na pet minuta. “Pet je minuta do ponoći. Prije dvije godine činilo se da su se svjetski vođe prihvatili rješavanja svjetskih problema”, kaže u ovogodišnjem priopćenju Bulletin of the Atomic Scientists.

Supredsjednik BAS-ova odbora sponzora Lawrence Kraus i suosnivač te inicijative uglednih znastvenika ovako je obrazložio gubitak te minute i dovođenje na razinu s kraja 50-ih, kad su obje sile bile vrlo potentne u volji da se jedna drugoj nametnu nuklearnim oružjem, kao i opasnog razdoblja Reaganova kockanja sa svjetskim mirom iz sredine osamdesetih:

“Na nesreću, Einsteinova izjava iz 1946. godine da se sve promijenilo, a mi moramo očuvati način na koji razmišljamo, ostaje bolno istinita. Privremeni napredak koji se nazirao prije dvije godine zaustavljen je. Sat vraćamo na vrijednost iz 2007. godine. Suočavamo se s jasnim današnjim opasnostima od širenja nuklearnoga oružja, povećavanjem napetosti od regionalnih nuklearnih sukoba i klimatskih promjena, te neiskrenim suočavanjem s potrebom da se poradi na pronalaženju održivih i sigurnih izvora energije. To nas je nagnalo da pomaknemo kazaljku prema većoj opasnosti. Vidimo da je u jezgri opstanka čovječanstva u XXI. stoljeću način na koji odgovaramo na povećane potrebe za energijom radi gospodarskoga rasta. Industrijske se zemlje ponašaju prema obrascu koji vodi daljnjem ugrožavanju klime, izlažući čovječanstvo gubitku zdravlja, ali i osjećaja zajedništva. Povećava se i rizik od širenja nuklearnog oružja, a s druge strane, čovječanstvo je izloženju globalnom padu kvalitete života.”

Allison Macfarlane, predsjednica BAS-ova Odbora za znanost i sigurnost, rekla je: “Globalna se zajednica bliži točki s koje nema povratka u sprečavanju katastrofe koja prijeti iz promjena u Zemljinu omotaču. Međunarodna agencija za energiju predviđa da, ako se u sljedećih pet godina ne iznađu alternative energiji koja pri potrošnji ispušta višak ugljikova dioksida, svijet nema izgleda da se odupre toplijoj klimi, atmosferskim ekstremima, sušama, gladi, nestašicama pitke vode, povećavanju razine oceana, nestanku otočnih država i povećanom zakiseljavanju oceana. Energetska postrojenja koja se planiraju izgraditi od 2012. do 2020. uz energiju davat će višak ugljikova dioksida još sljedećih 40-50 godina. Taj se trend više neće moći obuzdati, a svi pokušaji onih koji raspolažu polugama moći postat će uzaludni zbog toga zakašnjenja!”

Šrilančanin Jaynatha Dhanapala, bivši podtajnik UN-a za poslove razoružanja, rekao je: “Unatoč izjavama o posvećenosti smanjivanju napetosti između SAD-a i Rusije, Odbor za znanost i sigurnost smatra da se ne radi na uklanjanju prepreka i da su vođe u tom poslu podbacili. Neratifikacija novoga sporazuma START vraća stanje na stara lutanja u odnosima između dviju država, a mogla bi biti kobna neučinkovitost obiju strana da na Sporazum o zabrani privole Kinu, Iran, Indiju, Pakistan, Egipat, Izrael i Sjevernu Koreju, svijet stavlja pred rizik proizvodnje novih zaliha nuklearnog oružja. Sa 19 tisuća nuklearnih glava na svijetu, još je moguće višekratno uništiti cijelo čovječanstvo!”

Robert Socolow, jedan od dvojice glavnih istraživača s Princetona, ističe neslaganja između SAD-a i Rusije: “Nitko nije promislio smisao i svrhu raketnih obrambenih štitova, kao i nedovoljnu transparentnost, planiranje i suradnju između devet zemalja koje posjeduju nuklearno oružje koje razara povjerenje. Rezultat toga je da sve zemlje, umjesto da smanjuju postojeće zalihe, samo moderniziraju svoje nuklearne arsenale. Tvrdnje da se premještanjem ključnih komponenti bombi i lansirnih sustava dobrovoljno smanjuju rizici, pokazuju se zapravo u obratnom svjetlu, kao dogradnja nuklearnih sustava.”

Izvršni ravnatelj Bulletina kaže da odbor prigrljuje fenomene kao što su Arapsko proljeće, pokreti zauzimanja, politički prosvjedi u Rusiji, akcije običnih ljudi u Japanu koji traže pošteno postupanje prema stvarnim potrebama stanovništva koje je pogodila katastrofa nuklearke Fukushima-Daiichi:

“Moć ljudi je bitna i morala bi vođama pokazivati što da rade. To je razlog zbog kojega pozivamo druge znanstvenike i stručnjake da nam se pridruže u pobuđivanju običnih građana. Najvažnije je što samo tako možemo tražiti odgovore i akciju!”

BAS je današnje zahtjeve formulirao u šest najznačajnijih točaka:
■ nužnost palamentarne potvrde opsežnoga Sporazuma o zabrani pokusa i napretka u Sporazumu o smanjenju zaliha fisijskih tvari od strane SAD-a i Kine;
■ stvoriti međunarodnu upravu nad ciklusom civilne uporabe nuklearne energije s jasnim mjerilima sigurnosti i sprečavanja njihove proliferacije prema nuklearnom oružju, uključujući i naknadnu obradu zbog izvlačenja plutonija iz goriva istrošenog u nuklearnim elektranama;
■ ojačati kapacitete Međunarodne agencije za atomsku energiju da nadzire nuklearne materijale, razvoj i prijenos te tehnologije;
■ prihvaćanje i ispunjenje sporazuma o klimatskim promjenama kako bi se smanjilo ispuštanje ugljikova dioksida poreznim poticajima i pravilima usklađenim s praksom;
■ posve preinačiti energetski sektor utemeljen na ugljenu, nametanjem djelotvornog hvatanja ugljika ili njegovim zatvaranjem;
■ snažno povećanje javnih i privatnih investicija u alternativne izvore energije poput solarne i energije vjetra, kao i ulaganja u sustave spremanja energije.

To alarmiranje svjetske javnosti rezultat je cjelogodišnjeg promatranja i analiziranja svjetskih kretanja sa završnim simpozijem think tanka okupljenoga oko časopisa 9. siječnja u Washingtonu. Bez odgovora su ostala goruća legtimna pitanja opstanka: kakva je budućnost nuklearne energije poslije Fukushime, kako pouzdano upravljati nuklearnim arsenalima u svijetu pojačanih kolebanja na područjima ekonomije, okoliša i politike, koje su veze između klimatskih promjena, sve praznijih resursa, sukoba i nuklearnog oružja te što je potrebno za djelotvornu primjenu Sporazuma o biološkom oružju.

Možda se nekoga taj rječnik doima suviše diplomatski: ova minuta manje pljuska je SAD-u i Izraelu zbog opasne, potpuno pogrešne politike i eskalacije prema Iranu (i Sjevernoj Koreji). Pljuska je to također neodgovornoj sabotaži najvećih na UN-ovu klimatskom summitu u Durbanu, porastu surovih egoizama koji guše perspektive rješavanja globalnih problema i crnom, vrlo crnom pogledu prema budućnosti!

Političke elite očito računaju i na lov u mutnom u kompliciranom okruženju koje je najširoj javnosti teže objasniti od jednostavnog suočavanja bipolarno suprotstavljenoga svijeta Hladnoga rata.

Pritom “prpošnost” tzv. malih igrača koji jedan drugom prijeteći mašu nuklearnim oružjem postaje zagonetka koju veliki ne znaju riješiti. Dovoljno je da mala skupina neodgovornih posegne za iluzornim pokušajem postizanja “konačnog rješenja” pa da nuklearni sukob između Izraela i Irana sruši svjetski poredak mira između nuklearnih velesila. Izrael stalno opasno svrbi kažiprst na nuklearnom okidaču s pritiskom na političko vodstvo da se upusti u akciju “dok Izrael još ima znatnu prednost”.

Ovo vrijeme nije ništa manje opasno od najnapetijih godina Hladnoga rata, poručuju znanstvenici iz Washingtona. Svijetu nedostaju veliki vizionari i nepokolebljivi zagovornici interesa čovječanstva poput Ivana Supeka. Gospodarska, bankarska i medijska globalizacija nije praćena globalnim pogledom na potrebe ljudi i planeta koji bi taj trenutak preokrenuli u globalizaciju rješavanja svjetskih problema. Umjesto toga na djelu su državnici koji nisu na razini zadatka i zato se pojačava strepnja za sudbinu svijeta.