Na 46. Danima satire u Kazalištu Kerempuh 17. lipnja Narodno pozorište Sarajevo izvest će predstavu ‘’Protekcija’’, političku satiru Branislava Nušića koju je prošle godine – za stoti rođendan tog kazališta – režirao Kokan Mladenović. Tekst govori o problemima koji su aktualni i danas. Skloni smo korupciji, skloni vezama, tome da negdje uđemo na mala vrata, da nešto obavimo ispod žita, da smislimo milijun načina da nešto napravimo nečasno, u svoju korist. Na upravo završenom 67. Sterijinom pozorju, jednom od najvažnijih kazališnih festivala u ovom dijelu Europe, upravo je predstava ‘’Poslednje devojčice’’ Pozorišta Deže Kostolanji iz Subotice, koju je režirao 51-godišnji Kokan Mladenović, osvojila Sterijinu nagrada za najbolju predstavu, a Mladenović je za istu predstavu dobio Sterijinu nagradu za režiju.

Kokan Mladenović rođen je u Nišu 1970. godine, a diplomirao je na Katedri za kazališnu i radio režiju Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu 1993. godine. Uspješno je režirao u kazalištima u Sloveniji, Mađarskoj, Rumunjskoj, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori. Stručno se usavršavao u New Yorku, Londonu, Avignonu i Moskvi. Bio je umjetnički direktor kazališta Dadov, umjetnički direktor Narodnog pozorišta u Somboru, direktor Drame Narodnog pozorišta u Beogradu i ravnatelj kazališta Atelje 212 u Beogradu. Jedan je od najvećih kritičara aktualnog političkog režima predsjednika Aleksandra Vučića. Kako kaže u intervju Nacionalu, ‘’u Srbiji, zemlji simulirane demokracije u kojoj je sva vlast u interesu, ne jedne političke grupe, već jedne beskrupulozne mafijaške organizacije koja se naziva partijom na vlasti, sve tijekove novca i kompletnu hijerarhiju moći određuje upravo pripadnost toj istoj partiji i bespogovorna poslušnost njenom predsjedniku.’’

NACIONAL: S predstavom ‘’Protekcija’’ Narodnog pozorišta Sarajevo gostujete u Zagrebu, na Danima satire. Jako je zanimljiva činjenica da je upravo taj tekst Branislava Nušića bio prvi izveden prije sto godina, kad je Narodno pozorište otvoreno. A još je zanimljivije to što je tekst još uvijek itekako aktualan. Malo toga se promijenilo u ovih sto godina kad je ljudska narav u pitanju?

Na našu veliku žalost, živimo u državama u kojima satirična literatura ne zastarijeva. Ako pogledate Sterijine ‘’Rodoljupce’’, Nušićeve komedije, genijalne satire Radoja Domanovića, dakle djela nastala prije više od jednog stoljeća, vidjet ćete da su naše mentalitetske i društvene devijacije gotovo nepromijenjene, da ništa nismo napravili da svoje najružnije osobine i obrasce osobnog i kolektivnog ponašanja korigiramo, već smo ih, izvan svake zdrave pameti, razvijali, usavršavali, proglasili neodvojivim dijelovima naših nacionalnih bića i na kraju ih okačili na sebe, kao neko besmisleno ordenje kojeg bi se normalni ljudi ili normalniji narodi stidjeli. Tako i naša ‘’Protekcija’’ u Sarajevu nije stigla biti zastarjela komedija koja se izvodi povodom velikog jubileja Narodnog pozorišta, već je iznova postala satirični obračun s društvom osobnog i političkog nemorala, društvom metastazirane korupcije i pohlepe u kojem ideali stradaju u sudaru s političkom realnošću. ‘’Sve je, brate, danas na prodaju – pravda, čast, moral, položaji, sve ima svoju cijenu i sve nađe svog kupca na ovoj velikoj pijaci koju zovemo državom’’, reći će Nušić u ‘’Dr-u’’, još jednoj svojoj nemilosrdnoj komediji.

NACIONAL: Satira je pravi način obračunavanja s društvenim problemima, zašto vi volite raditi satiru?

Od genijalnih Aristofanovih komedija, pa preko Molièrea, Brechta, sve do današnjih dana, kazalište pokazuje devijacije svog vremena, izvlači ih u prvi plan, razobličuje ih i javno osuđuje, bivajući tako nezamjenjivim korektivom društva. Satira zahtijeva točnu detekciju određene društvene devijacije, a zatim hrabro hvatanje ukoštac s onim što ona predstavlja, bez obzira na to bacaju li se sa scene u blato javne osude ratni profiteri, umišljeni kraljevi, samozadovoljni umjetnici, ambiciozni mediokriteti itd.

NACIONAL: Radili ste već u Narodnom pozorištu, režirate i u Hrvatskoj, kako biste ocijenili – ako je to uopće moguće – kazališnu scenu na ovim prostorima? Postavljaju li kazališta prava pitanja i treba li to biti zadaća kazališta?

Naš teatarski život se ne može podvesti pod jednu jasnu definiciju. U svakoj od država regije imate valjane i hrabre umjetnike koji, bez obzira na posljedice po svoju osobnu udobnost ili status, nemilosrdno rade na popravljanju svijeta u kojemu žive i okolnosti koje ih okružuju. S druge strane, malograđansko, konzumersko kazalište, kojemu beskrajno ide na ruku sveopći sunovrat ukusa izazvan estradizacijom društva, eksplozijom reality programa, kao i slomom čitavog jednog sistema vrijednosti koji je krasio zajedničku zemlju u kojoj smo živjeli, uzima sve više maha i okupira i do jučer ozbiljne kazališne kuće. Ponižene sramotnim budžetima za kulturu, svjesne da im sofisticirani artizam ne donosi prihod, a da im višak hrabrosti zaključava kasu, jer su ključevi uvijek u rukama političkih moćnika, kazališne kuće izabiru zarivanje glave u pijesak, da ne vide ono što svaka osoba od morala i ukusa mora vidjeti i da o tome glasno govori. Kazalište jest hram umjetnosti, ali je često naseljen trgovcima. Time su one kuće i oni pojedinci koji u vremenima nenaklonjenima svemu što je kulturno uspjeli ići ususret vjetru i hrabro krčiti svoj put, dostojni velikog poštovanja.

NACIONAL: Kako ste rekli pred sarajevsku premijeru, ‘’’Protekcija’ obrađuje društveni problem korupcije, a kako je bilo tada, tako je i danas, sto godina kasnije. Mi smo kao ljudi skloni prevari, protekciji, uvijek tražimo načina za to. Ova predstava je duhovito razračunavanje s devijacijama koje su obilježje našeg vremena.“ Ta korupcija je, čini mi se, dubinski problem društva i nikako da je se riješimo, to je ono što društvo čini bolesnim, slažete li se?

Onoga trenutka kad smo ukinuli ideale, kada smo pristali preživljavati, a ne živjeti, kada smo dozvolili da nas vode osobe bez vizije napretka, osim ako taj napredak nije osoban, pristali smo na društvo kojim će upravljati novac, a novac je nemilosrdni gospodar koji ne mari za takve beznačajne ili nenaplative stvari kakve su moral, čast, poštenje, idealizam, solidarnost… Uništivši sistem obrazovanja obesmislili smo stjecanje znanja kao put ka samoostvarenju i uspjehu. Jesu li najbogatiji, najutjecajniji, najpopularniji, najmoćniji ljudi u našim državama istovremeno i najpametniji? Naravno da nisu. Oni su upravo oni kojima je nedostatak moralnih obzira, pomiješan s imperativom uspjeha po svaku cijenu, omogućio da kupe, otmu, prigrabe, sve – od diploma, zvanja, ugleda, do visokih političkih funkcija.

Predstava ‘Protekcija’ Narodnog pozorišta Sarajevo govori o korupciji i o sklonosti da ‘negdje uđemo na mala vrata, da nešto obavimo ispod žita’. FOTO: Velija Hasanbegović/predstava ‘Protekcija’

NACIONAL: Naslov sugerira da uvijek netko nekoga štiti, posebno ako taj netko ima dobru poziciju na vlasti ili na radnom mjestu ili u društvu, u Hrvatskoj je to poprimilo zaista neviđene razmjere, kakva je situacija u Srbiji?

U Srbiji, zemlji simulirane demokracije u kojoj je sva vlast u interesu, ne jedne političke grupe, već jedne beskrupulozne mafijaške organizacije koja se naziva partijom na vlasti, sve tijekove novca i kompletnu hijerarhiju moći određuje upravo pripadnost toj istoj partiji i bespogovorna poslušnost njenom predsjedniku. Državom se, poput neke parodirane Orwellove ‘’1984.’’, upravlja kroz saopćenja i beskrajne televizijske nastupe univerzalnog genija, predsjednika, koji je tu da javno prijeti, javno plače, javno vrijeđa i javno određuje okvire svakog segmenta našeg korumpiranog i demokraciji nesklonog društva. Biti u predsjednikovoj blizini znači imati apsolutnu zaštitu od državnih zakona i organa, točnije, znači biti pod protekcijom najvišeg reda.

Kad se osvrnemo na Bosnu i Hercegovinu, u kojoj smo predstavu radili, državu uništenu nacionalnim okvirom Daytonskog sporazuma, u kojoj beskrajne tirade nacionalističkih lidera i stranaka, mnogo sličnijih jedni drugima nego vlastitim narodima, služe samo da puste jedno sipino crnilo krupnih političkih fraza, ne bi li se u tom mulju i mraku pljačkalo, otimalo, ucjenjivalo i podmićivalo u toj apsurdnoj piramidi lokalnih, gradskih, kantonalnih, federalnih, republičko srpskih i svih ostalih vlasti.

Korupcija i protekcija su riječi koje treba ugraditi u ustave naših zemalja, jer one realno i čine osnovu funkcioniranja država na ovom prostoru.

NACIONAL: Radite mnogo i u rodnoj Srbiji, ali malo u Beogradu. Negdje ste rekli da ste u proteklom desetljeću u glavnom gradu režirali svega dvije predstave, kako je to moguće? Koji su razlozi za to? Pretpostavljam da to nije slučajnost i da se to može staviti u korelaciju s nekim vašim stavovima koji nisu dobri sjeli vlastima u Beogradu.

Razobličavati glasno i jasno, kroz predstave i medije, taj sramotni polusvijet koji vodi našu zemlju, podsjećati na to da su ti nemoralni likovi i sudionici u ratnim zločinima iz devedesetih, koji danas dijele lekcije o moralu, poštenju i patriotizmu, vjerojatno najsramotniji izbor u povijesti političkih posrnuća našeg naroda, istovremeno znači i izgubiti mjesto u prijestolničkim kazalištima, jer ona se, osim rijetkih, veoma rijetkih izuzetaka svrstavaju u dvije podjednako jadne kolone, one koje otvoreno sudjeluju u kreiranju sveopće laži o našem sveukupnom prosperitetu i one koji su se toliko duboko zabarikadirali u vlastitu ‘’umjetnost’’, da od nje ne vide ili ne žele vidjeti stvarnost i svoj žalosni udio u njoj.

NACIONAL: Koliko je teško biti jedan od malobrojnih koji se usude kritizirati, jeste li zapravo jedan od malobrojnih? Kakva je kulturna scena u Srbiji? Što vas najviše veseli, a što biste svakako mijenjali da možete?

Kad govorimo o tome što bi trebalo promijeniti na kulturnoj sceni Srbije, onda ja volim citirati Salvadora Dalija koji je, kada su ga pitali što treba spasiti ako bi gorio muzej Prado, odgovorio: ‘’Treba spasiti samo vatru’’. Tu je još jedan, meni omiljen, citat iz Shakespeareova ‘’Kralja Leara’’, primjenjiv na aktualno stanje naše kulture: ‘’Neka se sve promijeni, il’ neka nestane sve!’’.

U Srbiji, naravno, postoje neki hrabri kazališni ljudi, neki teatri koji se još nisu predali i koji pokušavaju u tom mizernom prostoru između nakovnja mizernog budžeta i čekića vlasti, iskovati umjetničku istinu. Na veliku žalost, ti ljudi i u službenim institucijama i na natječajima za kulturu gotovo uvijek bivaju preskočeni jer je podobnost najsigurnije mjerilo talenta u kulturi Srbije.

NACIONAL: Kazalište sigurno odražava atmosferu u nekom društvu, predstave koje vi radite u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, BiH, Mađarskoj, gotovo uvijek imaju neki kritički odnos prema društvu u kojem živimo, politici, pojedincu. Zašto volite takve ‘’jake’’ poruke?

Mi smo, kao društva, postali velike izbjeglice iz metafora. Percepcija metafore traži obrazovanog gledatelja, kultivirane medije i uistinu stručnu kritiku, dakle sve ono što mi, uglavnom, nemamo. Postoje vremena, a ovo naše je upravo takvo, kad kazalište mora progovoriti glasno i jasno, da poput Brechtova revolucionarnog teatra, nemilosrdno ošine po svakodnevnim lažima, po nametnutom sistemu vrijednosti koji je nedostojan mislećeg i slobodnog čovjeka. Postoje, dakle, vremena kad teatar mora iskoristiti tu ogromnu moć javne riječi kazane sa scene, a ta riječ može biti i prekretnička i zapaljiva, ako imamo hrabrosti izgovoriti je. Trenutačno se na repertoarima teatara u osam zemalja igraju 24 moje predstave koje, na godišnjem nivou, vidi oko 150.000 gledatelja. Ja uopće ne mislim da je to mali broj potencijalnih sugovornika, naprotiv, vjerujem da je to masa koja može utjecati na kreiranje društva u kojemu živi i da teme koje pokrećemo, pitanja koja postavljamo i način na koji ukidamo laž u komunikaciji s našim gledateljima, naviknutima da im se laže i njima manipulira, mogu, kamen po kamen, predstavu po predstavu, popraviti svijet koji se raspao pred našim očima.

‘Podobnost je najsigurnije mjerilo talenta u kulturi Srbije’, smatra redatelj Kokan Mladenović. FOTO: Goran Kovacic/PIXSELL

NACIONAL: Kako birate predstave koje radite? Imate li mogućnost odbiti neki projekt i radite li to zbog suradnika ili zbog teksta?

Mislim da svaki redatelj mora imati svoj osobni repertoar, sačinjen od tema koje ga provociraju i o kojima, jednostavno, mora progovoriti na sav glas. Kazalište je moj način komunikacije sa svijetom pa je, samim time, logično što su naslovi koje odabirem oni koji na najbolji način reprezentiraju ono što o svijetu mislim, ili me barem dovode u priliku da o svijetu saznam ono što nisam znao, ili nisam želio znati. Postdramski teatar nam je, nasreću, omogućio da se ne osjećamo nelagodno što, najčešće, ono što radimo nije dramska literatura u klasičnom smislu dramskog teksta. Redatelj, u suvremenom kazalištu, ima slobodu kreirati svoj svijet i u njega uključiti sve one elemente kazališne i ostalih umjetnosti, kombinirati fikciju i frakciju, literarne i neliterarne predloške, da bi u kreativnoj suradnji sa svim sudionicima u procesu stvorio upravo onu sliku svijeta u koju duboko vjeruje i s kojom bi htio sučeliti publiku.

NACIONAL: Kad smo kod nepoželjnih suradnika, prošle godine odjeknuo je skandal oko Branislava Lečića čije se ime spominjalo u vezi optužbi za seksualno uznemiravanje. Vi ste se pridružili grupi kazalištaraca koji su se povukli iz, primjerice, festivala U Brčkom zato što je Lečić bio član žirija. U Hrvatskoj je isto tako prošle godine u fokusu bio pokret ‘’Nisam tražila’’, a najbolje je u cijeloj priči reagirala dekanica Akademije dramske umjetnosti. Koliko je važno da se unutar kulturnog kruga, ako se to već ne radi u širem kulturnom kontekstu, stvori ta kritična masa koja će reći ‘’ne’’ i ‘’dosta’’?

Kaže Čehov: ‘’Ja nisam ni liberal, ni konzervativac. Meni je sveta čovjekova sloboda, sloboda od sile i laži.’’ Naravno da moramo raditi sve na formiranju kritične mase koja će reći ‘’Dosta!’’. Istina nije nešto što bi smjelo biti stvar trgovine, a kazalište bi, samo po sebi, moralo biti prostor koji razobličava svako nasilje, svaku nepravdu, svaku manipulaciju, prostor u kojemu se svaki činilac u procesu mora osjećati slobodno i zaštićeno. Nadam se da će se taj val pravdoljubive pobune u teatru održati nad pučinom. Bio nam je potreban, kao i čitavom društvu, uostalom.

NACIONAL: Imate iskustvo profesora na predmetu Pozorišna režija na FDU-u u Beogradu, što učite studente, a što ste vi od njih naučili?

Duboko vjerujem da je umjetnost kazališne režije autorska umjetnost koja vam omogućuje da kreirate određenu sliku svijeta i da njome utječete na svijet oko sebe, boreći se s njegovim devijacijama i strahotama i čuvajući ono lijepo i značajno što nam je, nakon svega, preostalo. Mnogo mi je više stalo da moji studenti budu hrabri, moralni i misleći mladi ljudi, široko otvorenih očiju prema svemu što ih okružuje, spremni prepoznati ono što tišti njih, njihovu generaciju i društvo kome pripadaju, nego da po svaku cijenu, opsesivno i besmisleno, do iznemoglosti ponavljaju zanatske vježbe i obrasce. Zanat umjetnika, glumca, kipara, redatelja, podrazumijeva se, ali on ne može biti svrha i smisao njegova studiranja umjetnosti.

NACIONAL: Što trenutačno radite i kakvi su vam planovi, ima li jedan redatelj kojeg baš i ne voli mainstream scena mogućnost da radi slobodno i neopterećeno?

U koprodukciji kazališta Gavella iz Zagreba, Narodnog pozorišta i festivala MESS iz Sarajeva te Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, radimo predstavu prema romanu ‘’Što na podu spavaš’’ Darka Cvijetića, čiji sam prethodni roman ‘’Šindlerov lift’’ imao zadovoljstvo režirati u Kamernom tetru 55 u Sarajevu. Darko Cvijetić je mjera ljudskog i umjetničkog poštenja tako potrebnog našem teatru i našim životima, a njegovi romani, kopajući po masovnim grobnicama naše suvremene povijesti uspijevaju iz njih iskopati ljudskost i nadu. Nadam se da će predstava u kojoj jedan sjajan tim suradnika i izuzetan glumački ansambl prolazi kroz pakao devedesetih, iznova proživljavajući traumu tog tragičnog, bratoubilačkog masakra, uspjeti nakon svega, progovoriti jezikom dovoljno jasnim i dovoljno bolnim, ne bismo li shvatili da je naša povezanost, kao ljudi i naroda, tolika, da je nemoguće nanijeti zlo drugome, a da ga istovremeno ne nanesemo i sebi.