Birokracija koja uvelike zagorčava život stranim radnicima u Hrvatskoj, ravnatelja ‘Štampara’ i saborskog zastupnika SDP-a Branka Kolarića potaknula je da im pomogne. Preuzeo je brigu oko zdravstvenog osiguranja za neke od njih pa ga zato zovu ‘doktor dobrog srca’

Branko Kolarić, epidemiolog, ravnatelj Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”, predsjednik zagrebačkog SDP-a i saborski zastupnik te stranke, kandidirat će se za gradonačelnika Grada Zagreba. Ekskluzivno je to Nacionalu otkrio sam Kolarić navodeći kako su ga, među ostalim, na kandidaturu potaknuli problemi s kojima se strani radnici susreću u Hrvatskoj, a ponajprije upravo u Zagrebu.

Kolarić je kao predsjednik zagrebačke organizacije SDP-a na nedavnim unutarstranačkim izborima dobio najveći broj glasova zagrebačkih članova za Glavni odbor SDP-a. Zbog toga vjeruje da ima podršku stranke za to što radi. Odlučio se kandidirati za zagrebačkog gradonačelnika nakon što u studenome to izglasa Gradski odbor SDP-a, u što ne sumnja.

“U politici sam od 2008., ostvario sam se profesionalno i želim pomoći svojim znanjem i iskustvom. Uvjeren sam da ćemo na skorim lokalnim izborima u Gradu Zagrebu napraviti bolji rezultat, a ja ću dati sve od sebe da to bude i bolje od očekivanog. Motiviran sam i spreman da se nakon uspješne znanstvene karijere stavim na raspolaganje društvu. Imam kvalitete koje jedan gradonačelnik Zagreba treba imati – domaći sam čovjek iz Šestina, obrazovan sam, sveučilišni profesor, okupljam ljude. Neki su se odazvali mom pozivu i ušli su u Savjetodavni odbor, kao što su Aleksandar Štulhofer ili Goran Čular, a to sve pomoći će boljem rezultatu SDP-a u Zagrebu. Nije mi cilj svađa već suradnja. Zato sam se aktivirao oko pomoći sada stranim radnicima, a prije toga zaštićenim najmoprimcima”, rekao je Kolarić.

Kao liječnik, ali i kao socijaldemokrat, Branko Kolarić iznimno je empatičan prema svim marginaliziranim skupinama, među kojima su često i strani radnici. Ponukan brojnim nepravdama i tužnim sudbinama, mjesecima je razgovarao sa stranim radnicima, raspitivao se o njihovim najvećim problemima u Hrvatskoj i razmišljao o tome kako im pomoći. Jednom prilikom vozio se u taksiju i upoznao vozača s kojim je razmijenio telefonske brojeve. Nedugo potom Kolariću je stigla poruka: “Pozdrav, doktore. Taksist mi je dao vaš broj…”

Bio je to 22-godišnji Rajesh Senchuri, Nepalac koji je u Hrvatsku stigao u veljači ove godine. Zatražio je pomoć od Kolarića jer se suočio s ozbiljnim problemom – u Zadru se ozlijedio na radu, a radio je “na građevini” bez zaštitne opreme.

Iako svaki radnik koji se u Hrvatskoj zaposli putem neke od sad već mnogobrojnih agencija za posredovanje pri zapošljavanju, ima zdravstveno osiguranje, radnici najčešće ne znaju kako na to ostvariti pravo. Institucije, kao i agencije, najčešće propuštaju strane radnike informirati da je prvi korak u ostvarivanju tog prava izbor liječnika obiteljske medicine.

Nacional je s Kolarićem posjetio Nepalca Rajesha Senchurija kojem je pomogao. Rajesh (desno) živi u kući u Rugvici s bratom Kumarom (do njega), Dabalom Bahadurijem i Ramuom B.K.-om | Foto: Sasa Zinaja/NFoto

Rajesh Senchuri to nije znao pa stoga nije mogao sanirati svoju ozljedu, a uslijedilo je nešto još i gore. Senchuri je, naime, sporazumno prekinuo radni odnos s agencijom putem koje je dobio posao u Zadru te otišao raditi u Rugvicu u Zagrebačku županiju, gdje živi s bratom i još četvoricom nepalskih radnika. U međuvremenu, dok je mijenjao poslodavca – a to je trajalo tri mjeseca – stigao mu je račun za zdravstveno osiguranje u iznosu od 270 eura. Birokracija koja zagorčava život ionako potplaćenim i razočaranim stranim radnicima u Hrvatskoj, potaknula je Branka Kolarića da im pomogne koliko god može. Oni kojima je pomogao Kolarića su već prozvali i prigodnim nadimkom – zovu ga “Doctor Goodheart” odnosno Doktor dobrog srca. Kako kaže, kao saborski zastupnik, ali i kao liječnik i ravnatelj “Štampara”, u prilici je neke stvari promijeniti:

“Založit ću se za strane radnike jer zaista mislim da im pomoć treba, ne dobivaju osnovne informacije, pogađaju me njihove životne priče i odlučio sam im pomoći. U ‘Štamparu’ smo počeli raditi program za integraciju stranih radnika jer nitko ne radi ništa ozbiljno. S psihijatrom Dinkom Štajduharom osmislili smo program koji smo nazvali ‘Zagreb zdravi dom’ i upravo ga prijavljujemo na natječaj za financiranje Grada Zagreba. Putem tog programa – nadam se da će Grad prihvatiti financiranje – istražit ćemo zdravstvene i socijalne potrebe stranog stanovništva, dakle, strane radnike, migrante i azilante, prema čemu ćemo kroz razgovore i fokus-grupe izdvojiti što u sustavu moramo mijenjati. Angažirali smo i antropologinju koja će istražiti medicinske i zdravstvene običaje u tim zemljama, ali i o kulturama i religijama zemalja iz kojih strani radnici dolaze. Svi se moramo mijenjati odnosno prilagođavati na nove uvjete. Cilj projekta je bolja integracija odnosno suradnja domicilnog stanovništva sa strancima. Nije stvar u tome da mi njih moramo integrirati već na toj integraciji moramo zajedno raditi. Projekt bi se trebao početi provoditi od 1. siječnja 2025. godine, a počet ćemo provoditi i malo intenzivnije sprječavanje zaraznih bolesti kod stranih radnika.”

Nacional je s Kolarićem posjetio Rajesha u kući u Rugvici, gdje su domaćini ponudili svoje goste nepalskim specijalitetima, juhom Doum i curry piletinom, dok su oni vrijeme kratili odbojkom u dvorištu.

Rajesh Senchuri ispričao je na slabijem engleskom jeziku svoju priču:

“U Zadar sam došao u veljači i nakon dva mjeseca doživio ozljedu zbog koje sam morao u bolnicu. Problem je nastao kad sam morao liječniku obiteljske medicine, a nisam niti znao da ga moram izabrati da bih mogao dobiti zdravstveno osiguranje. Bio sam u jako teškoj situaciji jer primam 800 eura plaće, a od toga svakog mjeseca moram vraćati dug – 6000 eura morao sam platiti nepalskoj agenciji preko koje sam došao u Hrvatsku, za posredovanje pri zapošljavanju. Srećom, čuo sam za ‘Doctora Goodhearta’ koji mi je dao neke informacije te i dalje pomaže meni i nepalskoj zajednici – koja u Hrvatskoj nije mala, ima nas oko 20.000.”

Kolarić je jedini ili jedan od rijetkih, kaže Senchuri, koji pokazuje interes ne samo za pomoć već i za razumijevanje i upoznavanje nepalske kulture. Senchuri je kao 21-godišnji mladić morao otići iz rodnog Nepala ne bi li svojoj obitelji barem malo pomogao:

“Možete misliti kako sam se osjećao kad sam došao tako daleko od Nepala i shvatio da nemam liječnika, pa to je osnovna stvar. Nitko mi tu informaciju nije dao. Tužan sam, ali sad sam sretan jer sam upoznao nekoga tko mi je pomogao, dužan sam doktoru cijeli život. Ne postoji neko mjesto na kojem bi se dobile sve informacije, o zdravstvenoj ili pravnoj pomoći koju kao strani radnici možemo imati u Hrvatskoj. Bez obzira na sve te probleme, Hrvati su zaista divni ljudi i vrlo prijateljski nastrojeni prema nama. Uvijek problemi nastaju zbog nerazumijevanja i nepoznavanja, ali nisam imao negativnih iskustava s građanima. Radim jako težak posao, sad radim u skladištu i nosim teške stvari, a primam samo 800 eura, to nije dovoljno za sve moje troškove. Šefovi ne pitaju kako sam, nije ih briga.”

Bez obzira na teške uvjete i težak rad, Senchuri planira ostati u Hrvatskoj. Iako su mnogi strani radnici otišli iz Hrvatske i posao našli u nekim drugim europskim zemljama, on voli Hrvatsku, sviđa mu se tu i počeo je učiti hrvatski jezik. Mora učiti sam, čitajući ili slušajući na internetu, zato što – bez obzira na mogućnost besplatnog tromjesečnog tečaja – jednostavno nema vremena.

‘SDP mora biti osjetljiv, puno osjetljiviji za pitanja stranih radnika. Ako im se ne pomogne, njihova djeca koja se već sad rađaju u Hrvatskoj mogla bi se još više getoizirati’, kaže Branko Kolarić

Tijekom razgovora za Nacional, Senchuri je nekoliko puta spomenuo koliko mu je važno što je upoznao nekoga tko mu može pomoći. Dodao je kako je bitno da hrvatski građani bolje upoznaju nepalsku i svaku drugu zajednicu, a naravno, posebno je važno da hrvatske institucije stranim radnicima daju osnovne informacije o njihovim pravima u Hrvatskoj i kako ih ostvariti.

Kolarić je pojasnio i kako se stranim radnicima najbolje može pomoći kad je u pitanju zdravstvena zaštita. Najvažnije je pružiti im osnovne informacije o tome kako mogu ostvariti prava na zdravstvenu zaštitu, koja im se očito ne daju. Nakon toga najvažnije je, kaže Kolarić, kroz razgovore s njima saznati najveće probleme, ali i istražiti mentalno zdravlje koje je sve češći problem:

“Veseli me što ćemo pomoći, učit ćemo od njih i oni od nas. Netko se naprosto time mora početi baviti, a stranka koju predstavljam mora biti osjetljiva, puno osjetljivija na pitanja socijalno marginaliziranih skupina, a strani radnici su jedna takva skupina. Uvijek se čeka da netko nešto pokrene pa evo, mi ćemo na ‘Štamparu’ pokrenuti, nadam se da će drugi slijediti naš primjer. Kad je u pitanju zdravstvena zaštita stranih radnika, kao što smo rekli, osnovni je problem činjenica da im nitko ne kaže da imaju zdravstveno osiguranje, ali moraju izabrati liječnika obiteljske medicine. Međutim, obiteljskim liječnicima mora se za stranog radnika – za osobu koja ne govori hrvatski jezik – omogućiti više vremena za pregled nego što je slučaj s hrvatskim građanima. I to će se morati rješavati.”

Kolarić je upozorio na opasnost da ako se ne bude primjereno pomoglo radnicima koji su u Hrvatsku došli raditi i u Hrvatskoj ostaju, druga generacija odnosno njihova djeca koja se već sad rađaju u Hrvatskoj mogla bi se još više getoizirati i moglo bi, ako se to ne spriječi, biti velikih nereda i sukoba kakvi su u drugim europskim zemljama svakodnevni.

“Važno je napomenuti da je tu riječ i o zaštiti radnih prava i zato ne smijemo dopustiti da se srozavaju na stranim radnicima. Oni nikad ne smiju postati izgovor da se jeftinom radnom snagom bez ikakvih radnih prava ili zaštite na radu, pa sve do isplate plaća, još više potiče iseljavanje hrvatskih građana, jer će biti, praktički, roblje na tržištu. Radna prava treba štiti i podizati i moraju biti jednaka za sve radnike”, smatra Kolarić.

Nacional je u srpnju ukazao na još jedno specifično područje u kojem se Kolarić politički angažirao. Naime, nakon što je Nacional u srpnju objavio da zaštićeni najmoprimci – građani koji žive u stanovima u društvenom vlasništvu nad kojima postoji stanarsko pravo – moraju iz tih stanova otići do 1. siječnja 2015., što je prekratak rok, Kolariću i zagrebačkom SDP-u počeli su se javljati Zagrepčani i tražiti pomoć. Kako je Kolarić rekao, država je potrošila milijardu i 170 milijuna eura predviđenih za stambeno rješavanje zaštićenih najmoprimaca, a sad pokušava izbjeći svoju odgovornost nudeći građanima mrvice i prisilno ih tjera da iziđu iz stanova u kojima su više od pola stoljeća. Isto tako, rekao je da HDZ prebacuje svoju odgovornost tvrdeći da je taj novac potrošila lokalna vlast, a oni su ti koji su novac pokrali. Kako je tada rekao, zagrebački SDP pokušat će s koalicijskim partnerom Možemo! sve što može, onemogućit će HDZ-u da sve svali na drugoga.

‘Problem je nastao kad sam morao otići liječniku obiteljske medicine, a nisam znao da ga moram izabrati da bih mogao dobiti zdravstveno osiguranje’, ispričao je 22-godišnji Nepalac Rajesh Senchuri

Danas, skoro četiri mjeseca kasnije, Kolarić tvrdi da kao saborski zastupnik ima rješenje, barem privremeno, za sve sugrađane koji su pogođeni tim problemom stambenog zbrinjavanja. Evo što je o tomu zaključno izjavio:

“U saborsku ću proceduru uputiti zahtjev za odgodom ovog roka koji bi trebao početi teći 1. siječnja 2025. U međuvremenu se ionako čeka ocjena ustavnosti zakona koji uređuje to pitanje, a još nisu imenovani ustavni suci pa ta procedura stoji. Mislim da tu postoji prostor da saborska većina prihvati moj prijedlog jer neke stvari u zakonu zaista nisu još do kraja riješene i potrebno je pričekati s primjenom.”

Agent za zapošljavanje stranih radnika: ‘Najveći je problem sporost, neangažiranost i neznanje MUP-a’

Da strani radnici u Hrvatskoj teško ostvaruju svoja prava, često zbog nevjerojatne sporosti i neučinkovitosti hrvatskog birokratiziranog sustava, potvrđuje i Karlo Chedid, vlasnik jedne od agencija za posredovanje pri zapošljavanju u Hrvatskoj. Pravnik po struci, agenciju je otvorio prije godinu dana, a specijalizirao se za pomoć onim stranim radnicima koji u Hrvatskoj imaju radne dozvole, ali iz bilo kojeg razloga nemaju posao. ”Ne znam ni broj ljudi kojima sam našao posao. Shvatio sam da agencije funkcioniraju na 15 različitih načina što je, naravno, jako loše. Kad je riječ o zdravstvenom i mirovinskom sustavu, u Hrvatskoj je zaista mnogo slučajeva loše prakse. Primjerice, kad poslodavac te radnike prijavljuje, doslovce ih nitko ne pita je li taj radnik kod njega zaista i zaposlen. Upravo moj klijent koji ima servis za čišćenje nije uspio dobiti radnu dozvolu za svoje dvije čistačice, ali ih je prethodno prijavio na mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Pa kako je to moguće?! Kako je moguće da su u tako velikim sustavima dozvolili zapošljavanje radnice koja nije zaposlena? Čak joj je i radna dozvola odbijena, dakle, nevjerojatne stvari se događaju. Manjak komunikacije među sustavima je ogroman i to se mora popraviti. Meni je jasno da je to sad teže kontrolirati zato što strani radnici nisu više u Hrvatskoj samo radnici, događaju se i trudnoće, rađaju se djeca, trebaju se tražiti vrtići za tu djecu, dakle, njima je ovdje sada život, a ne samo posao. Hrvatska je posve nespremna za takve stvari”, smatra Chedid.

Nacional je već prije godinu dana pisao o “one-stopu” koji bi se u Zagrebu trebao otvoriti upravo zbog takvih problema, kako bi se strancima u Hrvatskoj omogućilo da sve bitne informacije dobiju na jednome mjestu. Iako se “na prvu” može činiti da bi osnovne informacije trebale davati agencije za posredovanje pri zapošljavanju, Chedid je objasnio da one to ne trebaju raditi: “Zar mislite da su agenti, vlasnici agencija, stručni za davanje takvih informacija? Otkud agentu takva informacija? Uostalom, zakoni i pravilnici u Hrvatskoj mijenjaju se toliko brzo da se to ne može pratiti, kamoli netko tko nije pravnik. Kako agent može biti kompetentan pružiti informaciju gdje i kako dobiti najbolju zdravstvenu skrb ili gdje i kako upisati dijete u vrtić? Najbolje bi bilo otvoriti neki informativni centar gdje bi se pomoglo tim ljudima. Takve informacije ne može davati ni poslodavac. Vi, primjerice, imate kafić i trebate šankera. Zaposlite stranog radnika i netko vas pita tko su njegovi liječnici obiteljske medicine. Kako bi taj poslodavac, zaboga, mogao i morao to znati? To moraju raditi institucije.”

Chedid je pojasnio i do koje mjere takve “rupe”, šumovi u komunikaciji, otežavaju posao svima uključenima u proces zapošljavanja stranih radnika u Hrvatskoj. Najveći su problem, istaknuo je Chedid, MUP i njegova sporost, neangažiranost i neznanje.

“Čak i da nema tih navedenih problema, postoje neki konkretni koji zaista zagorčavaju život. Kontrola stranog radnika koju MUP radi prije nego što se tom radniku izda radna dozvola, apsolutno mora postojati. Naravno da će se provjeriti tko dolazi u Hrvatsku. Međutim, kad je radnik već u Hrvatskoj i kad poslodavac želi ukinuti radnu dozvolu ili kad je taj raskid sporazuman, dakle, kad to žele obje strane, MUP je strašno spor. Zašto taj proces traje tri mjeseca? To se dogodilo i s nepalskim radnikom kojeg ste spomenuli jer on je iz Zadra otišao raditi u Rugvicu, a za ta dva ili tri mjeseca nije imao zdravstveno osiguranje i zato ga je morao sam platiti. Zašto ta radna dozvola nije poništena jednim klikom, zašto se na to mora čekati toliko dugo? To govorim iz još jednog razloga. Kad bi ta radna dozvola bila ukinuta jednim klikom, ta osoba bi mogla aplicirati za drugo radno mjesto i poslodavac ne bi čekao radnika ili ga dovodio iz druge zemlje ako je on već u Hrvatskoj, a taj radnik ne bi bio bez zdravstvenog osiguranja jer želi raditi. To je siva zona koja se mora zaustaviti. Sve se svodi, nažalost, na to da brže stvari riješi onaj tko je u boljim odnosima s nekim iz MUP-a”, zaključio je Karlo Chedid.